Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

OSLOBOĐENJE BOSNE OD DUHOVNOG KOLONIJALIZMA
Autor: Akademik dr. Ferid Muhić
Objavljeno: 10. May 2017. 18:05:10
Postscriptum o Njegošu i Ivi Andriću



DR. FERID MUHIĆ: Mržnja i estetika ne idu zajedno, a ovi bi da ih prihvatimo kao književno i umjetnički legitimne forme, dok se preko njih Bošnjacima iz glave izbija svaka pomisao na nacionalno dostojanstvo i sopstveni duhovni integritet!
Sasvim direktno, sasvim otvoreno savjetujem svakom Bošnjaku da apsolutno ignoriše sve što su napisali Ivo Andrić i vladika Rade Petrović – Njegoš! Neka ne bira, neka ne razdvaja ono dobro i prihvatljivo od onog lošeg i uvredljivog. Knjiga nije ušljiva glava pa po njoj da se bište i trijebe uši i gnjide, e da bi se glava očistila, niti je pšenica pa da se dvoji zrno od kukolja. Ako je knjiga ušljiva, uši su njene tu donijete sa namjerom; sam ih je pisac tu zapatio. I ako je u knjizi sem pšenice još dosta i kukolja, to je sjeme pisac namjerno posijao, a nije ga plijevio.


Van sa Ivom Andrićem! Van sa Njegošem!

Nemojmo ih zabranjivati – niti to nama i našoj kulturi tolerancije priliči, niti oni vrijede toliko da bi, sami po sebi, za samopoštovanje Bošnjaka mogli biti opasni. Opasnost ne dolazi direktno od njih, nego preko njihovog sistematskog promovisanja kao paradigmi koje u nacionalni karakter Bošnjaka ugrađuju osjećaj inferiornosti, kompleks manje vrijednosti. Da je tokom minulih 150 godina (od 1878. godine), kroz sve režime koji su se za to vrijeme smjenjivali, i od svih država u čijem se sastavu za to vrijeme nalazila Bosna bila tretirana kao kolonija, u to ne može biti ni najmanje sumnje. Tokom cijelog ovog perioda Bosna je bila i politička kolonija, i ekonomska kolonija, i posebno naglašeno – kulturna kolonija. Poslije 1992., kroz borbu za opstanak protiv agresije, pobjedonosno završene 1995. godine, dobijanjem statusa suverene države, politički i ekonomski kolonijalizam, ako i nije sasvim prekinut, znatno je oslabljen i u principu stavljen pod kontrolu.
Ostao je, na žalost, jednako snažan kao što je i bio, upravo onaj najopasniji vid kolonijalizma – kulturni kolonijalizam. I to bez ikakvog opravdanog razloga. Ostao je po inerciji duhovne marginalizacije koja je uhvatila toliko duboke korijene da je produžena i od strane samih bošnjačkih kulturnih institucija i istaknutih pojedinaca, koji su prihvatili kolonijalni mentalitet kao samorazumljivu poziciju u odnosu prema svojim kolonizatorima. Zahvativši sve slojeve kulture i duhovnosti Bošnjaka, duh kulturnog kolonijalizma posebno naglašeno se eksponirao u sferi književnosti, u kojoj je postao, takoreći, sastavni dio kodeksa kulturne komunikacije Bošnjaka sa kulturom susjednih naroda, posebno Srba i Hrvata.

U programu održavanja kolonijalnog duha kroz književnost, pokraj desetina minornih pisaca uključenih u obaveznu lektiru bošnjačkih naraštaja, posebno se ističu primjeri Njegoša i Ive Andrića, promovisanih u nedodirljive autoritete i korifeje književnosti, na čijim djelima se vaspitavaju mlade generacije Bošnjaka u duhu kulturne inferiornosti i gušenja nacionalnog samopoštovanja.

