Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Kolumne


Serijal: I dio
KULTUROLOŠKO-HISTORIJSKI DODIRI ISLAMSKE CIVILIZACIJE I SJEVERNE AMERIKE, DREVNI I MODERNI
Procitaj komentar

Autor: Amir Telibećirović
Objavljeno: 17. November 2017. 18:11:18
Istraživački tekst autora Amira Telibećirovića, koji je pred nama, objavit ćemo u više nastavaka. Tekst je nastao kao kompilacije eseja temeljenih na istraživanjima pomenutog autora, u Bosni i u SAD-u, protkan sa nekim starijim novinskim objavama.
Tematka serijala je specifična historijsko-kulturološka poveznica između islamskog nasljeđa i sjevernoameričkih Indijanaca, te još neki segmenti savremenog američkog društva, uz djelimični dodir i sa bošnjačkom kulturom, na širem planu.
Autor serijala Amir Telibećirović je slobodni novinar iz Sarajeva i tour-operater u funkciji vodiča za edukativne Adriatic ture preko jedne kanadsko-američke tour agencije.



Amir TELIBEĆIROVIĆ: Generacije Evropljana, Amerikanaca, te u određenoj mjeri Kineza, Japanaca, Arapa, Turaka i Afrikanaca, koje su odrastale nakon Drugog svjetskog rata, stvorile su sebi predstavu o Indijancima Sjeverne, ali i Južne Amerike, kao o nepismenim plemenima koja su u duhovnom smislu “obožavala” samo drvene toteme, a u nekim slučajevima životinje i biljke. Takvom poimanju mentaliteta i kulture Indijanaca, najviše je doprinijela američka kinematografija, te romani i stripovi distribuirani širom svijeta. Stvarna prošlost Indijanaca - duhovna, filosofska, doktrinarna, kulturna, socijalna, prilično je drugačija od toga.


Uvod

“Amerika i Engleska biće zemlja proleterska!”
– Odjekivala je ova stihovna krilatica širom socijalističke Jugoslavije prije nekoliko decenija. Pjevalo se na nekim proslavama koje su ideološki bile na tragu komunističke verzije globalizma. Međutim, nikad u pjesmi nije navedeno kako se to misli ostvariti, da simboli zapadne premoći, u ovom slučaju Engleska i Amerika, postanu proleterske države. Naravno, išlo se na samouvjerenost i ‘optimizam,’ kao da će se to desiti ‘samo od sebe’ valjda. Očigledno se nije previše razmišljalo o dubini poruke iz pjesmice.

To ne znači da se ne može promisliti na istu temu danas, mada proletarijata kao pojma, baš nešto i nema u svakodnevnim vijestima, ni sa Zapada ni sa Istoka. Ako proleterstvo vidimo kao neku, makar i utopijsku, ravnopravnost radnika koji ulažu veliki trud u preživljavanje, uslovno rečeno, pa onda pogledamo u američku ili u englesku prošlost, može nam se učiniti da je Amerika nekad i bila proleterska, barem u nekom širem tumačenju tog pojma. Naime, američki starosjedioci, daleko poznatiji kao Indijanci, stoljećima su živjeli u nekom svom “bratstvu”, koje je imalo pravila, pojedinačna i kolektivna, čime su koliko toliko ostvarivali radnu ravnopravnost u svojim nekadašnjim plemenima, a sve bez suparništva od “buržoazije” ili bogataške elite, bar dok im ista nije nametnuta iz Evrope.

Naravno, nisu koristili pojam – proletarijat, ali se može prepoznati nešto srodno. Kod Indijanaca nije bilo industrije i fabrika, pa da lakše shvatimo o čemu je riječ, na mjesto industrije postavimo duhovnost, a umjesto radničkih prava i zakona, postavimo ravnotežu sa prirodom. I šta nakon toga dobijemo? Pa, možda dobijemo nešto slično drevnom islamskom poimanju kolektivne pravde u vjeri i u svakodnevnom življenju, među Indijancima Sjeverne Amerike, ali u vremenima prije nego što su satjerani u današnje rezervate.

Generacije Evropljana, Amerikanaca, te u određenoj mjeri Kineza, Japanaca, Arapa, Turaka i Afrikanaca, koje su odrastale nakon Drugog svjetskog rata, stvorile su sebi predstavu o Indijancima Sjeverne, ali i Južne Amerike, kao o nepismenim plemenima koja su u duhovnom smislu “obožavala” samo drvene toteme, a u nekim slučajevima životinje i biljke. Takvom poimanju mentaliteta i kulture Indijanaca, najviše je doprinijela američka kinematografija, te romani i stripovi distribuirani širom svijeta. Stvarna prošlost Indijanaca - duhovna, filosofska, doktrinarna, kulturna, socijalna, prilično je drugačija od toga.

