Autorica pred Tuzlanskom Kapijom

Na Tuzlanskoj Kapiji, gdje je krvlju ispisana mladost, užasnuta zanijemeh, pero mi u ruci stade, na licu se okameni suza. Tu, u tom miru pročitah prezir, u crvenom asfaltu pronađoh prkos. Zakoračih da preskočim bol, zatiskoh uši da ne čujem vrisak duboko zakopan, da ne zgnječim karanfile krvave i diplome nedočekane. I u šutnji jedva izučih Fatihu.

I žureći u mjesto smrti, vidjeh maturante sretne, u koloni poredane, revere im karanfilima zakićene. Smijali su se mladosti, skrivenoj ljubavi, proletnoj noći, voljenom gradu , majčinom ponosu...

Ispod crnih i plavih uvojaka, među ispeglanim frakovima, ka nebu su lepršale muslinske haljine cvjetnih boja. Na grlu djevojačkom majčin lanac sa srcem, u njedrima nenina hamajlija, u grudima duša uzdrhtala, nade puna ...

A te noći, Tuzlom su mirisali jorgovani ... I u toj koloni gordo je koračala jedna Edina u roze haljini muslinskoj... Držeći druga pod ruku, udiše miris jasmina iz bašči rodnog grada, u snovima po nebu leti, mjesecu se smije, pjeva zvjezdi što joj te noći sudbinu piše...

„Bum!“ – u sekundi joj krvnik sa planine život zaustavi, snove prekinu! A htjela je kao pravnica prekoriti Svijet cijeli da konačno postane „Čovjek“ i okonča rat.

„Stanite!!!“ - nijemim krikom viče.

„Što ste se iza brda sakrile kukavice? Zašto uzimate nečije dijete, život...? Ko ste vi, da majci meso kidate naživo...? Ubijate djecu u utrobi majčinoj nošenu, u bolu rođenu, u neprospavanim noćima ljubavlju na prsima njivljenu... Gdje vam je čast, zavjet, savjest, duša...? U kojeg to Boga vi vjerujete i kojem se molite? Ko vam daje blagoslov da u njegovo ime ubijate? Zlikovci, bojite li se Božije kazne i Sudnjeg dana?

Šefka i Edina

Lahko je udariti na nevinog, nezaštićenog i golorukog. Znajte: Ako ste 'eroji, niste heroji, jer se oni za pravdu bore!

Vrisak! Bol, šutnja! Majčina utroba u buktinji plamti, očeve oči slijepe namah postaju.

A onda nastade mir.

U Tuzli se krvava rijeka asfaltom razliva. U njoj plutaju plave, crne, smeđe, zelene izmiješane oči, ruka nečija sa ružom u šaci stisnutoj. Kose plave sa crnom se u pletenicu saplela. Muslinske haljine sve postale crvene... Zemlja na behar miriše... Duše se ka nebu k'o leptiri viju...

Mir... Na asfaltu mir... Čovječanstvo, jeste li ovakav mir htjeli?- karanfili krvavi pitaju.

Sa knjigom u ruci, zagrlih tišinu i broj sedamdeset dva, na praznom asfaltu korak okrvavih.

„Gdje je Edina? Tražim Edinu! Onu što je htjela biti pravnica i Svijet naučiti da je život od Boga dar i da ga samo On daje i uzima.“