To je osnovni smisao upornog promovisanja književnih djela Njegoša i Ive Andrića; to je razlog što nas uporno tjeraju da bez otpora i objeručke prihvatimo kao sasvim normalnu kulturnu obavezu da ih naša djeca čitaju i još da im se dive kao velikim humanistima! Preko prihvatanja njihovih poruka, naša djeca se tako i danas vaspitavaju u duhu kulturnog kolonijalizma, privikavaju se na submisivnost prema drugome; za njih postaje normalno uvjerenje da veliki pisci nemaju ništa zajedničko sa nacionalnim programima i da je veliki pisac ujedno i veliki humanista – ukoliko ne vrijeđa nacionalno osjećanje drugih naroda. I upravo to je još jedan od ključeva ove perfidne kolonijalne strategije: činjenica da i Njegoš i Ivo Andrić na stotinama stranica koje su obavezna lektira, eksplicite vrijeđaju nacionalna osjećanja Bošnjaka, što se tumači kao privilegija velikih književnika da govore istinu! Čak i kada je, kao u ovom slučaju, ta istina očigledna laž i ideološki pamflet, a ne književnost! Time je vrijeđanje nacionalnog osjećanja Bošnjaka postalo čak i dodatni bonus za humanističke kvalitete svih pisaca uključenih u obaveznu lektiru. O Bošnjacima pisati ružno, pozivati na istrebljenje Bošnjaka je čak litentia poetica, a pravo pisca da Bošnjake žigoše kao prototip izdajnika, prevrtljivca, mahalskog blente, uzdiglo se u neupitnu privilegiju!

U ime istine, humanističkih vrijednosti, u ime same književnosti, posebno pak u interesu odbrane duhovnog dostojanstva Bošnjaka, sa tom praksom se mora prekinuti.

Neka ih čita ko hoće, a takvih i među Bošnjacima svakako ima. Treba ljude razumjeti: postoji i moralni mazohizam, a ne samo fizički. Kao što neko nalazi patološko zadvoljstvo kad ga tuku, tako neko uživa kada ga ponižavaju, vrijeđaju, pljuju. Sve je to cijena koju Bošnjaci plaćaju za nekada neizbježni, a danas već i dobrovoljni ostanak u kulturnom kolonijalizmu. Kulturna emancipacija Bošnjaka počeće tek kada se izlazak iz dobrovoljnog kulturnog kolonijalizma promoviše u nacionalni program najvišeg društvenog značaja.

Eto zašto sam rekao: ako hoćete čitajte i Njegoša i Ivu Andrića, ali ih svakako izbacite iz školskih lektira bošnjačke djece! Izbacite ih i sa svojih univerziteta! Ne pravite ni maturske, ni diplomske radnje, ni magistarske teze, ni doktorske disertacije, ni o Ivi Andriću ni o Radetu Petroviću – Njegošu! Jer sve je to ostajanje u kulturnom kolonijalizmu, uzdignuto doduše na viši, ne tako proziran stepen, ali upravo zato još opasnije.

Ako hoćete da se oslobodite duha kulturnog kolonijalizma, imate sasvim jednostavan i efikasan način: ne bavite se njima, ignorišite ih – i Njegoša i Ivu Andrića! Ne odgajajte mlade Bošnjake u duhu kulturalnog mazohizma i moralne inferiornosti, osobinama koje oni tako štedro stimulišu! I tek što sam, po inerciji literarnih klišea i konceptualnih navika, u mislima formulisao retoričku tvrdnju “…da će se jednom u budućnosti ljudi s nevjericom pitati kako je jedan narod (Bošnjaci), uopšte mogao dopustiti da u školske lektire uvrsti otvoreno genocidnog Njegoša, koji poziva na istrebljenje (istragu) tog cijelog naroda, te perfidnog islamofoba i mrzitelja Bošnjaka, Ivu Andrića, koji na sva usta kleveće ne samo njihove moralne vrijednosti nego i njihove intelektualne kapacitete, prikazujući ih kao prevrtljive maloumnike, pijanice i bijednike…“ – štrecnu me misao da je to moralo biti oduvijek neshvatljivo, da je to moralo biti oduvijek neprihvatljivo, kao što je neprihvatljivo i danas, i da u tom kontekstu vrijeme ne može promijeniti ništa u činjenici da ni jedan narod, ni jednog trenutka, ne smije pristati na to da svoje mlade naraštaje odgaja u duhu takve inferiornosti, poltronstva i samoponižavanja.

