Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Teme

ZAJEDNIČKE PLEMENSKE PSIHOLOŠKE I ORGANIZACIJSKE KARAKTERISTIKE BRĐANA / MALISORA I STANOVNIKA SANDŽAKA I ŠIRE
Autor: Ismet Azizi
Objavljeno: 23. July 2017. 23:07:25
Veliki broj sadašnjeg i bivšeg stanovništva iz Sandžaka i šire nezna odakle mu osobine, običaji, tradicija muzika i nošnja koje su prakticirali njihovi preci. Ovdje ćemo prikazati neke Zajedničke karektaristike u kratkim crtama, kroz pisanje stranih i domaćih pisaca, sve to kroz Plemenske osobine njihove karakteristike



Ismet AZIZI: Pojam o zavičaju je jak on je toliko silan da se ravnja sa pojmom kuće. Zavičaj se smatra mjesto gde se on rodio i živi u kome se slobodno kreće i gde se nalazi ono sto se smatra svojim. Širi zavičaj je za njega i srodno stanovništvo s kojim je su oni bliski i srasli sa njihovom dušom. U granicama zavičaja ne može niko da nađe utočište ko mu učini neko zlo.
Pojam za svoju državu je za njih, malo poznat, jer su tokom vjekova izgubili osjećaj za nju, a i za bilo koju državu im nije stalo jer im nije davala nikakve zaštite.
Edith durham
[1] poznata kao dobar poznavalac karakteristike ovih stanovnika odnosno plemena iz sjeverne Albanije ili pobliže iz Malsije i jednim dijelom Crne Gore i šire. Glavna organizaciona jedinica je bilo pleme (FIS). Koje je imalo svoju snagu i svoje slabosti. Svako pleme ima određeno predanje o svom porijeklu. Silazna linija se prati strogo kroz mušku liniju, i tradiciju prenosi od oca na sina kroz sjećanja unazad kroz vrijeme. Na čelu svakog FIS-a nalazi se njihov barjaktar, nad njima nadbarjaktar. Ovlast prelazi s oca na sina, ili u nedostatku sina na sljedećeg muškog porodicnog nasljednika. Neka velika plemena su podijeljeni u bratstva, svako bratstvo ima svojeg bajraktara. A bratstva podjeljena na ovaj način zajednički nastupaju pod jedanim centralnim Bajrakom. Takav Bajraktar može biti potomak iz različitih bratstava zajedničkog plemena, ove podjele možda su nastale iz praktičnosti kada plemena narastu velika.
Ovakvo društveno uređenje sačuvano je tako dugo zahvaljuju političkim prilikama (ne) prilikama, konfiguraciji terena, plemensko-bratstveničkoj izolovanostii konzervativnosti, upućujući na uzajamnu pomoć i zajedništvo itd. Plemenske institucije koje su malisori formirali i koje su u njihovom životu odigrale veliku ulogu, imaju mnogo zajedničkih crta sa drugim brdskim plemenima ovog dijela balkana.
Andrija Jovićević[2] je pisao o malisorima u knjizi “MALESIJA” iz koje smo uzeli skraćene udlomke. “Ovo stanovnistvo je bilo ostavljeno samo sebi a bilo je veoma snažno i tjelesno i duševno pa je u toku vjekova stvorilo ustaljene životne stavove i uvjerenja svojstvene samo njemu i obogatilo ih sa raznim moralnim karakteristikama i osjećanjima, koja su i danas svojina i karakterisika njihove duše i glavni pokretač na sasvim samostalnoj osnovi”.
“U Malsiji nije bilo onoliko nesigurnosti, koliko se predstavljalo, nema onoliko ubojstava, razbojnika i lupeža, koliko se čulo i priča. Inače iako na oko surovi, u duši su vrlo blagi i dobri.
Sva malisorska plemena i ako ih ne veže neko bliže zajedničko porijeklo, čine jednu zajedničku cjelinu. Na to su ponajviše uticale geografske okolnosti, način života i zajednički interesi. Sva ova plemena na padinama Prokletija upućena su na uzajmno pomaganje. Ovaj malisorsko-brđanski svijet naviknut na život u nepristupačnim planinama, uvijek je s teškom mukom zarađivao za hranui život, pa se zato očeličio i međusobno srodio. Te su se sva plemena srodila i ujedinila gotova da se nađu u odbrani interesa pojedinih interesa i cijele Malsije. [3]
Rijetki su bili sporovi u unutar plemena. svi su znali da niko ne trpi uvredu, pa su se čuvali, da se ne uvrede, najmanje je bilo sporova oko međusobnih svađa, rđavih riječi i napada na čast tuđih žena. Zbog ovih i ovakvih uvreda, Malisori nisu tražili sud nego su presuđivali sami i sa puškom, Malisori nisu imali običaj da nose noževe samo rijetki od njih je nosio malo oružje za pas. Malisori stranca ili gosta primaju uljudno i ponašaju se prema njemu oprezno, oni uvijek u drugim ljudima posmatraju kao kakvog poznanika ili svojtu, i spremni su da mu učini svaku uslugu. u odnosu sa Malisorima treba biti iskren i pošten, jer oni se tako postavljaju sve dotle dok ne vide da ti stranci tako zaslužuju.