Bezbroj istraživačkih knjiga, sačuvanih intervjua sa indijanskim poglavicama, događaja, izjava, dokumentaraca, svjedočenja, potvrđuje drugačiju sliku o njima. O njihovom monoteizmu, koji se po raznim osnovama može uporediti sa nekima od islamskih poimanja života, govori se u prvom dijelu ovog eseja. To je temeljeno donekle na literaturi koju sam iščitavao prethodnih godina, ali i na nekoliko ličnih susreta i razgovora sa pripadnicima indijanskog naroda, kako u BiH, tako i prilikom svoje kratke posjete američkim gradovima Seattle-u, Tucsonu i Phoenixu.

Nakon toga, esej govori o američkom društvu od perioda robovlasništva i naseljavanja kontinenta od strane Evropejaca, te neobičnoj vezi savremenog američkog društva i države sa nasljeđem islamske kulture. Taj dio može djelovati iznenađujuće za neupućene, jer otkriva neke stvari koje zapravo i nisu bile sasvim skrivene, nego samo negdje ostavljene sa strane, ili ignorisane.

Zamislite recimo, ovakav naslov knjige u današnjem svijetu: “Al America, Travels Through America’s Arab and Islamic Roots.” – (“Al Amerika, putovanje kroz arapske i islamske korijene Amerike”). Nekome može zvučati kao da se radi o pogrešno sročenoj rečenici, ili o ironičnoj šali. Svakako, razumljivo bi takvo viđenje bilo, znajući šta se sve dešava u svijetu današnjice, posebno na političkoj relaciji SAD – arapski svijet, ili onako pojednostavljeno, na relaciji Zapad – muslimanski svijet.

Međutim, takva knjiga postoji. Objavljena je 2008. godine u SAD-u. Autor je rođeni Amerikanac po imenu Jonathan Curiel, inače kolumnista prestižnih novina San Francisco Chronicle. Nedugo po objavi, autor je za ovu knjigu primio književnu nagradu – Američka knjiga godine. Ova, opuštenim stilom napisana knjiga, otkriva cijeli niz argumentovanih podataka kojima se potvrđuje višestoljetna veza Amerike sa islamom i segmentima arapske, azijske i afričke kulture. Od geografskih pojmova, lingvistike, ponekih običaja, pa arhitekture, dizajna, ishrane, te politike, sve do savremene pop i rock muzike, i to najviše preko bluesa i jazza.

Analiza ove knjige, ali ne samo nje, osnova je za drugi dio eseja. Pomoćna osnova je muzika, prvenstveno blues koji je u Ameriku stigao iz Afrike na neobičan način, kroz nekadašnje robovlasništvo, zatim sufizam, kulturu i putovanja. Krajnja namjera autora spomenute knjige je brisanje nekih savremenih predrasuda, kroz činjenice i dokaze da ima više toga zajedničkog nego suprostavljenog među današnjim državnim silama, kontinentima i društvima, čak i kada možda tako ne djeluje na prvi pogled. I ovaj esej bi trebao biti na istom tragu, protiv negativnih stereotipa o “nespojivim” svjetovima, u korist otkrivanja zagubljenih, ili samo privremeno sklonjenih, korisnih podataka.


Naslovnica knjige “Al Amerika, Putovanje Kroz Arapske i Islamske Korijene Amerike”


Duhovnost starosjedilaca Sjeverne Amerike

Danas se smatra politički korektnim upotrebljavati naziv – ‘Native Americans,’ za sjevernoameričke starosjedioce. Neki to prevode samo kao – “Američki urođenici”, neki opet samo kao – “Američki domoroci”, ali radi jasnoće, u ovom eseju koristi se i dalje priznati termin – Indijanci, odnosno američki Indijanci. Pojedinci među današnjim Indijancima, u ironičnoj polušali sami sebe nekad nazivaju ‘Naive Americans,’ namjerno izbacujući glas – t, potencirajući tako gorku naivnost među svojim precima, na osnovu čega su prevareni bezbroj puta tokom 19-og stoljeća, po pitanju raznih državno-mirovno-ekonomskih sporazuma.

No, sa politikom ili bez nje, moguće je istražiti bogati duhovni život Indijanaca, barem onaj nekadašnji. Njegova sličnost, povezanost ili nešto treće, sa islamskom duhovnošću, može se sagledati iz više uglova, i kroz više primjera. Za početak, možemo napraviti osvrt na muslimanski hadis o broju poslanika i vjerovjesnika kroz cijeli poznati historijat čovječanstva, iako ne postoji konsenzus među svjetskim učenjacima o tom broju.

Prema većini tumačenja, govori se o 124 000 vjerovjesnika i 313 Božijih poslanika. Na sve ovo se možemo sjetiti i kur’anske poruke o tome kako je svaki narod na svijetu imao svoga ili poslanika ili vjerovjesnika. U tom kontekstu moglo bi se samo nagađati ko bi to bio za sjevernoameričke Indijance, kao i u kojem vremenskom periodu, međutim u javnosti nije poznato zvanično ime, niti vrijeme nekoga takvog. Ovdje se najprije treba osvrnuti na monoteizam, odnosno univerzalno jednoboštvo kod Indijanaca.