Ali, eto, Bošnjaci su bili natjerani da upravo to učine. I činili su to tako dugo da su već bili oguglali, privikli se na ulogu blente, pa sada njihovi istaknuti pisci i teoretičari brane pravo da njihova djeca trpe poniženja i uvrede kojima ih zasipaju vladika Rade Petrović – Njegoš i Ivo Andrić, žešće i sa više strasti nego oni koji su ih na to natjerali. Međutim, ako su Bošnjaci nekada i morali prihvatiti nametnute školske programe bazirane na strategiji kulturnog kolonijalizma, danas to više ne moraju.


Ako hoćete da se oslobodite duha kulturnog kolonijalizma, imate sasvim jednostavan i efikasan način: ne bavite se njima, ignorišite ih – i Njegoša i Ivu Andrića! Ne odgajajte mlade Bošnjake u duhu kulturalnog mazohizma i moralne inferiornosti, osobinama koje oni tako štedro stimulišu!


Svaki narod je u svakom trenutku svoje istorije dužan da njeguje svoje najviše moralne vrijednosti i da razvija nacionalnu gordost, samopoštovanje, integritet! Pogledajte kako su to od početka kulturne emancipacije činili i kako danas čine naši susjedi Srbi, Hrvati, Crnogorci! U njihovim lektirama i programima studija književnosti nema, niti je ikada bilo, ni jednog autora koji je makar samo prijekim okom pogledao na te narode, a kamoli još da ih je olajavao i ljagom kaljao njihov obraz, kao što su to sa Bošnjacima činili vladika Njegoš i Ivo Andrić. A šta ima kod njih? Uključujući tu i Makedonce i Albance!? Forsiranje izučavanja svih autora koji su napisali bilo šta čime su afirmisali njihov nacionalni identitet, od anonimnih, sasvim marginalnih autora, predstavljenih sa po par pjesama, nekim programskim tekstom, jednom analizom nacionalnog jezika, preko zaboravljenih pregalaca koji su ostavili poneko djelo, koliko god nevješto napisano, i autentičnih književnika, žrtava cenzure u neka zla vremena. I to je razumljivo, jer samo tako se odgaja i vaspitava svaki narod, pa dakako i Bošnjaci: u duhu samopoštovanja, čak i uz dozu romantičarske prenaglašenosti, neophodne da bi se razbudio taj osjećaj samopoštovanja i učvrstio se kao zajednički ethos svakog naroda!

Koliko god se neko pjenio o nedopustivosti cenzure u kulturi i koliko god gudio o potrebi da se književnost postavi izvan i iznad svih političkih i nacionalnih ograničenja u nekakve nad-nacionalne, vanvremenske okvire, neka najprije nađe makar samo jedan jedini primjer naroda koji je u obaveznu lektiru uključio pisce koji vrijeđaju njegovo nacionalno dostojanstvo! Bilo kog naroda iz bilo kog dijela svijeta i bilo kog istorijskog perioda! Nećete naći ni jedan – sa izuzetkom Bošnjaka, razumije se – od kojih se i danas zahtijeva da se sa uživanjem valjaju u blatu mazohističkog samoponižavanja u koje ih uporno guraju već 150 godina!

U tom kaljanju nacionalnog dostojanstva dotjerali su ih dotle da sada neke perjanice bošnjačke kulture i književnosti brane pravo Bošnjaka da se i dalje valjaju u tom istom blatu! Pri čemu se mora znati da Bošnjaci u svojoj kulturnoj istoriji imaju desetine pisaca koji su ostavili ogroman opus, izuzetno značajan za afirmaciju nacionalne kulture i književnosti, koji su do danas zapostavljeni ili poptuno zaboravljeni!

Još jednom ih pozivam da se pitaju koji je narod na cijelom svijetu ikada uključio u obaveznu lektiru i jednog jedinog autora, mislioca, pisca, koji po tom istom narodu pljuje i poziva na njegovo totalno istrebljenje!

