Autor: Šemso Agović

»...
i nada mi je
da novi spomenici
ne zamahuju bičevima
i mačevima;
da suza kane
zbog pogaženog cvijeta,
a ne zbog prestriženog džeferdara;
da ne šaljemo poklone vezirima
no veziljama;
da nam vođe ne budu
Crni, Čarni, Kara i Mrko;
da ljudsko ime ne bude Vuk...«
Milika Pavlović, Govoreći kao Skit, 2ooo.

ŠEMSO AGOVIĆ: Vlasnici Gorskog vijenca su za Boga-oca crnogorskim književnicima odavno postavili Njegoša. Za mlade umjetnike – Balšu Brkovića, Andreja Nikolaidisa, Ognjena Spahića, Aleksandra Bečanovića... to je bila inicijalna kapisla za kontraakciju. Okupili su se u Plimi plus s namjerom da učine kraj sumornoj stvarnosti i dirigiranoj književnosti. Ali, da bi mogli normalno stvarati, oni su morali prvo ubiti Njegoša, jer mu vlasnici nikako nisu dali umrijeti prirodnom smrću. Mlada generacija crnogorskih pisaca je to i učinila – bez oklijevanja je ubila Njegoša, da bi se jednom zauvijek oslobodili okova. Njegoš je mrtav; živjela nova crnogorska književnost!

Prolog
Kratka novinska vijest: Profesor taj i taj održat će predavanje na tribini »Njegoš naš nasušni« na temu »Analiza likova sa imenom Vuk u Gorskom vijencu«. Mjesto: Podgorica, KIC Budo Tomović; vrijeme: 170 (i slovima: sto sedamdeset) godina od publikacije Gorskog vijenca.

Vlasnici Gorskog vijenca
Vijest je odjeknula kao prasak mine koja je doletjela iz nekog dubokog duhovnog i kulturnog mraka, kojim već sto sedamdeset godina vladaju nemilosrdni vlasnici Gorskog vijenca. Oni su se dokopali te knjige kao minobacača – poput kakvog sumanutog diktatora –, kojim dozirano krote jednako podanike i prijatelje, i prkose »neprijateljima«. Oni vijek i po kao taoce drže slobodnomisleće umjetnike, ali i jednu cijelu naciju. Oni su kao jedini i vrhovni literarni autoritet postavili Njegoša, a Gorski vijenac kao sveti gral. Oni su fascinirani surovošću kojom Njegoš obračunava sa svim i svačim – od »zabranjene« ljubavi do »lažne« vjere i drugovjernika –, i tu fasciniranost zahtijevaju od ostalih pod svojom ingerencijom. Oni su superpromocijom Njegoša zabetonirali svu ostalu crnogorsku književnost, zagušili je, ogradili, i unaprijed je osudili na drugorazrednost, jer se idealu ne možete ni približiti, a kamoli nadmašiti ga, je li tako. Vijek i po konzervacije i stagnacije je ostavio nenadoknadive posljedice: modernizam, kao važna epoha u književnosti, u Crnoj Gori nije se ni razvio.
Vlasnici Gorskog vijenca su članovi političkog establišmenta i intelektualna elita, stacionirana na ključnim položajima odgovarajućih institucija u Crnoj Gori. Imaju sva sredstva za neometan rad u svojim rukama: novac, školstvo i medije, pa su dodobra kontaminirali generacije i generacije njegovim idejama. Njegoš je postao idol za način mišljenja i života, a njegovi citati dio nacionalne mudrosti, moralnog kodeksa i narodnog ponosa. Otpor tom duhovnom nasilju oduvijek je bio nezamisliv. Protiv Njegoša ne smije niko zinuti. Lojalnost Njegošu, pa tek onda sve drugo – postulat je preko kojeg ćete i danas teško preći.

Vlasnici Gorskog vijenca su ljudi, čiji su mozgovi bili isprani pravoslavljem i nacionalizmom (A. Nikolaidis). »Istraga poturica nije se ni dogodila!«, vehementno i permanentno obznanjuju. »Ali, makar se ubijanje i nije dogodilo ranije, bilo je zapisano i dogodilo se kasnije. Djela Radovana Karadžića su bila kao performans po scenariju Petra -II- Petrovića Njegoša« (A. Nikolaidis).