U američkom državnom arhivu sačuvano je više izjava raznih poglavica indijanskih plemena, kojima oni podvlače kako ne vjeruju u neko zasebno indijansko božanstvo, niti posebno božanstvo za bijelce, što je bio naziv za doseljenike, nego u istu kreatorsku silu koja stvara sve narode i rase, na raznim kontinentima. Isto se odnosi na stvaranje životinja, biljaka, Zemlje, mjeseca, sunca i prirodnih pojava. U trenutku evropskih naseljavanja američkog kontinenta, pa i nekoliko naraštaja poslije, prema većini historijskih podataka, širom današnjeg SAD-a, Meksika i Kanade, obitavalo je oko pet stotina različitih indijanskih plemena.

Popularni američki filmski glumac, Kevin Costner, producirao je televizijski serijal pod naslovom “500 Nations”, u kome on ta plemena zove nacijama, ne samo plemenima, objašnjavajući da je njihova kulturna, civilizacijska i duhovna zaostavština prilično velika i do danas nedovoljno istražena. Neka od tih plemena ili nacija, su govorili zasebnim jezikom, neka zasebnim dijalektom, a neka su komunicirala istim jezicima, što je vjerovatno zavisilo od geografske udaljenosti jedne naseobine od druge.

Suština je u tome, da je svega nekoliko plemena njegovalo politeizam, višebožačka vjerovanja, ili totemizam, a da su većina Indijanaca njegovali univerzalni monoteizam. Zbog toga i ta plemenska podjela nije bila naročito velika, jer su postojale jasne sličnosti i duhovna poveznica za sve Indijance na kontinentu.

Na primjer, ako ovo uporedimo sa današnjim vremenom, moglo bi se reći kako je Evropska unija skup različitih plemena ili nacija, kao i jezika, koje povezuju jednaki zakoni, manje-više. Ili, kako im sam naziv govori, Sjedinjene Američke Države – skup modernih plemena ili država sa jednim državnim zakonom i jednim nazivom što ih sve povezuje, unatoč brojnim lokalnim zakonima i sporednim razlikama.

Postoji manji jezički nesporazum u današnjem vremenu, po pitanju indijanskog vjerovanja i stava prema životu općenito. Naime, i u dokumentarnim i u igranim filmovima, ponekad se kaže kako su Indijanci obožavali prirodu, a to je rečeno samo kroz još jednu vizuru zbunjenog savremenog čovjeka, pošto pojam prirode kod Indijanaca nije doživljavan kao nešto sasvim odvojeno i zasebno u odnosu na živa bića. Samim tim su i pojam Boga doživljavali sukladno prirodnim zakonima. Smanjenju konfuzije ovdje može doprinijeti stara indijanska izreka, davno upućena evropskim kolonizatorima, a koja glasi: “Priroda je knjiga Onoga što ima veliku moć. Onoga koga vi nazivate Bogom, a mi Velikim Duhom. Kakvu razliku ime čini.”

Dakle, pojam – Veliki Duh, jedan je od najpoznatijih naziva za univerzalnu stvaralačku silu, neko bi rekao energiju, odnosno za Boga. Na jeziku Lakota Indijanaca; Wakhan-Thanka, ponekad se prevodi i kao ‘Veliki Misterij’ ali najčešće kao Veliki Duh. Drugi najpoznatiji indijanski naziv za Boga, sadržan je u riječi – Manitou. Ovaj naziv je stigao u balkanske krajeve preko popularnih stripova i romana. Manitou označava jedinstvenu sveprisutnu silu na jeziku Algonkin plemena, smještenim uglavnom po sjevernim krajevima kontinenta, i na jeziku Ojibwa plemena.

Kada je riječ o jezicima i dijalektima u ovom kontekstu, možda vrijedi obratiti pažnju na izgovor glasa – ‘h’ u mnogim indijanskim riječima, kao što je na primjer već spomenuta riječ: Wakhan-Thanka. Ovaj glas je u ponekim jezicima Indijanaca izgovaran suho i oštro kroz grlo, ili ponekad kroz nos, što asocira na neke arapske i hebrejske izgovore.

Već se dešavalo da zapadni istraživači uspoređuju indijanske dijalekte sa semitskim jezicima. Kada sam bio u kraćoj posjeti američkom gradu Seattle-u, imao sam prilike upoznati Henryja Cageya, pripadnika Suqwamish plemena i direktora Indijanskog kulturnog centra u ovom gradu. Inače, i sam grad Seattle je dobio naziv po proslavljenom indijanskom poglavici iz 19-og stoljeća.

Od Cageya, i od još par žitelja Seattle-a, saznao sam da je naziv grada prilagođen anglosaksonskom izgovoru, a da se na jeziku Suqwamish i Duwamish plemena, koja su bila dominantna u ovom dijelu Amerike, ime slavnog poglavice izgovaralo kao – See-Aqhl, odnosno - Si’ahl, iliti See-ahth. Zašto je sad ovo značajno za našu tematiku? Zbog toga što se glas – h javlja u onoj mjeri u kojoj se vodeće svjetske monoteističke tradicije, judaizam, kršćanstvo i islam, oslanjaju na potenciranje Božijeg daha kojim je po predanju život udahnut u pra-čovjeka Adama/Adema.

