Autor: Dr. Admir Muratović

Bošnjaci Sandžaka vole Bosnu, mnogo puta su to, s visokom cijenom potvrdili. Ima dosta prostora da se razgovara o tome koliko nam se to zna…ali to je tema za „unutar bošnjački muhabet“. Političari u Beogradu bi morali imati senzibiliteta po ovom pitanju, jer su Bošnjaci Sandžaka, i to oni dobro znaju, ključ dobrih odnosa u ovom dijelu Balkana.

Prostor na kome žive narodi Balkana, posebice Bošnjaci i Srbi, opterećen je brojnim, teškim, neriješenim pitanjima.

Ovo nije nikakva „topla voda“, već dijagnoza stanja koju je neophodno iznova potvrditi ukoliko želimo da gledamo u budućnost, i u istu krenemo sa što manje otvorenih tema od posebnog značaja za sve.

Posljednjih dana bili smo svjedoci kako jedna pogrešno interpretirana izjava ili „smišljena provokacija“, ovisi iz kog ugla se gleda, s jedne, i oštra i neprimjerena reakcija, s druge strane, može da dovede gotovo do ivice puta „sa kog nema povratka“, čije smo strahote svi svjedočili 90-tih godina.

Ovaj retorički zaokret zbunio je mnoge jer smo, posljednjih nekoliko godina, bili svjedoci da je medjusobna komunikacija na relaciji Beograd – Novi Pazar – Sarajevo, Bošnjaci i Srbi, bila ohrabrujuća sa veoma izraženim senzibilitetom o „cipelama onog drugog“, puna uvažavanja i priznavanja prava na bol, svoj ugao gledanja na prošlost, ali i spremnost da se radi za bolju budućnost.

Sa svih strana se moglo čuti, i od zvaničnika Srbije, od bošnjačkih političara iz Bosne, kao i vjerskih predvodnika muslimana, o potrebi dijaloga do pomirenja izmedju bošnjačkog i srpskog naroda.

To je bio značajan iskorak, ne samo na nivou simbolike, jer je zlo devedesetih i počelo retorikom isključivosti.

U svom intervjuu, bošnjački član Predsjednistva BiH, govorio je o pitanju eventualnog priznanja Kosova od strane Bosne, ne prvi put, zato je logično pitanje zašto je ta izjava dobila toliki publicitet, čak je prijetila da zasjeni reakciju zvaničnog Beograda nakon priznavanja Kosova od strane Podgorice.

Razumijemo da to sa pozicije Beograda nije prijatno čuti, isto kao što za mene kao Bošnjaka iz Sandžaka je bilo neprijatno slušati dio intervjua gdje su se upotrebile odredjene kvalifikacije koje nisu novina, i vrlo često se mogu čuti na različitim forumima u Sarajevu, „da nemamo kočnicu“, čitaj „dovoljno mudrosti“, itd.

Ali, u najmanju ruku nije bilo korektno, pa i neprihvatljivo da se pojedini državni funkcioneri Srbije, mediji, tendecionzno obruše na Bosnu, a da u isto vrijeme dopuštaju Dodiku da na fašisoidan način tretira pitanje suvereniteta ove države.

Bošnjaci Sandžaka vole Bosnu, mnogo puta su to, s visokom cijenom potvrdili. Ima dosta prostora da se razgovara o tome koliko nam se to zna…ali to je tema za „unutar bošnjački muhabet“.

Političari u Beogradu bi morali imati senzibiliteta po ovom pitanju, jer su Bošnjaci Sandžaka, i to oni dobro znaju, ključ dobrih odnosa u ovom dijelu Balkana.

Oni u Bosni imaju pravo na stav, ali bi trebali imati na umu da svojim izjavama nekada opterećuju poziciju Bošnjaka u Srbiji, osobito u Sandžaku, posebno što te izjave dolaze nakon Ugljaninovih tirada punih populističkog primitivizma koje imaju za cilj, isto kao i 90-tih godina, da zaustave Bošnjake na putu rešavanja nagomilanih problema, koji jesu veliki, ali kojima se treba prići temeljito, razborito uz puno uvažavanje činjenice da svaki dogovor treba da bude trajni garant mira na ovim prostorima, u kojem će svi biti dovoljno zadovoljni.

Bez obzira na jedan licemjeran odnos prema određenim politikama u Sandžaku, reprezentovanih kroz dva diskursa, od kojih je jedan primitovno-nacionalistički, a drugi poltronistički, od strane para-države, Bošnjačka demokratska zajednica Sandžaka, predvođena našim liderom dr. Muamerom Zukorlićem, delegirajući politiku pomirenja, na temelju čega je osvojila najveći broj bošnjačkih glasova, u veoma kratkom periodu od dvije godine, je pokazala da je moguće ostati dobar i autentičan Bošnjak u Beogradu, i biti pouzdan i cijenjen partner predstavnicima srpskog naroda i države Srbije.

To se zove mudra politika.

S toga, podizemo svoj glas, i prema zvaničnom Beogradu i zvaničnom Sarajevu, i pozivamo ih da spuste loptu, da se vrate dijalogu, konstruktivnoj retorici.

Sandžak i ljudi koji u njemu žive jesu emotivni, iskreni, i kad se bore i kad se mire, a to znači da imaju „kočnicu“, ali i obavezu da u ovoj zemlji štite i svoje nacionalno ime, i jezik i svoju kulturu.

Sandžak, moderni evropski region, koji povezuje ljude dobre volje, delegira sebe za plemenitu i civilizacijsku ulogu prostora koji spaja a ne razdvaja, gdje žive ljudi koji su bakljonoše procesa pomirenja na Balkanu.

---

Autor je član Predsjedništva BDZ-a.