Odnosi prema ženama - Muškarci i žene od zajedničke bratstveničke silazne linije i zajedničkog muškog pretka, i ako vrlo udaljeni, jedno od drugog smatraju se kao brat i sestra, i brak između njih je zabranjen kao incestiozni. Iako katolička i muslimanska vjera dopuštaju brak, poslije izvjesnog broja pokoljenja, to se kod ovih plemena, smatra kao užasna greška[4] Što se tiče bračnih odnosa, muž ne smije zlostavljati ženu, sramotiti, tući, otjerati ni zbog najveće pogreške, ona je ta koja je uvijek zaposlena, i privržena je u svemu što podiže, održava ugled doma, muža, bratstva i plemena. Žena koja ostane bez muža a nema djece može se vratiti u rod svojoj porodici. Muškarac ženi i daje svoju kćer u brak izvan svog plemena, osim kada je to pleme podijeljeno u bratstva i smatra dovoljno udaljene za brak. Malisori hoće da mu je žena vjerna da ne gleda drugoga, a sa onima ko joj nije svojta, ne treba da govori mnogo, da se ne šali, ili previše smije, rukama dodiruje.
Neka pravila primjenjivana prema Lek Kanunu, jasno su propisana za položaj žena u društvu. Ona jasno izražavaju zaštitu života i dostojanstva žena, pored svojih osnovnih zadatka:

Muž je dužan obezbijediti normalne uslove života za svoju ženu i djecu, a ne treba dozvoliti da pate. Žene i djevojke nisu uključeni u zavadi, čak i nakon što počine zločin. Roditelji su odgovorni za njih. Ako je žena na mjestu izvršenja, ima pravo da optuženu osobu odvede sa sobom, jer nitko ne može biti ubijen u njenom prisustvu. U sukobu između dva neprijatelja, žene mogu slobodno proći. U prisustvu žena ili dijece, ne moge se koristiti niske i uvredljive riječi koje ih mogu povrijediti ili ih nervirati. Kada je neka žena trudna ne smije se u njenom prisustvu pucati. Loše vijesti ne treba davati u njenom prisustvu.