Disanje kao pulsiranje je osnova fizičkog ljudskog življenja na ovom svijetu. Uzdah i izdah obično se predstavljaju kao – ha, a može i hu, odnosno uh. Tu su i druge varijacije. Sam glas – h je prisutan također i u bezbroj drugih vjerskih tradicija, među ostalima u budizmu, sa izvornim nazivom za kraljevića Budu – Siddhartha Gautama, te hinduizmu, sa već sadržanim glasom – h koji se istaknuto javlja i u titulama njegovih sljedbenika, to jest BraHmana. Naravno, najpoznatija pojava tog glasa je u Božijem imenu na arapskom, a to je Allah, ili ako rastavimo na arapski član – Al i riječ Lah, glas h dođe još više do izražaja.

Za priču o indijanskom načinu korištenja glasa, možda bi najznačajnije bilo uporediti ga sa glasnim huktanjem pri zikrullahu ili zikru pojedinih derviških redova. Tada se potencira Hu - On kao Božije ime. U sufijskoj tradiciji se inače može naći određenog isticanja prirodne povezanosti životnih ciklusa za sva bića, mogli bi reći prirodnjačkog odnosa ka vjeri, sličnoj indijanskim stremljenjima.

Recimo, način zasjedanja indijanskih starješina, mudraca i šamana, u krugu ili polukrugu, dok sjede na ovčijim, kozjim ili bivoljim kožama, izgleda gotovo pa identično kao derviška halka u tekijama. Jednake pozicije su Indijanci koristili i za neke obrede, i za padanje u trans, i za vijećanje. Izraz Hu, sa manjom izmjenom u naglasku pri izgovaranju, sadržan je i u nazivu jednog od najpoznatijih indijanskih plemena, a to je – Nawaho ili Nawahou prema nekim izgovorima imena.

Sa tumačenjem izvornog značenja Navahosa treba zadržati rezervu, jer poneki meksički susjedi Indijanaca sa juga Arizone, tvrde kako je Navaho riječ španskog porijekla. Navodno je, u vrijeme dok su Španci kolonizirali baš ovaj dio SAD-a i Meksika, imenovali su lokalna plemena prema svom nahođenju. Tako su navodno Navahosi nazvani iz arhaičnog španskog jezika, koji više nije u upotrebi, a koji bi označavao Indijance koji nose nož, što je nekad bilo obilježje Nawaho naroda i još nekih indijanskih plemena. Sami Navahosi su sebe nazivali drugačije na svom jeziku. Prema istoj lokalnoj predaji, navodno je i narod Apača na sličan način dobio naziv preko Španaca.

Govoreći o glasu - H u drevnim i današnjim jezicima, nije zgoreg citirati čuvenog prirodnjačkog istraživača, dokumentaristu, putopisca i organskog hemičara iz Hrvatske, a to je gospodin Drago Plečko. Jedna od njegovih sfera interesovanja je i duhovnost.

U svom pismenom predavanju u Samoboru od prije desetak godina, Plečko je o zvuku odnosno imenici ‘Hu’, rekao sljedeće: „Prava se istina da naslutiti iz sanskrtskog korijena imena Hu, koji se može prevesti i kao „prizvati“, a prema Oxford English Dictionary, baš znači Bog. U aramejskom jeziku ta riječ znači upozorenje od vitalne važnosti za onog na putu spoznaje:“Gledaj!“.

U hebrejskom i arapskom jeziku Huwa ili Hu znači On, Bog a isto značenje ima i riječ Yahuwa. Zanimljiv je izraz iz Starog Zavjeta „Ani hu“ kojime se želi potvrditi da je Bog samo jedan. Sve to ne može biti očitije nego je u formuli koja spaja naizgled nespojive svjetove, islam i kršćanstvo: Yahuwah je HuwaAllah je On, Bog! To je ujedno i mantra islamskih sufija.

Sva sjevernoamerička plemena imaju na misteriozan način ugrađenu svetu riječ koja, kako vjeruju sve civilizacije, ima neku posebnu moć. Tako je ime plemena Navaho izvedenica dviju riječi iz jezika Tewa, nava i hu. Posljednja se riječ može shvatiti kao nešto što tom polju daje plodnost, život.

Plemena Omaha, Osage, Ponca, Quapah i druga u rječniku imaju pojam „Uzvišeni Zvukovi“ a označavaju ih imenima Hu-toga, Hu-taka, Hu i Hutaka... Riječ za čovjeka u engleskom jest „man“. No, to je samo njegova fizička struktura. Da bi postao ljudsko biće ispunjeno duhom, nazivamo ga „hu-man“. Fizički čovjek ispunjen zvukom koji ga čini onime što jest u cjelini.“


