Autor: Mehmed Meša Delić

Insanu, ako želiš vidjeti „Stećak Srebrenicu“,
kreni, odmah idi u Potočare do Memorijalnog centra,
tu je „Stećak Srebrenica“, mala Ćaba, kojoj streme tužni i poniženi,
to potvrđuju oni koji su u Potočare dolazili i obilazili Memorijalni centar.

Eto desetinama godina se (za)okruži, na obruč liči
koji opasa šehitluke pune mezara i nišana,
godina je kad Srebrenica neprimjetno obleti oko Sunca,
a na tom putovanju ne izgubi ni bol ni tugu.

A kada bi se to desilo u Kosmosu nastao bi hurnebes,
a Planeta Zemlja bi se u „crnoj rupi“ izgubila,
kao Srebrenica što izgubi žene, djecu, ljude,
u „crnoj rupi“ g e n o c i d a!

Srebrenica je bašča s kalemima izlomljenim,
osakaćenim tupom sjekirom g e n o c i d a,
puno godina kalemi neće cvijetati, beharati,
a voće koje je slatko bilo gorko će sazrijevati.

Oni što g e n o c i d „preživješe“,
„Stećak Srebrenicu“, ispraviše, isklesaše,
na kostima, na dušama žena, djece, ljudi,
svijetu poručuju, da mu se savjest probudi.

„Stećak Srebrenica“ je simbol za sva prošla i buduća vremena,
i za sve generacije Bošnjaka bilo gdje da žive opomena:
Da dušmanima ne treba vjerovati i okretati leđa,
još nas napadaju i žele preći preko naših međa.

„Stećak Srebrenica“, spomenik gordom Bošnjaku
koga dušmani jedanaesti put pokušaše uništiti,
jedanast puta Bošnjak morade Bosnu ostavljati, oplakivati,
Bošnjače znaj, dušmani te nikad neće na miru ostaviti!

Jedanaestog jula, hiljade insana „Stećak Srebrenicu“ (za)okruže,
dolaze sa svih strana svijeta, da ga obilaze, gledaju, miluju,
na njegovim širokim grudima najmilije oplakuju,
u ime njihovo dove Allahu upućuju.

Hiljade imena djece, žena, ljudi na „Stećku Srebrenica“ je uklesano,
hiljade damara života kamom Srbo-četnika je presječeno,
g e n o c i d u Srebrenici, planski su (u)činili,
samo zato što su Bošnjaci Allhovi robovi bili, a ne njihovi.

„Stećak Srebrenica“, knjiga kamena,
neotvorena, nedovršena, nedočitana, niz koju se kotrlja suza vrela,
da uroni u zemlju bosansku, lahku, džennetsku, koja je oklop i štit Božiji,
kostima šehida koje ne ubi smrt, već kama Srbo-četnička.

„Stećak Srebrenica“, knjiga kamena,
iz godine u godinu, stranicama se dopunjava imenima,
onih čije kosti (pro)nađu u skrivenim dušmanskim jazbinam
onih koje istrgnuše iz knjige rođenih, a strpaše u knjigu ubijenih.

„Stećak Srebrenica“, knjiga čitljiva i nečitljiva,
svake godina za stranicu je punija,
a koliko će knjiga još stranica imati
treba ubice Bošnjaka pitati.

Zato želim nešto reći,
jednu riječ koja sve kaže od A do Ž,
u Srebrenici je bio g e n o c i d
da to ne kažem samo ja, kažimo svi mi.


Tu riječ moraju svi ljudi svijeta reći,
riječ koju ne smije zamijeniti „neriječ“ u mreži riječi,
onih koji činiše g e n o c i d i onih koji im pomagaše,
da njihova „neriječ“ negira g e n o c i d i da ga ignoriše.

Samo jedna riječ je ispravna: g e n o c i d –
nevina riječ stravična značenja koja i sada u Srebrenici odzvanja
ubiti gen, temelj u čovjeku istrijebiti, uništiti narod „koji nije moj“
koji neće da bude „moj“ – najjednostavnije, najtačnije tumačenje je o njoj.

Na dan jedanaestog jula i jedanaestog g e n o c i d a
tabuti zeleni k'o lađe zaplove na moru ruku
onih koji dođu da dženazu klanjaju,
da šehide u zemlju bosansku, lahku, džennetsku ukopaju.

Tabuti pored kabura,
a ljudi ispred njih usporeno dišu
ubijenim ispraćaju duše na drugi bolji svijet,
na Allahovu prozivku.

Stećak je simbol života i smrti naših predaka,
a „stećak Srebrenica“ je simbol i opomena nama i svijetu,
da je u Srebrenici bilo malo života, a previše smrti,
da je podignut na temelju g e n o c i d a.

„Stećak Srebrenica“ je tu,
da tajne ne žive u legendama,
u ljudima, zaorane, izorane, preorane,
da se zna ko bi žrtva, a ko dželat.

Godišnjica jedanaestog jula, jedanaestog g e n o c i d a, nad Bošnjacim mora se poštovati!
Ej, majke mile, što umjesto bijelih nišana, svatovi vaše djece ne bijaše, da ne budete žalosne!
Nebesa nad Srebrenicom, plaču, prazni su majčini zagrljaji, djeca su im u kaburu!
O četnici zabludom zadojeni, grijehom odgojeni, zulumom hranjeni, neka vas Allah kazni!
Ciknuše djeca, žene, ljudi, njima ne izvadi dušu mehki Azrailov prst, već tri prsta četnika!
I najslabiji zapis je sigurniji od najboljeg pamćenja, i duže traje, stalno o tome moramo pisati!
Drhti zemlja šehitluke širi, sve mezar do mezara. Bosna posta pretijesna za šehitluke!