Ostale karakterisike - Svaki Malisor zna pripovijedati o svom porijeklu, pa nabrajaju od 10-18 pasova-rodova. Svijest o plemenu je jaka kao i svijest o bratstvu. Bratstva žive u grupi i ne dozvoljavaju da se nako ko njije njihov useljava među hjih. Bratstva održavju tijesno srodstvo i međusobno se ne žene i smatraju se za bliski rod.
Malisori imaju jako razvijeno pamćenje u glavno svi znaju o svojoj prošlosti svaki zna svoje plemenske običaje; zna šta ne valja, zna šta valja zna šta mu nanosi štetu sta sramortu zna da brani svoju čast i da cijeni tuđu, vrlo su pažljivi sa pažnjom sluša sagovornika vrlo su razgovorljivi u priči ne lažu što su vidjeli prenose nepristrasno. Grdna je sramota biti lupež i špijun, niko ne krade stoku i kad je bez čobana jer je strah od plemenske kazne bila nemilosrdna. Mnogo se polaže na zadatu riječ, koja se drži čvrsto i sveto. Nema u Malsiji ljudi kojima je krađa zanat
Tradicija je ta koja ih vodi koja ih je stvorila ovakvim kakvim je bio do skora, mada i ih tradicija do danas upravlja i vodi; duša je njegova čista izraz njegovih shvatanja njegove prošlosti, legendarnih i stvarnih junaka, običaji formirani na ovoj podlozi utvrdila ih je da dugo vrijeme nije je moglo promijeniti ni jedno pokoljenje.
Oni nebi mijenjali sebe ni za koga na svijetu jer svoje osobine više uvažavaju od drugih. [5]
Malisor voli sebe svoju kuću, zemlju, planinu i zavičaj. Uzalud su mu tuđini nudili bolji i udobniji život i prijateljsku ruku,on sve odbija, jer mu ne vjeruje to je učinilo pa su oni ostali uokvireni, nedostupni i povučeni, skoro sva plemena imaju iste psihičke osobine, uzrok leži u istom načinu života u sličnim geografskim prilikama a po najviše u zajedničkim nevoljama i patnjama u zajedničkim interesima i istim okolnostima u kojma su živjeli i razvijali se. Sva ova plemena su bila upućena jedno na dugo.
Oni su ponosni i kad je za nešto na smrt optužen i na smrtnom, najgorem času, je prkosan, jer vjeruje ako tako prkosan umre pobjedit će na taj način neprijatelja koji ga je zarobio. Kukavice je za njih nedostojan prijateljstva, svi oni, koji u strahu trzaju i plaše se, preziru ih, isto i mekušce jer lagodan život za njih je nepoznat, priroda ih je naučila da su čvrsti ponosni na sebe, ponosni za čast plemena, za koju se umire kao za svoju čast. Plemenski ponos je njihov ponos.
Malisori su jako samopouzdani čak ponekada precijenjuju svoju sposobnost. U ratovima sa Mlečićima i Austrijancima i drugima protivu Turaka, bili su uvijek prevareni i ostavljeni; to je ostavilo dubok tužan i nemio trag. To ih je naučilo da se nadaju samo u sebe, a nikad i u nikog sa strane i nijesu htjeli da vežu svoju sudbinu sa onima koji ne pate i ne žive kao oni.
Svi Malisori misle za sebe da je njihovo pleme/fis najbolje, najstarije i najljepši soj / rasa a Malisori ukupno misle da su oni najbolja i najljepša rasa. Život bez poštenja nema smisla kod njih obraz i ponos cijeni se više od žvota, zato Malisori pušku nose od detinjstva i u njoj vidi jedinu pouzdanicu i sa njom ne boji se nikoga.
Kod Malisora i sitnica može izazvati ljutnju ne trpe da ih vrijeđaju, ne trpe nepravdu, nasilje zulum. Ljudi se ne tuku za njih je sramota tući se rukama, motkama, kamenjem, radije će oprostiti krv nego udarce, jer se udarci smatraju poniženje i sramotom.
Oni ne trpe da ih sud sveti a često ga i ne priznaju; za njih vrijedi pravilo ko ne može da se osveti sam, nije vrijedan ni da živi. Za njih sud nije nikakva zadovoljština, oni će radije oprostiti, nego sud da ga sveti i tada kad oprosti, sebi izgleda velikodušan, sveti li ga sud on u očima drugih nije više junak.

Osjećaj uzajamnog pomaganje, tuđeg siromaštva, nesreće i žalosti
Uzajamno pomaganje malisora jako je razvijeno. Osjećaj tuđeg siromaštva ili nesreće i žalosti je do takve mjere razvijen tako da su oni uvijek spremni pomoći siromašnome brastveniku. No sramota je biti zdrav a prositi takvima ne daju “od srca” obično su pomagali bogatiji da nebi neko ko nema bio prinuđen da krade napusta svoje pleme i na neki način ih sramoti. [6]
Smatra se za uvredu da se neko sa strane useli među njih. Ne trpe da im se stranci useljavaju među njih, jer drže da se tako ruši njihova krvna veza u zajednici. Moralna je dužnost da svoje imanje prodaju samo najbližoj svojti, svojemu će dati uvijek jeftinije, sramota je za njih i kupovati u drugom selu moralna je dužnost da se neko sa strane ne nameće za kupca. ovakva pojava sačuvala je jedinstvo plemena i krvnu čistoću.
Saplemenici se drže da bratsveništva i preseljenjem ne dijeli se iseljenici makar bili i daleko, održavaju veze sa svojim bratstvom i ni vrijeme ni daljina ne može ih razbrastviti i iseljenik često ostavlja braći imanja.
U smrtnoj žalosti oni saosjećaju tuđi bol, ipak ni kod ljudi ni kod žena vrlo tijeko će tuđin vidjeći suzu u njihovim očima, a samo za umrlim najbližima zaplaču, sramota je za njih da ljudi budu toliko osjećajni pa da plaču. Ovakav običaj je za njih na prvom mjestu u isto je vrijeme surov i čvrst kao stijena. Smatra se za osobito jak moral, ako otac ne zaplače za umrlim ili poginulum sinom. I oni se ponose kad imaju jak moral da ne zaplaču za svojom djecom.
Malisori mnogo polažu da se za života i poslije smrti lijepo priča o njima. Ta ih osobina često tjera u smrt i rado umiru, sa uvjerenjem da će ga saplemenici slaviti, oni su jako trpeljivi do krajnosti; trpi zimu i glad, golotinju, trud, muku, nevolju jer smatraju da je to sudbina i od Boga i prirodnih uzroka i prilika. A ako je na nuždi nećete to na njemu poznati, jer to smatra za sramotu; sa malim je zadovoljan a za veliko većina nijesu imali mogućnosti. U poslu su pošteni i ne služe se prevarama.
Po njima je junak onjaj koji ne napada drugima na čast a svoju brani, junak je jako poštovan i nije[7] opasan za druge ne vrijeđa ne svađa se ko ne drži riječ takvi se ne poštuju.
Pojam o zavičaju je jak on je toliko silan da se ravnja sa pojmom kuće. Zavičaj se smatra mjesto gde se on rodio i živi u kome se slobodno kreće i gde se nalazi ono sto se smatra svojim. Širi zavičaj je za njega i srodno stanovništvo s kojim je su oni bliski i srasli sa njihovom dušom. U granicama zavičaja ne može niko da nađe utočište ko mu učini neko zlo.
Pojam za svoju državu je za njih, malo poznat, jer su tokom vjekova izgubili osjećaj za nju, a i za bilo koju državu im nije stalo jer im nije davala nikakve zaštite. I više je krnjila njihovu slobodu za to se ne oduševljavaju ni za jednu državu. u granicama njihovog zavičaja oni su vlasnici toga da čine sta im je volja i niko im se ne smije miješati u njihove unutrašnje poslove, granica zavičaja ih štiti od svakog. Ona ih dijeli prvo od drugih plemena, prijeđeli neko njihovu granicu svi ustaju u odbrani zavičaja.
O vjerskom suživotu ovih plemena pisali su mnogi domaći i strani putopisci za koje kažu; Malisori/Brđani su ljudi koji ispovijedaju kršćanstvo već petnaestak stoljeća, a iseljeni su većinom prešli na islam, ali je važnost plemena još uvijek jači od vjerskih zakona.
Oko 200-300 godina prihvatanja islama od strane ovih plemena nije smetalo onima koji su ostali i iskazivali se kao hrišćani. Nije to smetalo ni onima sto su prešli na islam, kao ni ni onima koji su tada bili nosioci vlasti, i jedni i drugi ostajali su u istim plemenskim zajednicama, tamo gde ih je bilo iz sastava i jednih i drugih formirao se vlastelinski sloj i vjerska pripadnost nije bila smetnja da dobiju status spahija. Bilo je raje i među jednima i drugima
Prezimena kod Malisora nisu upotrebi od srdnjeg vijeka a u upotrebi su novijeg datuma. Sve do plovine XX vijeka prezimena su funkcionisala kao i u drugim krajevima; ljudi ovog podneblja su se identifikovali (prezivali) i poznavali po ličnom imenu, imenu oca, a ako to nije bilo dovoljno i po imenu djeda ili još dalje na pradjeda
Jedna zajednicka pjesma koja je izrasla iz tužbalice u baladu ili junačku pjesmu je pjesma o sinu jedincu Redžu[8] zove se, Qou Redžo, “Majka udovica iz – Kelmenda Imala je sina jedinca, koji joj - hraneći svatovske konje nastradao Njena je tužbalica otpjevana s poštovanjem”.
Kao ijednoga njihovoga junaka, jer je uvećala ugled zaslugu poštovanja među ova pjesma i danas je popularna po Sandžaku.

Uticaj prirodnih uslova na karakteristike života Brđana / Malisora
Za ova plemena je veoma karakteristično: prvo, što je tadašnja njihova postojbina isključivo krševita, planinska, besplodna oblast.
Drugo, što je ta oblast po prirodnoj otsječenosti i saobraćajnoj isključenosti i sada najizolovanija stopa zemlje u Evropi. Eto na toj zemlje plemena su se sačuvala i namnožavanjem uzajamno stiješnjavala, osjećajući tešku oskudicu u zemlji u toliko jače što su najbolje djelove zemljišta u granicama plemena prigrabili pojedinci, istaknuti prvaci, i bogate zadruge.
Glavno bogatstvo ovih ljudi bilo je nekada u stoci. A kako su krševi i planine gde oni žive, ne mogu da pruže ni približno dovoljnu količinu žita za ishranu, novac je postao neminovno potreban za samo održanje života, i ovi gorštaci su se poglavito stokom i ponekad i pljačkom branili od umiranja od gladi.
Marko Miljanov[9] (5) Pišući za svoje Kuče, “sasvim je razumljivo što ostali svijet gladni Kuči nisu ostavljali da na miru uživa svoja dobra.“ Kuči su prosto zavisili od pljačke i zato su mrzjeli mir i redovno stanje u kojima taj izvor života presahne. Miljanov veli o tom: „Pritiješnjeni mukama od gladi, Kuči su željeli boja, pa i kad ne bi ko nji’ zadijeva, oni bi zadevicu tražili, teke da pljačkaju…. No koliko su god oni zli bili svakome, toliko je i njima svatko i tako su i’ stjesnili, da su im i planinu neprijatelji pritisli da niđe nisu imali od svoje planine, no su ljetovali u Žijevo i Labednicu, đe su ljudi zaboravili svoju muku, gledajući kako se životinja muči od gladi i žeđi“.
Živjeći među Malisorima, [10] , Marko Miljanov je bio iznenađen ne toliko bijedom u kojoj taj narod živio koliko lakoćom sa kojom on tu bedu podnosi. On je ushićen tom pojavom nazvao takvo držanje „junačkom siromaštinom“.Sretneš li neko bijedno malisorsko čobanče, „nešto između čeljadeta i đavola“, priča Miljanov, moraš se diviti „kako se on sam sebe dopada da se s carem ne bi promijenio, ni mu se s puta uklonio da ga srete“. I država koja pođe da od ovih svojih podanika kupi bilo kakav, harač nije mogla ni očekivati drugi odgovor nego što ga je redovno dobijala a to su pobune. Kako moralni pojmovi i lične vrline tako i cio duhovni život Malisora/Gorštaka nosi otisak plemenske organizacije i uskih granica župe.

FussNote:

1] Edit Durham “Sjeverna Albanija”
2] Andrija Jovićević “MALESIJA”
3] Andrija Jovićević”MALESIJA”
4] Andrija Jovićević str. 130
5] Andrija Jovićević “MALESIJA” str. 100
6] Andrija Jovićević “MALESIJA” str. 118
7] Andrija Jovićević MALESIJA str. 142, 143
8] Marko Miljanov Zivot I obicajii Arbanasa
9] Marko Miljanov: Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi. Str. 105 i106 i 109
10] Marko Miljanov: „Život i običaji Albanaca“. Str. 1



Ostali prilozi:
» DIVAN POGLED NA PROŠLOST I SADAŠNJOST ROŽAJA
Mr Halil Markišić | 22. September 2017 17:52
» MOJ PUT U SREBRENICU
Zijad Bećirević | 10. September 2017 22:03
» GUSINJE I PLAV, GRADOVI PAŠA I BEGOVA
Ibro Mehmedović | 08. September 2017 14:05
» DUŠANU ŠEHOVCU PUNA USTA KURZA
Esad Krcić | 28. August 2017 20:12
» NA KRILIMA LJUBAVI I MIRA
Senada Đešević, prof. | 20. August 2017 01:42
» NATJERALI SU MAMU DA GLEDA DOK ME SILUJU
Danas.rs | 16. August 2017 15:45
» BIHAĆKI STARAČKI DOM VILLA „ADRIANA“
Zijad Bećirević | 11. August 2017 14:05
» ŽIVIMO ZA NAŠU BOSNU
Zijad Bećirević | 06. August 2017 16:57
» ILADŽ LICE AMRE DOKTORICE
Said Šteta | 02. August 2017 01:13
» ŠEHID IL' GAZIJA, GAZIJA IL' ŠEHID
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 21. July 2017 19:09
Ostali prilozi istog autora:
» GENOCID U BIHORSKOJ KRAJINI
03. February 2015 01:31
» RASTU TENZIJE U SANDŽAKU
24. September 2014 12:43