Gospodin Plečko je ovdje sažeo suštinu duhovne univerzalnosti ne samo tajne srca zvane – 'Hu,' nego i njenu vezu sa svim civilizacijama kroz prirodni monoteizam. Među vanjskim, to jest fizičkim sličnostima Indijanaca i muslimanske duhovnosti, može se navesti indijanska jutarnja molitva koja po mnogo čemu podsjeća na uzimanje abdesta i Sabah namaz-salat.
Naime, zabilježeno je još za vrijeme koloniziranja Amerike i Kanade, kako su mnogi Indijanci ustajali malo prije izlaska sunca, te se prali u obližnjem jezeru, potoku ili rijeci, posvećujući posebnu pažnju toj vodi. Nakon toga bi se okrenuli otvorenih dlanova u pravcu izlaska sunca, izgovarajući neku vrstu pozdrava i zahvalnosti. Ovo je navelo neke doseljenike, pa i kasnije hroničare indijanskog života, da pomisle kako su na ovaj način Indijanci „obožavali sunce.“

Bio je to nesporazum koji su kasnije objasnili pojedini indijanski šamani. Naime, nisu ni molitvu ni zahvalnost upućivali suncu, nego sili koja čini da sunce svakog jutra iznova izađe. Istovremeno, same sebe kao ljudska bića, Bogom/prirodom stvorena, na neki način su izjednačavali sa pozicijama sunca, mjeseca i drugih kosmičkih tijela u njihovim putanjama, uz zajedničko obožavanje, molitvu i zahvalu, kroz već spomenuti prirodni ciklus.
Kao što je poznato, ni muslimani se ne mole ni mjesecu ni suncu, nego se kroz namaz-salat pokušavaju staviti u harmoniju sa prirodnim ciklusom, to jest skupa sa planetama i zvijezdama koje opet obavljaju svoj vlastiti namaz putanjama kroz svemir i oko Zemlje. Što će reći, simbolično bi nakratko sami sebe izjednačili sa suncem, mjesecom i ostalim nebeskim tijelima u njihovom prirodnom obraćanju Allahu, Bogu, Velikom Duhu ili Hu, oku nevidljivom, već prema odabranoj imenici ili pridjevu.

Konkretni primjeri iz nekadašnje indijanske prakse

Ovdje je navedeno više drevnih indijanskih izreka, što ih je zabilježila savremena dokumentaristika ali i književnost, a koje možemo iskoristiti za usporedbe u skladu sa svim prethodno pojašnjenim detaljima. Dakle, radi se o konkretnim uputama, izrekama, i objašnjenjima načina života Indijanaca do početka dvadesetog stoljeća. Većina izreka ima nazive indijanskog plemena ili pojedinca koji stoji iza njih. Izreke i njihovi potpisi, preneseni su iz više različitih knjiga, objavljenih, distribuiranih ili prevedenih u regionu bivše Jugoslavije, kao i na području SAD-a.

Crni Los, Oglala Sioux: “Prvi mir, koji je najvažniji, je onaj koji dolazi u dušu čovjeka kada shvati svoju vezu, svoje jedinstvo s Univerzumom i svim njegovim moćima, i kad shvati da se u središtu Univerzuma nalazi Veliki Duh i da je to središte svugdje, da se nalazi u svakom od nas.”

Osim što i u ovoj izreci-(uslovno je nazovimo indijanskim “hadisom”) imamo deklaraciju monoteizma, također imamo i podsjećanje na muslimanski hadis koji podsjeća na to da čovjek koji spozna sebe, spozna i svoga Gospodara.

Poglavica Seattle, Suqwamish: “Ne postoji smrt. Postoji samo promjena svjetova.”
Ljubitelji stripova, ovdje se mogu podsjetiti na često korištenu frazu o nečijem ‘preseljenju u vječna lovišta.’ Naime, to je bio jedan od indijanskih naziva za ahiret, odnosno drugi svijet ili ‘onaj svijet’, kako se kaže u narodu. Dakle, i pogled na smrt kao prelaženje iz ovozemaljskog života u naredni život, samo na drugom svijetu, direktno podsjeća na islamski koncept putovanja duša i kod Indijanaca, samo pod drugim nazivima. Kada neko umre, i muslimani i Indijanci kažu da je taj neko preselio/preselila. Naravno, ovakvo gledište je prisutno u većini drugih tradicija širom svijeta, samo nije svugdje naglašeno na jednak način.

Žalosna Golubica (Christine Quintasket) Salish: Sve na Zemlji ima svoju svrhu, svaka bolest biljku koja je liječi, a svaki čovjek poslanje. Ovo je indijansko učenje o postojanju.”
Ovdje imamo kur’ansko podsjećanje da nema ni jedne bolesti a da za nju Bog nije u prirodi ostavio i lijek. Sama poruka usput promiče i ekološku svijest. Drugi dio izreke podsjeća na islamsko viđenje svakog čovjeka u funkciji ovozemaljskog prirodnog halife/kalifa odnosno namjesnika, pošto se kaže da svaki čovjek ima svoje poslanje na ovom svijetu.

Eric Tehironiate Thompson, dvanaestogodišnji dječak iz plemena Mohawk: “Zahvalan sam ti, o, stvorenje, pošto sam te ubio. Žao mi je, ali bio sam toliko gladan da sam to morao učiniti. Obećavam ti da se neću rasipnički ponašati sa tvojom kožom, rogovima i mesom. A sada zahvaljujem Stvoritelju, koji je stvorio sve životinje i sve biljke.”