“Ali on je nulta veličina, aspolutna veličina!“ dovikuju o Ivi Andriću neki (Lovrenović). Prvo, ni jedna veličina na ovom svijetu nije apsolutna. Drugo, Andrićeva književnost to svakako nije. Treće, i da jeste estetsko remek djelo, šta mi to treba značiti, na šta me to mora obavezivati kao pripadnika naroda čija nacionalna osjećanja taj pisac promoviše u najvažniji zadatak svoje književnosti!? Hoće li se time reći da ja kao Bošnjak to moram čitati i svojoj djeci davati kao obaveznu lektiru svakog ko kleveće i ponižava moj narod samo zato što to radi ‘na izutetno visokoj književnoj razini’, samo zato što je on poznat i priznat pisac o kome neko misli da je nulta veličina!? Ispada da onaj koji u svojim knjigama pljuje po jednom narodu (kao što to čini Ivo Andrić sa Bošnjacima), ako to čini vrhunski, sa nultom tačkom estetske vrijednosti, estetski savršeno, time oduzima pravo popljuvanom narodu da takve knjige izbaci iz obavezne školske lektire na kojoj se vaspitavaju moralne vrijednosti i gradi duhovni identitet tog istog naroda!? Znači li to da su Bošnjaci dužni podnositi uvrede i ponižavanja sve dok nas vrijeđaju i ponižavaju umjetnički uvjerljivo, sa estetskom nultom tačkom!? Estetika ne samo da ne može biti alibi za etički nedopustive postupke, nego se čak direktno isključuje sa njima! Mržnja i estetika ne idu zajedno, a ovi bi da ih prihvatimo kao književno i umjetnički legitimne forme, dok se preko njih Bošnjacima iz glave izbija svaka pomisao na nacionalno dostojanstvo i sopstveni duhovni integritet!
Sasvim direktno, sasvim otvoreno savjetujem svakom Bošnjaku da apsolutno ignoriše sve što su napisali Ivo Andrić i vladika Rade Petrović – Njegoš! Neka ne bira, neka ne razdvaja ono dobro i prihvatljivo od onog lošeg i uvredljivog. Knjiga nije ušljiva glava, pa po njoj da se bište i trijebe uši i gnjide, e da bi se glava očistila, niti je pšenica pa da se dvoji zrno od kukolja. Ako je knjiga ušljiva, uši su njene tu donijete sa namjerom; sam ih je pisac tu zapatio. I ako je u knjizi sem pšenice još dosta i kukolja, to je sjeme pisac namjerno posijao, a nije ga plijevio. Tamo potrijebi uši, i ništa neće ostati od one glave: ovdje odvoji kukolj od žita, i nestaće i žito i kukolj.

Zato ih se okanite, manite se ćorava posla, batalite ih obojicu. Može se misliti i bez Njegoša i bez Andrića, neće Bošnjacima ostati gladna duša, ni misao žedna bez njih! Bošnjaci koji ih nikada ne budu čitali, poštediće sebe i mazohističkog trpljenja uvreda nacionalnih i vjerskih osjećaja, i priuštiće sebi dodatni osjećaj samopoštovanja i dostojanstva.

Uzgred, naučiti o Bosni iz onoga što je o njoj pisao Ivo Andrić, i to se i precjenjuje i pogrešno vrednuje! Malo šta je istina od onoga što je on napisao o Bosni i Bošnjacima, a i to se skoro sve može naći u priručnicima, bedekerima, enciklopedijama. Koliko je samo zle krvi stvorio Ivo Andrić gnjusnim lagarijama na primjer o instituciji Devširme (tzv. Danak u krvi)! Čega tu sve nema: otimanja djeca, otrgnuta usred dojenja sa majčine sise, trpana u sepeta i odnošena da ih silom poturče i pripreme da svoj sopstveni narod i svoj rod kasnije kolju i na kolje nabijaju!
Lažovčina!

Treba znati i naglasiti činjenicu da u cijeloj praksi Devširme, ni jedno jedino dijete nije bilo primljeno i odvedeno bez pristanka roditelja! Mnoga djeca su odbijena uprkos molbi i preklinjanja roditelja da ih prime za carske pitomce! Postojali su jasno definisani uslovi za prijem izabrane djece: od visine, težine, konstitucije, okretnosti, preko kontrole vida i sluha, do mjerenja inteligencije i provjere karaktera i vaspitanja! Ni jedno dijete nikada nije uzeto niti je primljeno ako nije ispunjavalo ove uslove, niti ako je bilo mlađe od 7 i starije od 12 godina. A kada bi već stigli u vojne i administrativne škole, ni jedno se nije smjelo ni nagovarati da primi islam prije nego što napuni 14 godina, o čemu dokumentirano govori vodeći poznavalac Osmanlijske države, njene administrativne organizacije i sistema vladavine Ilber Ortajli! Isti autor navodi imena desetina poznatih vojnih i administrativnih ličnosti koji nikada nisu prihvatili islam, a ipak su napravili briljantne karijere. U mornarici, kaže Ortajli, broj ovakvih pripadnika carske flote, peo se na stotine pa i hiljade u pojedinim razdobljima.

Koliko je štete za uzajamno razumijevanje Bošnjaka i Srba svojim književnim opusom nanio Njegoš, koliko je zle krvi stvorio među njima, koliko je samo nevinih ljudi žena i djece pobijeno od Srba odgajanih na njegovim lažima, i koliko je hiljada mladih Srba pod uticajem Ive Andrića i zavedenih njegovim klevetama i izmišljotinama o Bošnjacima, čineći zlodjela i vršeći genocid nad nevinim vršnjacima Bošnjacima, njihovim majkama i sestrama, djedovima i očevima, sebe doživljavalo kao pravedne osvetnike!

Taj isti Ivo Andrić o Bošnjacima nudi potpuno iskrivljene predstave, klevetnički im lijepeći niz moralnih aberacija i groteskno karikiranih psiho-patoloških inklinacija. O zemlji Bosni može se naučiti daleko više, a njen autohtoni narod u cjelini: i muslimanski, i pravoslavni, i katolički, i ateistički Bošnjaci, mogu se bolje razumjeti iz četiri toma Halida Kadrića (Knjiga V, VI, VII, VIII, Izabrana djela), nego iz svega onoga što je o Bosni napisao Ivo Andrić i svi ne-bošnjački pisci zajedno! Ali je Halida Kadrića malo ko čitao i među Bošnjacima, da ne govorimo o Srbima; ako bi ga kojim čudom neko od njih ikada pročitao, sasvim sigurno ga u lektire nikada ne bi unijeli, niti bi riječ jednu njegovu štampali, ni ime mu pomenuli!

A od Njegoša, osim govoru mržnje i demonstriranju poganog jezika u pljuvanju i na vašu vjeru i na vaš rod, i pozivu na genocid Bošnjaka (riječ ‘istraga’, znači ‘istrebljenje’, a genocid je upravo djelovanje sa ciljem istrebljenja jednog naroda), malo ćete šta naučiti što ne biste znali i bez njega! O tome je već mnoga riječ napisana, (od briljantne studije Gor’ki vijenac – kroz prizmu postgenocidnog iskustva Srebrenice, dr. Esada Bajtala, do sjajnih analiza Šemse Agovića (na portalu www.bosnjaci.net, prim. ur.)). Njegoša svojataju i neki koji su roda bošnjačkog ali ne i srca, ne i uma bošnjačkog. Jedan od njih se hvali da Njegoša voli jer da je univerzalan pomiritelj, pisac, ljudina, genij kog su, eto, voljeli i četnici i partizani! Ako je i tako, nije pisac Njegoš ničim lijepim i plemenitim spojio četnike i partizane, nego onim najružnijim: mržnjom prema identitetu i vjeri Bošnjaka, mržnjom koju su jednako osjećali prema njima i četnici i, na žalost, mnogi partizani, mržnje sa istog ogavnog vrela: iz mračnih i mržnjom pomućenih otrovnih riječi Njegoševih! I onaj pisac, što mu je Njegoš idol, od soja bošnjačkog, ne vidi ni prst pred okom, nego se u zanosu hvali kako je taj bunar mržnje njegovo omiljeno pojilište i još tvrdi kako je bolji sve dok god ima Njegoša!

