Autor: Velija Murić

VELIJA MURIĆ: Neodoljivo, trebalo bi, da je domovina ono mjesto ili država koja čovjeku kao jedinki nesebično pruža svaku zaštitu, daje šansu, vjeruje mu, a za uzvat on je za nju spreman i život položiti. U nadi da sam makar do nekle približio suštinu realnog poimanja pojma domovine, ostaje da svaki pojedinac, slijedeći sopstvena osjećanja prema zemlji koja ga je iznjedrila, iznađe pravi odgovor. Ali jedno je sasvim tačno, tj. da svaka odnarođena vlast u dugom vrmenu njenog trajanja, posebno ona koja je zaboravila čovjeka, daje najbolji “doprinos” da tražeći svoju domovinu, svako od nas, pritom ostajući bez svoga tla i nade, gleda – negdje tamo daleko, daleko gdje tuđe sunce grije.

Knjiški, riječ domovina označava odnos ili vezu između ljudi i porostora. Ako se okolnosti mijenjaju, istorijsko-geografski parametri se takođe mogu mijenjati. Zbog toga, pojam domovina, intimistički se često može odnositi na određeno područje, krajolik, selo, grad, narod, jezik pa čak i vjeroispovjest. U osnovi, domovinom se ne mora smatrati čak ni određeno mjesto, već taj pojam u sebi može sadržati cjelinu okolnosti u kojima određena osoba odrasta, pritom stvarajući jednu neobjašnjivu simbiozu između čovjeka i prostora koji ga je učinio takvim kakav on jeste.

Iako bi ovakav pristup trebalo da označava konstante o pojmu domovine, današnje vrijeme a posebno onaj realni život kojim živimo, ozbiljno nas stavlja pred dilemom da li zbog svojevrsnog socio-hendikepa, čovjek uistinu može da živi i bez domovine. Znam da je apartrid, lice bez državljanstva, ali čak i on u nekom smislu mora imati domovinu. Nekada je to samo podatak iz lične isprave o tome gdje je rodjen, jezik kojime se služi pa čak i rasa kojoj pripada ili boja kože u kakvoj je rođen. Ako mu sve to ne ispunjava kriterije sa početka ove priče, pitamo se šta to u stvari beše njegova domovina? Najprije, to je ona zemlja, grad, mjesto, pa čak i poslovođa ili komšija koji mu život znači. Možda, njegov zamišljeni odnos prema onome što ga životno ili pak pretežno vezuje za odredeni prostor, i ako ga tako ne zove, je u stvari ono što bez dileme on može smatrati domovinom.

Bez pretenzija da se bavimo sociološko-pravnim teorijama, ali u namjeri da kako – tako dodjemo do što jasnijeg ili životnijeg odgovora na pitanje – šta je to u stvari domovina, a sve u namjeri da temu spusitimo na realno tlo, poslužićemo se zamišljenim razgovorom sa tri isto tako zamišljena čovjeka.

Ako bi kojim slučajem, ali zavisno gdje, sreli Bihorca, Gusinjca ili pak Rožajca i pitali svakoga od njih, šta smatra svojom domovinom, dobili bi veoma zbunjujuće odgovore: Od onoga što mu je otac rođen u Gusinju a on u Bruklinu, u Gusinju bi dobili odgovor da mu je Amerika domovina, ali isto to ako bi ga pitali u Bruklinu, njegova domovina bi bilo Gusinje. Petnjičanin rođen u Luksemburgu, u Petnjici bi nas razložno uvjeravao da mu je Luksembrg a u Luksemburgu, da mu je Petnjica domovina. Kada je riječ o Rožajcu, stvar je nešto složenija i značajno realističnija.

Zbog nepravde, ali isto tako valjda i istorijske anateme, za mnoge iz domovine Crne Gore, i ako on to uistinu nije, Rožajac je “Turčin”. Ako pođeš u Istambul i tamo potražiš bivšeg Rožajca, kome je, valjda zbog što brže asimilacije, administrativno oduzeto i dato drugo prezime, koji se izgonom ili “svojom voljom”, tamo našao da živi i umre, dobićeš odgovor da je on muhadžer (stranac) i tamo i ovamo. Ali i ako je odavno tamo gdje je vremenom dobio čak i praunuke, na svadbi praunuka, po svemu što se tu i kako događa, osjetićeš se kao da si u Rožajama. Šta je sad tu njegova domovina, skoro da se razuman odgovor ne može dobiti. Po svemu sudeći, za one starije, domovina je ono što su ostavili, za mlađe ono čemu životno nijesu srasli, ili pak u zbilji za sve njih ni jedno ni drugo.

Nije zabilježeno da je igdje na svijetu ko podigao spomenik državi, ali kada bi se to moglo a trebalo bi u ovom slučaju da može, u centru Rožaja bi valjalo podići spomenik državi Njemačkoj – bio bi to svojevrsni gest zahvalnosti koji bi se morao poštovati.

Negdje od početka sedamdesetih prošloga vijeka, ili od vremena kada se u Rožajama osjetno sve teže i teže živjelo, preko državno-zavodskih službi a kasnije dovijajući se kako se znalo i umelo, čak šta više i brakovima koji to uistinu nisu, za mlade Rožajce, Njemačka je postala i sve ove godine ostala obećana zemlja. Interesantan ali istinit je podatak lokalne Western-Union agencije, (to je najskuplji način prenosa novca) koja kako kaže još uvijek nije evidentirala skoro nijednu novčanu pošiljku iz Turske, ali kada je riječ o Njemačkoj, podatak govori, da svake godine u Rožaje pristigne preko dva miliona eura. Praktično ispostavlja se, da Rožajac, bilo onaj što je natjeran da ode ili onaj što je ostao, plaća staru i tešku tursku mjenicu bez pokrića. Snabdjeveni udžbeničkim znanjem o “satanističkoj” ratnoj Njemačkoj, odlazeći u Njemačku zbog potreba rada, nailalzili su na onu drugu Vilibrantsku Njemčaku koja se pretvorila u zemlju majku i zemlju izvora života, ali ne samo Rožajcima već i svima koji su zbog hljeba krenuli na neizvjesni put. U znak zahvalnosti ili za uzvrat, svi oni, mukotrpno su gradili svoje povjerenje a s godinama, sticanjem porodica i prihvatanjem načina življenja, postajali su dio društva zemlje koja im je dala životnu šansu. Bez sumnje, svako od njih ima svoju životnu priču a u svima, sadržan je jedinstven odgovor – Njemačka je nesebično i na najbolji način, dajući im mogućnost da rade i zarade, nesebično pomogla ljude ovih prostora. Tako postajući isitnskom domovinom nebrojenih ljudi, i ako oni svoje domovinske emocije cijepaju na dvije polovine – onu koja ih je izrodila ali i “izdala” i onu stečenu, koja im je pružila sve što na suprot u zemlji svog porijekla, nijesu mogli imati pa da su živjeli i tri života.

Neodoljivo, trebalo bi, da je domovina ono mjesto ili država koja čovjeku kao jedinki nesebično pruža svaku zaštitu, daje šansu, vjeruje mu, a za uzvat on je za nju spreman i život položiti. U nadi da sam makar do nekle približio suštinu realnog poimanja pojma domovine, ostaje da svaki pojedinac, slijedeći sopstvena osjećanja prema zemlji koja ga je iznjedrila, iznađe pravi odgovor. Ali jedno je sasvim tačno, tj. da svaka odnarođena vlast u dugom vrmenu njenog trajanja, posebno ona koja je zaboravila čovjeka, daje najbolji “doprinos” da tražeći svoju domovinu, svako od nas, pritom ostajući bez svoga tla i nade, gleda – negdje tamo daleko, daleko gdje tuđe sunce grije.

Nije zabilježeno da je igdje na svijetu ko podigao spomenik državi, ali kada bi se to moglo a trebalo bi u ovom slučaju da može, u centru Rožaja bi valjalo podići spomenik državi Njemačkoj – bio bi to svojevrsni gest zahvalnosti koji bi se morao poštovati.

---

Autor je advokat – izvršni dir. Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskh prava

---