Naravno, ovdje se radi o lovu na određenu životinju, vjerovatno bizona. Ovo je samo jedan od više načina kojima su oni izražavali izvinjenje konkretnoj životinji prije nego je ubiju, a to izvinjenje je istovremeno jedna vrsta molitve. Pritom, pazili su da se životinja ne muči pri ubijanju, nego da to bude što brže i efektnije. Kako se vidi iz izreke, jako je važno da životinja nije ubijena uzalud, nego da takav lov ima svoju svrhu do maksimuma.

Znači, krzno će biti iskorišteno da nekoga ugrije, meso da nahrani onoga ko je lovac i njegovu gladnu rodbinu, ukoliko nemaju ništa drugo da jedu. Prilično prirodan proces. Ovdje nije teško prepoznati koncept halal metodom ubijene životinje, ili košer u jevrejskoj tradiciji. Molitva koja se u Islamu i u Judaizmu pri obrednom ubijanju životinje izgovori, ima sličnu svrhu kao što je imala kod Indijanaca. Također, kako je poznato, za Kurbanski Bajram, meso ubijenog kurbana ne smije se prodavati, niti zarađivati na njemu, nego se dijeli najprije onima koji su u oskudici i ne mogu tako nešto sebi priuštiti. Inače, kada je riječ o sličnosti u načinu ishrane općenito, poznato je da Indijanci nisu konzumirali ni alkoholna pića, koja su nazivali vatrenom vodom, sve dok kolonizacija nije uzela maha.

Sa-Go-Ye-Wat-Ha, pleme Seneca: “Brate, ti kažeš, ima samo jedan put, Boga poštovati i njemu služiti. Mi te ne razumijemo brate. Nama je rečeno da je tvoja religija vašim precima poklonjena i da se od tada prenosi sa oca na sina. I mi imamo religiju koja je našim precima darovana i nama, njihovoj djeci, predana. Mi poštujemo Velikog Duha na svoj način. Naša religija nas uči da budemo zahvalni za sve darove koje primamo. Uči nas da budemo jedinstveni i da jedan drugoga volimo. Mi se nikada ne prepiremo o religijskim pitanjima, jer religija je lični odnos svakog pojedinca s Velikim Duhom. Brate, mi ti ne želimo tvoju religiju oduzeti niti je uništiti, mi želimo samo našu vlastitu sačuvati i u njoj sretni biti.”
Ovdje je možda dovoljno prenijeti ajet iz kur’anske sure Al-Kafirun, koji glasi: “Vama vaša vjera, a meni moja.” Jasno je iz ove indijanske izreke i poruke, da su Indijanci priznavali pluralizam u vjerama, što je također prirodno i što je potvrđeno islamskom zabranom prisile u vjeru, iako se toga ne pridržavaju neki od današnjih samoproglašenih muslimanskih vojskovođa i gerilaca. Stoga je važno razlikovati pojam - Islam od pojma - Musliman, jer to su dvije stvari, koje mogu biti skupa ali mogu biti i odvojene. Drugi islamski detalj u ovoj indijanskoj izreci, naglašen je potvrdom kako su i religija i vjera lični odnos svakog pojedinca sa Velikim Duhom. Već je poznato, da u islamu nema posredništva u komunikaciji pojedinca sa Bogom.

Luther Stojeći Medvjed, jedan od poglavica Siouxa: “Za kožu je bilo dobro da dotakne zemlju i stari ljudi su voljeli skinuti svoje mokasine i hodati golim nogama po svetoj zemlji. Stari Indijanac još uvijek sjedi na zemlji umjesto da se osloni dalje od snage davanja života. Za njega, sjediti ili ležati na tlu je značilo moći razmišljati dublje i osjećati snažnije. Može vidjeti jasnije u tajnama života i približiti se u srodstvu s drugim životima.”
Zemlja kao prirodni element za protok energije, smatra se korisnim i pri vršenju namaza kod mnogih Muslimana, zbog čega i oni žele da zadrže kontakt za zemljom, koliko je to moguće. U šiitskoj tradiciji, u današnjem Iranu, mnogi klanjaju spuštanjem čela na skrućeni komad zemlje. Prvenstveno da bi lakše bili sigurni kako nosom neće padati na sedždu, nego čelom, ali im je i dalje bitno da to bude kroz dodir sa zemljom, a ne sa nekom drugom materijom.

Druga značajna stvar iz ove izreke jeste izuvanje, u ovom slučaju skidanje mokasina. Izuvanje pri ulasku u privatne prostorije, ali i vjerske, prvenstveno džamije, tekije i mesdžide, jeste vezano za higijenu, ali također i za poštovanje tla po kojem se hoda, kao i onoga ko je domaćin određenog prostora gdje se ulazi, pogotovo ukoliko se ulazi u nečiji dom.

U Judaizmu se vjeruje da je Bog savjetovao Mojsiju/Musau da skine sandale kada bi koračao po svetom tlu. Moderna nauka je dokazala da je zdravo ponekad bosonog hodati po travi, pijesku, mahovini. Poznato je i da se masažom stopala, preciznije tabana i pete, uklanjaju mnogi bolovi u tijelu, pa čak i liječe neke boljke.

Protok prirodne energije svakako lakše ide kroz bose noge što dotiču zemlju, nego one koje su zatvorene u platnu, koži, gumi, plastici ili nekom drugom materijalu. Naravno, podrazumjeva se da valjda nije zdravo ići bosonog tokom nekih prejakih vanjskih hladnoća, ili po staklenim krhotinama na podu, da sad ne pretjeramo u forsiranju jedne koristi naspram druge.

Današnja veza nekih američkih Indijanaca sa islamom

Primjera zaista ima mnoštvo, i njihova objava bi zahtijevala neku zasebnu publikaciju, pa je ovdje svega nekoliko izjava koje su na tragu ove tematike. Za početak, evo jedne poruke iz 1996. godine, objavljene u nekadašnjoj američkoj publikaciji naziva Islam – Modern Religion. Poruka govori sama za sebe, objavljena je u formi dužeg pisma a evo i odlomka:
“Moje ime je Mahir Abdal-Razzaaq El, i ja sam Indijanac koji je musliman, iz plemena Cherokee Blackfoot. Poznat sam i po imenu Orao Koji Hoda po Suncu. Radim sa ratničkim lulama za Sjeveroistočni ogranak Cherokeeja, u gradu New Yorku. Ima još Muslimana u našoj grupi. Dosta ljudi nije svjesno kontakta između islama i američkih starosjedilaca koji se desio još prije hiljadu godina, preko nekih ondašnjih muslimanskih putnika koji su nas posjetili.

Neki od tih putnika su ostali živjeti među nama. Za većinu muslimana ili nemuslimana današnjice, ovakav podatak je nepoznat i nikad nije spomenut u udžbenicima historije. Postoje brojni dokumenti, sporazumi, legislative i rezolucije, donesene između sedamnaestog i devetnaestog stoljeća, kojima se dokazuje da su muslimani bili ovdje i da su bili vrlo aktivni u zajednici gdje su živjeli. Na primjer, sporazum o miru i prijateljstvu, potpisan kod rijeke Delaware 1787 godine, sadrži potpis sa imenima - Abdel-Khak i Muhammad Ibn Abdullah. Kada pogledate stare knjige o Cherokeejima, do 1832. godine, vidjet ćete muškarce u plemenu koji nose turbane. Posljednji Cherokee poglavica iz tog razdoblja, nosio je ime Ramadhan Ibn Wati, i bilo je to 1866. godine.

Jeste li se zapitali šta znači ime glavnog grada Floride, Tallahasee? Znači – On, Allah, će te izbaviti u budućnosti.”


Prije nekoliko godina, u sarajevskom magazinu Start BiH, objavio sam članak o vizuelnim sličnostima kulturnog nasljeđa nekih indijanskih nacija, sa bosanskim i sa regionalnim nasljeđem, kako iz srednjovjekovlja, tako i iz osmanskog perioda. Tom prilikom sam citirao pripadnika Cherokee zajednice iz Kanade, Tonyja Angastiniotisa. Njegovo ime odaje grčko porijeklo, a razlog tome je što je on rodom sa Kipra.

Kako sam kaže, otac mu je kiparski Grk, a mati Cherokee Indijanka - što je bio i njegov lični identitarni izbor. Razgovarao sam sa Tonyjem, čije Cherookee ime glasi – Tony Noćni Orao, kada je posjetio Sarajevo i Mostar. Evo kratkog odlomka iz Startovog članka, o onome šta je Noćni Orao prepoznao u Bosni kao indijanski motiv:

“On je, recimo, šetajući Baščaršijom, bio iznenađen sličnošću nekih rukotvorina sa Bjelašnice i iz zanatskih radnji, sa rukotvorinama određenih indijanskih plemena. Za rezbarene, šarene lule od drveta koje se prodaju na Baščaršiji, Noćni Orao je rekao da su skoro identične lulama Navaho plemena iz Arizone. Bosanski stećci sa životinjskim i biljnim motivima podsjećaju ga na mističnu tradiciju ukrašavanja kamena kod Anasazi i Hopi Indijanaca, dizajn starih bosanskih ćilima ga podsjeća na ponjave koje su pravile žene Sijuksa i Komancha, a seoske narodne nošnje djelovale su mu kao ukrasi koje prave neka indijanska plemena iz sjevernijih, hladnijih predjela.”

TV mreža Al Jazeera, snimala je dokumentarni prilog 2007. godine, o životu palestinskih emigranata u SAD-u. Snimateljska ekipa je tada upratila zanimljivu saradnju između današnjih pripadnika Nawaho plemena i nekoliko muslimanskih porodica iz Palestine. Suvišno je ovdje i spominjati simboliku u njihovoj saradnji, s obzirom na sličnu vrstu patnje i sudbine kroz koju su prošli ili prolaze i jedna i druga populacija, kao masovne žrtve napadnog kolonijalizma i morbidnog kapitalizma.

Prilog prikazuje zajednički život palestinske i Nawaho zajednice u američkoj državi New Mexico. U mjestu Gallup, gdje je snimano, došlo je i do bračne veze između palestinskog Muslimana i Nawaho Indijanke. Starješina indijanske zajednice spominje kako je primijetio sličan način života među arapskim nomadima koji se bave stočarstvom, kao kod svog naroda, pogotovo kada je, kako kaže, išao u posjetu palestinskom izbjegličkom kampu u Libanonu.

Saradnja u New Mexicu je nastavljena i na drugim poljima, pa je izgrađena lokalna džamija za Palestince, uz finansijsku i građevnsku pomoć domaćih Nawaho Indijanaca. Ovaj zanimljivi prilog se može vidjeti pod sljedećim web linkom:





Tony – Noćni Orao, Cherokee, prilikom svoje posjete BiH
Pošto se naredni dio eseja bavi savremenom Amerikom i vezom sa islamom, sve nekako djeluje poput dvije faze u razvoju Amerike, u simboličnoj relaciji sa dvije faze kur’anske objave, to jest mekanske i medinske.

Mekanski dio objave se više bavio duhovnošću i temeljnom unutrašnjom vjerom-(sjevernoamerički Indijanci, ekologija, asketizam, filozofija), dok je u Medini formirana prva, uslovno rečeno, državna organizacija, skupa sa kolektivnim zakonima, vojskom, policijom, ekonomijom, te i čuvenom medinskom poveljom kao ‘ustavom,’ što je bio temelj za naredni korak, to jest razvijanje islamske civilizacije skupa sa novim naukama-(moderna Amerika, pop kultura, deklaracija o ljudskim pravima, nauka, sloboda vjeroispovijesti, grandiozna arhitektura, muzika, tehnologija...).








Sljedeći nastavak:
II dio: Od afričkog ritma i sufijskog zikra do savremenog crnačkog bluesa i jazza

VRH



Ostali prilozi:
» MIRO I MILAN SU ŽIVI SVJEDOCI ISTINE RODNOGA SARAJEVA!
Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac | 17. March 2024 22:41
» ZID OKO GAZE SIMBOL JE MASMEDIJSKIH ZIDOVA
Dr. Sead Alić | 17. March 2024 18:04
» JA NISAM BOSANAC I HERCEGOVAC!
Mr. sci. Džavid Begović | 17. March 2024 17:58
» SANDŽAČKI ISTORIJSKI USUD
Velija Murić | 17. March 2024 17:52
» DA LI JE CARIGRADSKA KONVENCIJA ODVOJILA SANDŽAK OD BOSNE?
Mehmed Meša Delić | 17. March 2024 14:12
» OTVARANJE MUSLIMANSKIH UMOVA, ALI I SRCA
Dženan Hasić | 15. March 2024 15:33
» BOŠNJAK, BOSANAC I NARCISOIDNA NAKLAPANJA
Suad Karamustafić | 12. March 2024 13:13
» SVJETLOST RAMAZANA MJESECA KOJI OBASJAVA CRNU GORU
Božidar Proročić, književnik i publicista | 11. March 2024 17:53
» POKRŠTAVANJE BOSANSKOG JEZIKA
Sead Zubanović | 09. March 2024 20:20
» PLAVLJANKE, NJEGOŠ I OSMI MART
Šemso Agović | 09. March 2024 15:35
» GENOCID POČINJE RIJEČIMA, A ONDA SE PRETVORI U DJELO
Mehmed Meša Delić | 06. March 2024 20:50
» NEODGOVORNA POLITIKA BOŠNJAKA U DOMENU INDIREKTNIH POREZA
Prof. dr. Husein Muratović | 06. March 2024 15:10
» GEOPOLITIČKE IGRE MOĆI KAKO RAT U UKRAJINI REDIFINIŠE SVJETSKI POREDAK
Božidar Proročić, književnik i publicista | 06. March 2024 14:03
» BOŠNJACI PO MJERI AUSTROUGARA
Mehmed Meša Delić | 03. March 2024 15:35
» ZBOG DIRANJA U IVU I NJEGOŠA – NIKOLAIDISA NA LOMAČU!
Šemso Agović | 03. March 2024 12:56
» OD PRIZNANJA DO PLAMENA - PARADOKS SPALJIVANJA ANDREJA NIKOLAIDISA
Božidar Proročić, književnik i publicista | 03. March 2024 12:47
Ostali prilozi istog autora:
» FUNDAMENTALISTI SEKULARIZMA
18. January 2022 16:24
» IZRAELSKI CJENOVNIK
07. March 2019 20:12
Optuzujembann.jpg
Feljtonalijaizetbegovic.jpg
fastvee.gif
EsmirBasic2312.jpg
EnesTopalovic54.jpg
AtentatnaBosnuavdohuseinovic1mart2022ad.jpg
Beharban.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
Bos-Eng-pasanbegovic.gif
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
NjegosMilo.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif