Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Intervjui

Mr. Aiša PURAK, bošnjačka aktivistkinja
MOJE OBRAZOVANJE I DRUŠTVENE AKTIVNOSTI SU DOPRINOS BOŠNJACIMA I BOSNI
Autor: Edina Kardum
Objavljeno: 18. June 2017. 23:06:09

Mr. Aiša PURAK: Kada sam završila svoj magistarski rad, predala sam ga na pregled svome profesoru. On me je sutradan nazvao telefonom i rekao da nije mogao prestati čitati moj rad i da nije spavao cijelu noć do 5 sahati ujutro, dok nije završio s čitanjem. Tada mi je rekao da se ovaj rad mora objaviti kao knjiga i staviti na raspolaganje široj čitalačkoj publici. Nedavno sam dobila sličan komentar od mog susjeda, Amerikanca, koji je isto rekao da nije spavao dok nije pročitao cijelu knjigu i da želi pokloniti nekoliko knjiga svojim prijateljima.


Od Jasrebca do Rochestera

Bošnjaci.Net: Možete li za čitaoce našeg magazina reċi nešto više o sebi?
Aiša Purak:
Da, naravno. Rođena sam u malom, lijepom i srcu dragom selu Jastrebcu, koje je dio Mjesne zajednice Željezno Polje u općini Žepče. Osmogodišnju školu sam završila u svome rodnom Željeznom Polju a srednje obrazovanje stičem u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu. Prvo sam žensko dijete iz svog sela koje je krenulo u srednju školu, a ujedno sam i prva mualima iz Željeznog Polja koja se upisala i uspješno završila Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Tako sam otvorila vrata mnogim drugim djevojkama iz mog mjesta. Veoma sam ponosna zbog njihovog aktivnog rada i angažmana u našim džematima, te nesebičnom zalaganju za naš narod.
Po završetku Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu u svome rodnom mjestu uključujem se u vjerski život. Počinjem raditi s djecom i omladinom, najčešće kroz horsku sekciju. Na poziv glavnog imama Tuzle selim se iz svog rodnog mjesta u Tuzlu, gdje radim kao mualima. Kao i mnogi muhadžiri iz naše zemlje, usljed agresije na Bosnu i Hercegovinu, s porodicom odlazim u Austriju, a nakon godinu dana preseljavam se u Njemačku sa suprugom Midhatom, koji je došao iz Bosne da posjeti mene i našu kćerku Aminu, a usljed agresije Hrvatske i njihovih poslušnika pod „firmom“ Hrvatsko vijeće odbrane nije se mogao vratiti u Bosnu. U Mainzu sam našla svoj privremeni smiraj sljedećih sedam godina. Krajem 1998. godine, u mjesecu novembru dolazim u Rochester (NY) gdje još uvijek živim. Tu počinjem raditi volonterski s našim Bošnjacima, ali i s muslimanima iz drugih etničkih grupacija, te predavati o islamu po fakultetima i crkvama.

Organiziranje Bošnjaka

Bošnjaci.Net: Kako je počeo Vaš rad s našim muhadžirima, preživjelim žrtvama genocida?
Aiša Purak:
Odmah po dolasku u Ameriku, u grad Rochester, uviđam da Bošnjaci ovdje nisu organizirani i da među njima ne postoji nikakva vjerska aktivnost. Doduše, jedna manja grupa Bošnjaka od samog dolaska u Rochester išla je u tursku džamiju na džuma-namaze. Tu su džamiju koristili i za teravih-namaze tokom mjeseca ramazana. Međutim, bila je potrebna institucionalna organizacija naših ljudi. Prvim muhadžirima iz Bosne je turski imam Mehmed Aktas bio od velike pomoći pri dolasku u Rochester. Ali, prema riječima Mehmed-hodže, kako su ga Bošnjaci najčešće oslovljavali, jako mali broj Bošnjaka je dolazilo u džamiju. Ukratko, turska džamija se koristila za sve vjerske potrebe Bošnjaka, što se uglavnom svodilo na džuma-namaze, teravih-namaze i dženaze. Druženja među Bošnjacima su postojala od privih dana dolaska u Rochester i najčešće su bila organizirana povodom dječijih rođendana i svadbi. Bošnjaci Rochestera su se brzo organizirali i oko fudbalskog kluba koji je jedno vrijeme bio jako uspješan i mnogobrojan. To je uglavnom bila slika naših muhadžira koju sam ja zatekla i pomno analizirala. Tih godina nije bilo ni riječi o džematu i druženju na vjerskoj osnovi, niti je ko imao ideju da organizira džemat.
S obzirom na to da sam već ranije živjela u gradu Mainzu u Njemačkoj, gdje se formirao džemat na incijativu mahadžira, došla sam na ideju da organiziram Bošnjake oko džemata. Pritom sam osjećala i neku posebno jaku i duboku obavezu, gotovo imperativnu dužnost, da kao svršenica Gazi Husrev-begove medrese uradim nešto na tom planu. Ta ideja je rasla, posebno nakon što sam uvidjela da se naš svijet voli družiti i biti skupa, ali da se druži po sijelima na kojima se intezivno koristi alkohol. Još od prvih dana mog dolaska, kroz razgovore s Bošnjacima zagovarala sam organiziranje džemata. Bilo je dosta Bošnjaka koji su podržavali moju ideju i obećavali podršku i finansijsku pomoć, a među njima su se posebno isticali Zijad Hamzić i Faruk Ferizović-Dolić. Odmah sam shvatila da zbog jakog patrijarhalnog mentaliteta naših Bošnjaka, kao žena neću moći biti predsjednik džemata, niti dio džematskog odbora, što se kasnije pokazalo tačnim.
Uz dogovor i saradnju s turskim imamom Mehmedom Aktasom uspjela sam u Rochesteru organizirati vjeronauku za našu djecu. Iako sam telefonski zvala mnoge naše muhadžire i ubjeđivala ih da je vjeronauka imperativ za našu djecu, u početku nije bilo velikog odziva. Međutim, nakon što je organiziran prijevoz za djecu, sve je više roditelja sticalo povjerenje i slalo svoju djecu na vjeronauku.
Da bih privukla i djecu i roditelje u džemat, organizirala sam hor "Sabur" koji je za kratko vrijeme postigao zapažen uspjeh. Hor "Sabur" je nastupao ne samo u našem džematu, nego na mnogim ceremonijama Turskog kulturnog centra grada Rocestera i turske džamije "Hamidiye". Članice hora "Sabur" su uistinu dale sve od sebe da pomognu rad i napredak džemata. Organizirale su Festivale hrane i mnoga sijela čiji profit su davale za džamijske potrebe. Rad sa ženama je urodio plodom i rezultirao u brzo i efikasno organiziranje vjeronauke za djecu, a poslije i časova Kur’ana i tedžvida za žene i omladinu. Uz pomoċ vrijednih džematlijki Rochestera organizirala sam mnoge programe kojima su prisustovali ne samo Bošnjaci Rochestera, već i Bošnjaci iz obližnih gradova Utike i Syracusa, te muslimani grada Rochestera koji su dolazili iz Pakisatana, Indonezije, Palestine, Egipta, Turske, Sirije itd. Bilo je tu i nešto studenata s fakulteta, te grupa žena iz crkava.
Prvi pokušaj organiziranja džemata i izbora Inicijativnog odbora desio se sredinom 2001. godine ispred turske džamije "Hamidiye". Na ovom skupu se nije izabrao Inicijativni odbor, već je samo dogovoreno da se održi skup iduće sedmice i da se pokuša pridobiti što veći broj ljudi kako bi došli na skup. Odmah počinjem sazivati i sakupljati više Bošnjaka i zagovarati osnivanje džemata. Došlo je do narednog skupa na kojem je izabran Inicijativni odbor u kojem je, pored mene, bila još jedna žena, kako ja ne bih bila jedina žena u odboru. Ipak, ubrzo su se ostali novoizabrani članovi Inicijativnog odbora dogovorili da žene neċe biti dio džematskog odbora.
Uz podršku spomenutog turskog imama Aktasa, koji je nesebično radio i pomagao me savjetima i uputsvima, uspjela sam da po uzoru na turski pravilnik rada džemata napišem prvi pravilnik rada o našem džematu. Taj se pravilnik koristio u našem džematu nekoliko prvih godina. Naravno, nekoliko godina poslije, ovaj pravilnik je zamijenjen opširnijim i detaljnijim pravilnikom. Ironično je da, nakon što sam pripremila i organizirala papirologiju i okupila ljude oko džemata, tadašnja grupa naših predvodnika se dogovorila da "žena ne može biti dio odbora" i izbrisala moje ime sa svih dokumenata. Međutim, ovo nije uništilo moj elan i želju za radom i služenjem svome narodu. Želja mi je bila da se naš džemat priključi Islamskoj zajednici Bošnjaka Sjeverne Amerike (ICNAB). U tome su mi uveliko pomogli imami Bajram Mulić i hafiz Nermin Spahiċ. Na prijedlog Bajram-efendije išla sam i prisustovala sastanicima džematskog odbora dok se naš džemat nije i zvanično priključio Islamskoj zajednici Bošnjaka Sjeverne Amerike. Mada je bilo dosta neugodnih napada od pojedinih članova odbora zbog mog prisustva sastancima i mog insistiranju da se džemat prikljuci ICNAB-u, nisam odustala. Hafiz Nermin Spahić poslao mi je pravilnik njegovog džemata kojeg smo mi kasnije, uz male izmjene, usvojili kao pravilnik rada našeg džemata.
Zahvaljujući mom neumornom insistiranju, a uz pomoć tadašnjeg predsjednika džemata Damira Husamovića, koji je odigrao vitalnu ulogu u ovom procesu, napokon je i naš džemat zvanično priključen Islamskoj zajednici Bošnjaka Sjeverne Amerike. Ovdje želim naglasiti da bez Damirovog učešća i vještog vođstva zasigurno ne bi došlo do priključenja džemata Rochestera Islamskoj zajednici Bošnjaka Sjeverne Amerike. Nekoliko tadašnjih članova Inicijativnog odbora, kao i veliki broj samih džematlija Rochestera, insistirali su da njima ne treba nikakva Islamska zajednica Bošnjaka Sjeverne Amerike, niti bilo kakva krovna organizacija. Bojala sam se da se ne kupi objekat, a da se džemat Rochester u međuvremenu ne pridruži ICNAB-u. Tada bi u slučaju raspada džemata, što se već dešavalo prije priključenja ICNAB-u, došlo do prodaje objekta i otuđivanja novca. Stoga smatram da sam s priključivanjem džemata Rochestra Islamskoj zajednici Bošnjaka Sjeverne Amerike ispunila svoju mualimsku dužnost. Taj je osjećaj posebno izražen zbog toga što smo dobili i prvog imama, Enes ef. Tralješića. S dolaskom imama više nisam osjećala dužnost i obavezu oko organiziranja vjerskog života i podučavanja djece.
Međutim, nastavio se moj volonterski rad s Bošnjacima Rochestera. U međuvremenu mi se javila žarka želja da se iskustva koja smo prošli zabilježe i saberu u jednu knjigu. Posebno su me impresionirale naše Bošnjakinje i njihove mogućnosti. Shvatila sam da naše žene imaju veliku sposobnost i da, kad im se pruži prilika, prosto mogu čuda činiti.


