VELIJA MURIĆ: Zaboravio si, Gospodaru, možda, da Bošnjaci tvoju mjenicu bez pokrića i te kako skupo plaćaju - oni su kažu, prvi dužnici onima što državu Crnu Goru nisu htjeli - možda i s'pravom, jer im se, ispostavilo se, tvrda državna granica, koja raspoluti istorijiski Sandžak, defakto obi o glavu, a svjedoci smo ovih dana na granici toj, već su počeli i da pucaju u nevine ljude. Skoro uvijek, kao što i znaš, bili su bezglavi glas više, posebno kada je trebalo državi a ispostavilo se ne njoj već Gospodaru, ko god da si, tebi lično.

Zemljaci moji, dokle ćete, dokle?
"Tamo daleko! Jer nas usud prokle
I na nas pade tvrda tuča s neba...."
A zar vam nije zavičaja žao?

"Žao je, brate... Bog mu sreću dao...
No hljeba nema... Zbogom! Hljeba... hljeba..."
(Aleksa Šantić (1906))

Gospodaru ...

Gospodaru, ko god da si i dokle ćeš biti to što jesi, zar ti nije žao, možda te je sram?

Da li si svjestan šta nagoni ljude ovoga neba i zemlje, - kažu, samo Bošnjaci odlaze, koja ih nevolja na to tjera, šta promišljaju one zadnje noći pred polazak? Da li se u tvojem toplom domu ikada zapitaš, šta se to na početku ovoga vijeka događa? Da li se to opet po ko zna koji put, dešavaju skoro naviknuti egzodusi narodu osuđenom na muhadžirluk ili kakvo tiho izgnanstvo bez svoje volje - i što baš njemu? Znaj, još uvijek su svježa sjećanja na generacije djedova i pradjedova i na sve one, što ne bez muke, ostaviše sebe i dušu svoju ovdje a odoše ko zna gdje i zašto.



O putevima muhadžirskim, onih što se rodiše ovdje a nikada ne srastoše tamo, kao da je pisao istoriju o istini, romanom "Crnoturci" Husein Bašić, pretočio je u nemilo trajanje sa nagovještajem budućnosti i ovovremenske zbilje. Podsjetiću, pamte se one plavsko-gusinjske dvanaeste prošloga vijeka, dvadeset i četvrte, podstaknute šahovićkim pogromom, ratne četrdesetprve do pete, koje je glavom platio, hroničari kažu, svaki deseti Bošnjak. Iz vremena pedesetih do sedamdesetih, otpusne tzv. vasike "Perovače" što bijahu zadnji državni dokument radi vječnog, nevoljnog puta ka anadolijskom nevidbogu. Tamo "gdje ih tuđe sunce grije" rad genskog ili utiranja traga o postojanju, čak i druga im prezimena dadoše. A zatim i devedesete, koje značajno prorijediše ono nebranjeno što je ostalo. Konačno bez svake sumnje, egzodus ovaj iz prve polovine 2015., kolone autobusa punih ljudi, žena, djece, niko sa povratnom kartom a sa odredištima bez jasnog cilja.

"Raspakovali smo kofere", u izbornoj kampanji, ne trepnuvši obznani prvak iz bošnjačke, "nesebično" podržan lažnim aplauzom onih što im sve ove godine dušu pritiskaju štrbačke, ine i žrtve deportacije, - ne jedna ili dvije već preko stotine nevinih. Malo je to, kažu Moljevićko-Garašaninovski neki, čija se kao još broji - vrijeme plavsko-gusinjskog nasilnog pokrštavanja i šahovićkog kolektivnog ubijanja je bez ljudske osude i istorijskog traga prošlo a oni što pravdu danas nam dijele, poručuju kažnjivo je, ne smiješ samo ako se zna i opet nikom ništa, zbrajaćemo žrtve i dalje a osude neka piše možda neko drugo vrijeme ili po navici niko.



Vjeruj, Gospodaru, misleći da svo ovo vrijeme čuvaju državu, Bošnjaci više neće biti čuvari bogatstva tvoga, jer prevario si se, iako "kasno - al' Bošnjaku ipak pamet dođe", - a šta onda? Vrijeme za račune tvoje, odavno je iza nas - a zadnji sad je čas.

Zaboravio si, Gospodaru, možda, da Bošnjaci tvoju mjenicu bez pokrića i te kako skupo plaćaju - oni su kažu, prvi dužnici onima što državu Crnu Goru nisu htjeli - možda i s'pravom, jer im se, ispostavilo se, tvrda državna granica, koja raspoluti istorijiski Sandžak, defakto obi o glavu, a svjedoci smo ovih dana na granici toj, već su počeli i da pucaju u nevine ljude. Skoro uvijek, kao što i znaš, bili su bezglavi glas više, posebno kada je trebalo državi a ispostavilo se ne njoj već Gospodaru, ko god da si, tebi lično.

Žao nam, brate... Bog ti sreću dao... No hljeba nema, nema ... - Gospodaru - zbogom!

---

Autor je advokat i- izvršni direktor Komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava u Crnoj Gori