Suum quique – svakom svoje! Neka ih oni čitaju i tumače koliko god hoće, nama je najpreče izvesti Bosnu i Bošnjake iz danas već samoskrivljenog ostajanja pod čizmom kulturnog kolonijalizma!



Preporučujemo da iz pera akademika Ferida Muhića redovno pratite objave i čitate službenu prezentaciju: feridmuhic.com




Ostali prilozi:
» ZAŠTO NAS „RAK“ VODI U INFORMATIVNI MRAK
Sead Zubanović | 16. November 2017 19:16
» HISTERIJA POLITIKANATA
Mr. Milan Jovičić | 15. November 2017 17:03
» BAKIR GOVORI ISTINU! VUČIĆ LAŽE!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 15. November 2017 15:57
» SPIN VELIKO-SRPSKE BRATIJE
Elmedina Muftić | 15. November 2017 14:52
» SANDŽAK, OD OKUPIRANE TERITORIJE, DO PREKOGRANIČNE EUROREGIJE
Dr. Rizvan Halilović | 15. November 2017 02:32
» SRAM TE BILO, DODIK!
Ajša Čišija | 15. November 2017 02:14
» BOŠNJAČKI GLOBALNI PRIORITETI (I DIO)
Džebrail Bajramović | 13. November 2017 21:12
» GDJE IZLAPIŠE JUBILEJI KOSOVSKE BITKE?
Mehmed Meša Delić | 13. November 2017 01:08
» I NAKON GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA PASJI ODNOS SRBA
Elmedina Muftić | 12. November 2017 17:05
» PUT ZA NIGDJE
Admir F. Beganović | 12. November 2017 15:15
» VELIKOSRPSKE ZABLUDE ILI ZAMJENA TEZA
Mr. Milan Jovičić | 10. November 2017 17:12
» MOJ UMMETE - GDJE SMO SADA MI?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 10. November 2017 13:16
» HERCEGOVAČKI PUTEVI NEPRAVDE
Avdo Huseinović | 09. November 2017 16:28
» BOSNA, BOŠNJACI, BOSANSKI JEZIK I BOSANČICA
Prof. dr. Jusuf Mulić | 08. November 2017 20:28
» KO JE BIO MULLA AGAN KOJIĆ
Dr. sc. med. Safet Lješnjanin | 07. November 2017 01:18
» ALIJA NIJE KRIV
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 06. November 2017 20:18
» SAMOBITNOST I SAMOPOŠTIVANJE SU TEMELJI BOŠNJAČKOG OPSTANKA
Dženis Šaćirović | 06. November 2017 01:59
» TERORIZAM U UNIFORMI
Akademik dr. Ferid Muhić | 05. November 2017 03:45
» BOŠNJACI SU SAMI SEBI VRATILI DOSTOJANSTVO SVOJE IZVORNOSTI
Prof. dr. Jusuf Mulić | 05. November 2017 02:04
Ostali prilozi istog autora:
» TERORIZAM U UNIFORMI
05. November 2017 03:45
» ISLAMIZACIJE NIJE BILO
22. January 2017 20:42
» “I CAN'T STOP LOVING YOU“
13. April 2016 21:30
» VRIJEME PRAVEDNOG GNJEVA
28. September 2015 04:03
» PRESUDA IBRAHIMU ČIKIĆU
21. November 2014 14:42
» BESJEDA BOŠNJACIMA[*]
27. December 2011 12:14
» BOŠNJACI I ORIJENTALIZAM
28. April 2010 02:54
» PERFIDNI ALBION KUJE ZAVJERU
15. April 2010 02:23
» O ONOJ BOSNI, BEZ GNJEVA
04. June 2009 12:13
» SREBRENICA, ZLATOM OPTOČENA
11. June 2005 00:00