Autor: Sead Turulja, prof.

Ove godine smo obilježili punih dvadeset tri godine od potpisivanja Washingtonskog sporazuma i formiranja Federacije BiH. Ovim sporazumom su trebali biti relativno trajno riješeni odnosi kako Hrvata i Bošnjaka, tako i u značajnome dijelu Republike Hrvatske i BiH. Povijesni značaj tog sporazuma ogleda se u zaustavljanju ratnih sukoba, te bazičnom opredjeljenju potpisnika odnosa Bošnjaka i Hrvata kao političkih zajednica da svoje odnose uređuju na sporazuman i miran način za sva vremena i grade budućnost u međusobnom uvažavanju zajedno.
Ne ulazeći sada u pitanje nastanka i razvoja unutarnje strukture Federacije BiH, valjalo bi nam se osvrnuti na vrlo važan, ali zaboravu prepušten dio sporazuma kojim se predviđalo stvaranje Konfederacije između Republike Hrvatske i Federacije BiH. Da je netko imao mogućnost da prespava dvadeset tri godine, i probudi se ovih dana, te pročita vijest o sjednici Vlade Republike Hrvatske i Vijeća Ministara BiH u Sarajevu zakazanu za sedmoga Srpnja u Sarajevu imao bi se čemu i načuditi. Ne samo da nikada nije došlo do stvaranja konfederacije između BiH i RH, ili makar jačih specijalnih odnosa RH i Federacije BiH, nego nije riješeno niti jedno kapitalno pitanje između dvije zemlje, a odnosi Bošnjaka i Hrvata se nalaze u raljama politikanata, i stranaka koje se bave više sobom i izborima, te podjelom sinekura i novčanih privilegija glasačkom stroju, a ponajmanje interesom oba naroda ili još manje svih ljudi jednako. Namjesto da svake godine bilježimo napredak u odnosima, i barem postupno rješavanje otvorenih pitanja, odnosi obje zemlje i naroda se nalaze u stanju blokade i regresije, što nimalo ne raduje one koji dobro žele i jednima i drugima. Prilika za napredak je bilo mnogo, ali nažalost nije bilo političke volje da se ide naprijed. Sjetit ćemo se još i prve sjednice dvije vlade 2010. u Splitu, još za vrijeme bivše predsjednice Vlade RH Jadranke Kosor i bivšeg predsjedavajućeg Vijeća ministara mr. Nikole Špirića koje je završilo potpisivanjem svega par manje značajnih međudržavnih sporazuma. Otada se umnožio broj susreta političkih zvaničnika, ali značajnijih rezultata nije bilo.
Izjava prepunih lijepih riječi i fraza nije manjkalo, ali rezultata nažalost nema pa nema. Letimičan pogled na listu otvorenih pitanja koja se ovih dana prezentiraju kroz medije, ostavlja dojam da je na stolu praktično sve i da broju otvorenih pitanja nema kraja.
Potpuno je jasno da jedna sjednica neće biti dovoljna da se sva pitanja čak i spomenu, te se javnost ostavlja u nedoumici zašto se sjednice ne organiziraju puno češće tj. barem svaka tri mjeseca dok se glavna pitanja ne riješe. Da se drugačije može pokazuje nedavna objava jednog od rezultata iz prošlogodišnje komunikacije Vlade Srbije i Vlade Republike Hrvatske, kojom je Vlada Srbije ishodovala slobodu kupovine i posjedovanja nekretnina kako za državljane Srbije, tako čak i za stanovnike entiteta BiH - RS u Republici Hrvatskoj bez ograničenja, naravno i obratno.
Bez obzira na teške riječi koje ponekad izmjenjuju zvaničnici dvije zemlje, pa i težak položaj hrvatske manjine u Srbiji, čiji je i narodnosni naziv upitan, čak i uz mnoga otvorena pitanja iz 90-tih godina prošlog stoljeća, čini se da se problemi rješavaju efikasno i na obostrano zadovoljstvo. Za dvije sestrinske države Hrvatsku i Bosnu, i dva sestrinska naroda Hrvate i osobito Bošnjake porazne činjenice, jer unatoč tome što zajednički interesi postoje, što imamo jedan zemljopisni prostor, srodnost podrijetla i jezika, još uvijek se inzistira na razlikama, poglavito religijskim, a glavnu riječ vode proponenti nesporazuma i dobro poznati jahači apokalipse. Bez obzira na takvo stanje, nadu daje činjenica da je pred nama smjena generacija u svim društvenim sferama i da na scenu dolaze novi ljudi kojima su mir, dobra volja, suradnja i korektni odnosi na srcu i kojima pripada budućnost, pa makar se ona danas činila jako dalekom. Za sve se treba izboriti, pa čini se, konačno, i za kvalitetne odnose između RH i BiH, te Hrvata i Bošnjaka.