Pioniri nove crnogorske književnosti
Vlasnici Gorskog vijenca su za Boga-oca crnogorskim književnicima odavno postavili Njegoša. Za mlade umjetnike – Balšu Brkovića, Andreja Nikolaidisa, Ognjena Spahića, Aleksandra Bečanovića... to je bila inicijalna kapisla za kontraakciju. Okupili su se u Plimi plus s namjerom da učine kraj sumornoj stvarnosti i dirigiranoj književnosti. Ali, da bi mogli normalno stvarati, oni su morali prvo ubiti Njegoša, jer mu vlasnici nikako nisu dali umrijeti prirodnom smrću. Mlada generacija crnogorskih pisaca je to i učinila – bez oklijevanja je ubila Njegoša, da bi se jednom zauvijek oslobodili okova. Njegoš je mrtav; živjela nova crnogorska književnost!



Nije to bila edipovsko-frojdovska petljavina, ne; slučaj se odigrao u sferi metafizičkog, dakako metaforično, jer im je i Njegoš bio predstavljen kao metafizički otac. Oni su se s lakoćom ogradili od sadržine Gorskog vijenca, ali nisu mogli odoljeti mentalnom pritisku ikonične fotografije Boga-oca, koja ih je prijekorno rendgenskim pogledom vječno pratila sa zidova, panoa, novina i knjiga. »Kada godinama posmatrate veliku crnu glavu (ali i ona vas!, prim. aut.), ona postane nerazdvojni dio svakodnevne slike svijeta. Posebice, ako u svijet buljite svakog dana sa istog mjesta« (Spahić, Hansenova djeca).

Mladi crnogorski pisci su znali da moraju stvarati »kontra« Njegošu. Totalnom manjku humanizma, čojstva i junaštva u Gorskom vijencu suprotstavili su djela natopljena humanizmom. »Trijebimo gubu iz torine« je izrečena grubost, neljudski čin, jer »guba« nije niko drugi do narod drugačijeg vjerovanja, ljudi koji »nijesu ni krivi toliko«, pa je taj strašni mizantropski imperativ bio povod i inspiracija Ognjenu Spahiću da se žestoko odazove. U Hansenovoj djeci je potukao Njegoša do koljena, i poslao ga natrag u prošlost, na marginu literarne istorije. Njegoša je kao bumerang dostigla mržnja koju je prema »gubavima« tako strasno ispoljavao. (Istini za volju – ovaj dvoboj je bio neregularan, obzirom da Gorski vijenac spada u kategoriju ideoloških pamfleta, i sa vrhunskim romanom modernog egzistencijalizma – Hansenova djeca –, za borbu nije ni imao legitimitet).

Apendiks
Svakako, Njegoša nisu ubili mladi revolucionari crnogorske književnosti tek tako: uprizorili su mu korektno suđenje. Temeljitu optužnicu sa relevantnim dokazima sudu je predstavio Andrej Nikolaidis u Mimesisu. Dokazni materijal je bio sadržaj samog Gorskog vijenca. Ovdje ćemo navesti samo mali dio elemenata optužnice:

- Vladika Petar II Petrović Njegoš je u Gorskom vijencu opjevao pokolj, koji su Crnogorci izvršili nad muslimanima. Na Badnje veče, naravno, i time taj dan promovirao u nacionalni praznik;

- opijeni Gorskim vijencem popovi iz Nikšića su odlazili u Foču i tamo vodili dobrovoljce Nikšićane, koji su po ulicama šutirali odsječene glave i nadzirali rušenje džamija;

- noću su pijani upadali u kuće, silovali žene i sjekli glave zaspaloj djeci...

Kao olakšavajuća okolnost uzima se činjenica, da je ogroman broj crnogorskih ratnika »vikendaša« i onih koji su se u BiH zadržavali po miloj volji, znao napamet iz Gorskog vijenca samo stih »zdrav duh u zdravom tijelu«. Međutim, pošto su popovi znali mnogo više od toga, pa i čitav spjev napamet, sud je predloženu olakšavajuću okolnost odbio, i time je presuda postala konačna.