Neophodna je jedna detaljna reforma naših sadašnjih organizacija kojom bi se otvorila vrata svim Bošnjacima, bez diskriminacije na bilo kojoj razini, da mogu ravnopravno učestovati u radu i aktivnostima za dobrobit Bošnjaka Amerike i naše, svima nam mile, Bosne i Hercegovine.
Bošnjaci.Net:Da li ste imali kontakta i jeste li sarađivali s muslimanima i džematima drugih etničkih grupacija u gradu Rochesteru?
Aiša Purak:
Naravno. I od njih sam puno toga naučila oko organiziranja i efikasnog liderstva, kao i o radu s pripadnicima različitih kultura i svjetonazora. Pored rada s našim muhadžirima, blisko sam sarađivala i sa Islamskim kulturnim centrom u Rochesteru u kojem se okupljaju muslimani različitih etničkih grupacija, te s Turskim kulturnim centrom u kojem su prvi bošnjački muhadžiri našli svoj vjerski kutak. Pored toga, podučavala sam kur’anskom pismu i drugim islamskim propisima Amerikanke koje prelaze na islam, u saradnji s još nekoliko vjeroučiteljica iz Islamskog centra kojeg uglavnom drže Pakistanci. Prisustovala sam mnogobrojinim međureligijskim susretima gdje sam održala predavanja i prezentacije o islamu. Na više sam univerziteta prezentirala radove o našoj bošnjačkoj zajednici u Americi, o islamu općenito, a posebno o ulozi žene u islamu.

Moj mentor dr. Salahuddina Malika me ubjeđivao da je historija dio mene

Bošnjaci.Net:Nedavno ste diplomirali i dobila zvanje magistra iz oblasti historije. Možete li nam nešto više reċi o vašem putu ka magistratu u Americi?
Aiša Purak:
Moj put ka magistratu odvijao se u nekoliko faza. Još tokom mog boravka u Njemačkoj, imala sam želju da studiram i proširim svoje obrazovanje. Međutim, agresija na Bosnu i Hercegovinu i teška finansijska situacija u kojoj se nalazila moja uža porodica u Bosni odgodili su moj studij za neka bolja vremena. Međutim, odmah po dolasku u Ameriku, imala sam jasan cilj i prioritet, a to je studiranje i sticanje zvanja magistra. Tada nisam znala da će to biti magistrat u oblasti historije, ali dugogodišnji rad s našim muhadžirima iz Bosne i muslimanima iz raznih krajeva svijeta imalo je svoj učinak. Odluci da radim magistrat iz historije doprinijelo je insistiranje uvaženog profesora i mog mentora, dr. Salahuddina Malika. On me ubjeđivao da je historija dio mene i da je to oblast u kojoj ja već godinama radim, samo mi nedostaje zvanično zvanje.
Odmah po dolasku u Rochester, zajedno s mnogim muhadžirima iz Bosne, krenula sam u školu gdje smo učili engleski jezik. Zatim sam završila Nurs Assistant Program te se upisala na lokalni kolegij kojeg završavam za dvije godine, u maju 2003. godine. Iako sam radila, upisala sam četverogodišnji studij na univerzitetu i uspješno ga privela kraju u maju 2009. godine. Napokon, prošle godine u decembru uspješno završavam magistrat i dobijam zvanje magistra iz oblasti historije. Moj magistarski završni rad bio je na temu naših muhadžira u Americi. Po završetku magistarskog rada, moj profesor je insistirao da objavim svoj rad i da bude dostupan što većem broju Bošnjaka širom svijeta, posebno mlađoj generaciji, kao i Amerikancima kako bi se upoznali sa stradanjima Bošnjaka, te ostalim izbjeglicama koje dolaze u Ameriku iz svih krajeva svijeta. Tako sam odlučila da objavim knjigu koja ċe biti dostupna svima. Knjiga govori o stradanju našeg naroda, čudnim i teškim sudbinama naših Bošnjaka, genocidu, ali i mogućnostima koje im je pružila i koje im pruža Amerika. Moje obrazovanje, društvena aktivnost, doprinos svome narodu i Bosni, te moj put do magistrata, mogao se dogoditi samo u Americi – zemlji mogućnosti i prilika.

Knjiga o životu Bošnjaka u Americi

Bošnjaci.Net: Možete li nam ukratko, u nekoliko rečenica, ispričati o sadržaju knjige kako bi čitaoci znali s čim se susreću? Zašto bi Vaš rad trebali imati na policama svojih ličnih biblioteka?
Aiša Purak:
Knjiga govori prvenstveno o putu naših Bošnjaka od Bosne do Amerike i strahotama kroz koje su prolazili, ali i o mogućnostima koje su našli u Americi. Knjiga je satkana od razgovora i kazivanje naših Bošnjaka, iz prve ruke, koji su željeli da se njihove patnje i stradanja zabilježe i otrgnu od zaborava, da ostane pouka i poruka mlađoj generaciji koja nije, srećom, prolazila kroz ratne golgote. Knjiga bilježi potresna kazivanja naših majki čiji su sinovi ubijeni u genocidu, i još im kosti nisu našle; priče naših Bošnjakinja čiji su muževi ubijeni a one ostale same sa svojim jetimima; kazivanja naših dobrih Bošnjana koji su preživjeli logore i sve strahote i patnje logora...

Ukratko, knjiga govori o životu Bošnjaka u Americi, o njihovim iskušenjima i tegobama na koje su nailazili, o gubitku njihove djece koju su doveli u Ameriku da bi im pružili bolji život, a onda ih u Americi izgubili zbog droge, ili udajom za Amerikance. Naravno, nijedna od ovih tema se nije mogla obraditi a da se ne spomene, makar usputno, historija Bosne i Bošnjaka, bosanskog jezika i prvih bosanskih migranata u Americi.

Bošnjaci.Net: Koliko dugo ste pisali knjigu i otkud motiv za tako nešto?
Aiša Purak:
Pisanje, sakupljanje intervjua i statistika trajalo je nešto kraće od dvije godine. Knjiga je stručni rad i proizišla je iz mog magistrata. Potkrijepljena je historijskim činjenicama, stručnom literaturom, te je pregledana od strane stručnih historičara i može se koristiti u obrazovnim ustanovama. Preporučujem je svim Bošnjacima svih uzrasta, a posebno našim mektebima širom Amerike.
Kada sam završila svoj magistarski rad, predala sam ga na pregled svome profesoru. On me je sutradan nazvao telefonom i rekao da nije mogao prestati čitati moj rad i da nije spavao cijelu noć do 5 sahati ujutro, dok nije završio s čitanjem. Tada mi je rekao da se ovaj rad mora objaviti kao knjiga i staviti na raspolaganje široj čitalačkoj publici. Nedavno sam dobila sličan komentar od mog susjeda, Amerikanca, koji je isto rekao da nije spavao dok nije pročitao cijelu knjigu i da želi pokloniti nekoliko knjiga svojim prijateljima. To su mi bila dva dragocjena komentara koja su mi potvrdila da sam uradila dobar posao.

Bošnjaci.Net: Šta mislite, da li bh. dijapora radi dovoljno na očuvanju vlastitog identiteta i da li bi taj odnos mogao biti drugačiji? Imate li planove za nastavak, odnosno, da li ćete i dalje pisati?
Aiša Purak:
Da, svakako. Već radim na svojoj sljedećoj knjizi. Što se tiče Vašeg pitanja, smatram da Islamska zajednica Bošnjaka Sjeverne Amerike radi dosta na očuvanju vlastitog indentiteta. Međutim, pitanje je da li je to dovoljno i da li aktivnosti koje organizira obuhvataju dovoljno veliki broj Bošnjaka. Iako postoje i druge političke i kulturne organizacije Bošnjaka u Americi, one nisu dovoljno dobro uvezane i organizirane, te su svedene na manje krugove. To je tek tema za sebe, ali je važno da je spomenemo kako bismo dobili preciznu sliku stanja u kojem su Bošnjaci Amerike trenutno. Neophodna je jedna detaljna reforma naših sadašnjih organizacija kojom bi se otvorila vrata svim Bošnjacima, bez diskriminacije na bilo kojoj razini, da mogu ravnopravno učestovati u radu i aktivnostima za dobrobit Bošnjaka Amerike i naše, svima nam mile, Bosne i Hercegovine.

Bošnjaci.Net: Kako se može doċi do Vaše knjige?
Aiša Purak:
Knjiga je dostupna na Amazonu, i može se poručiti putem ovog LINKA.

Bošnjaci.Net: Hvala Vam na otvorenom razgovoru za čitaoce Bosnjaci Net.

Aiša Purak:
Hvala Vam i Bajram Mumarek Olsun Vama i Vašim čitaocima



Ostali prilozi:
» KOORDINACIJU SRPSKOG NARODA ČINE DODIKOVCI
Oslobođenje | 18. September 2017 18:53
» KAO DJEČACI BILI GLUMAČKE ZVIJEZDE
Eset Muračević | 05. September 2017 19:59
» ZVUKE IZ TUĐIH AVLIJA LAKO PRIHVATAMO KAO SVOJE
Eset Muračević | 18. July 2017 20:02
» POBIJEĐUJE DOBROBIT ZA NAROD
Amela Salković | 29. June 2017 03:09
Ostali prilozi istog autora: