HARIS HOJKURIĆ: Pili smo kahvu i šutili. Bio sam vidno razočaran i utučen ovim poraznim saznanjima što čuh od Ibrahim efendije. Šta nam je komunizam za svojih 45 godina vladavine samo napravio? Jedna sveopća ateizacija društva devastirala nas je gotovo do samoga kraja. A smetalo me i to u kakvom smo samo mraku živjeli. Dok su Hrvati pravili akademije, obrazovali ljude, spremali se za novo doba koje neumitno dolazi mi nismo znali ni šta dolazi ni kako i s čim da to dočekamo. Ružan bio vakat pa hajd. Poselamih se i sad već i ljut napustih muftijinu kuću.

Još prije i samog osnivanja stranke i tih nekih političkih dešavanja u Bosni, na Kastelovom čošku kraj mezara Safi-kade sretnem Velemira Majdandžića i stanem da progovorimo koju. Velemir je bio iz Ivanjske kraj Prijedora. Zajedno smo išli u srednju školu a kasnije i upisali Elektro fakultet. Još kroz školu bio mi je nekako drag; odgojen u seoskoj katoličkoj obitelji, veoma kulturan i pristojan. Iako dosta mlad imao je izražene manire uljudnog ophođenja s ljudima i jednu širinu razumijevanja tako da je s njim bilo milina stati i razgovarati.

Pa gdje si ti Vela? Šta ima, kako si?

- Evo, tu sam. Dobro je sve, hvala Bogu. Kako je kod tebe, šta se radi?

Mah, znaš kako je, kuća, fakultet i tako. Nešto te ne vidim na faksu? Šta je s tobom?

-Napustio sam ga.

Čuj, otkud sad to tako odjednom? Nisi ništa govorio da ćeš? Iznenadih se baš. Jer se tada nije bilo nimalo lako upisati na fakultet. Ja sam uspio tek iz trećeg puta kada sam se gotovo cijelo ljeto pripremao za prijemni. Prijemni ispit je bio izuzetno težak i sad ko ga uspije položiti i upisati se, pa da uskoro tako lahko odustane od studiranja bilo je pomalo čudno.

Gdje si sada? Šta planiraš?

- Ma znaš, Katolička crkva je organizovala akademiju i ja sam se na nju upisao. Doći će do demokratskih promjena pa se Crkva za njih priprema; kada se uvede vjeronauka u škole da ima spreman kadar. Nas koji smo kao djeca išli u Crkvu i na vjeronauku ponudili su da se u to uključimo i evo ja sam ponudu prihvatio.

Zvuči interesantno. Možda ti to i nije loša odluka, - rekoh mu.

Još smo progovorili malo, upitali se za neke zajedničke prijatelje koje nismo vidjeli još od srednje škole, fino se pozdravili i rastali.

Kad smo se rastali ja ti lijepo bicikl pod sebe i pravac kući rahmetli muftije Ibrahima Halilovića u Zagrebačku br. 4, na drugi sprat.

Selam alejk, Ibrahim efendija.

- Alejkumu selam Harise, hajde bujrum. Kojim dobrom?

Evo vala bio na fakultetu pa kad sam se vraćao kući sretnem jednog starog školskog druga i on mi kaza nekih interesantnih stvari, pa mislim da bi bilo dobro da ih i ti čuješ.

- Hajde bujrum, reci, zainteresova se muftija.

Znaš, izgleda da će doći do nekakvih demokratskih promjena. A pravo da ti kažem ja ne znam ni šta je to.

- Vala ne znam ni ja, reče iskreno muftija.

I ovaj mi sad jaran ispriča, nastavio sam, kako se katolička Crkva sprema za njih. Kako su pokrenuli akademiju i kako spremaju kadar za nastavu vjeronauke u osnovinim i srednjim školama.

- Aha, reče muftija.

Dvojicu banjalučkih muftija: stari Mehmed ef. Zahirović i Ibrahim ef. Halilović (u bijeloj košulji)

Vidim zamislio se, šuti i čeka šta ću još da kažem. Pa reko', šta misliš da i mi to pokrenemo. Da naša IZ-a isto tako napravi kakvu akademiju, da kad dođe do tih promjena budemo spremni i da se na vrijeme uključimo? Tada mi muftija reče neke stvari koje su me debelo obeshrabrile i prenerazile. Nisam ni bio svjestan u kakvoj smo bili situaciji i kakvo nam je kao ummeta , zajednice vjernika, bilo realno stanje.

- E, moj Harise, ne možemo mi to napraviti. Mi za to nemamo snage. Islamska zajednica danas ima samo 4% viskoobrazovanog kadra, a od ovih ostalih 96% preko polovine nema ni medresu, imaju takozvani imamski ispit.

Al' nek' si mi ovo rekao. Prenijeti ću, ako Bog da, dalje, gore u Sarajevo u Mešihat, pa ćemo vidjeti hoće li se ipak nešto moći uraditi.

Pili smo kahvu i šutili. Bio sam vidno razočaran i utučen ovim poraznim saznanjima što čuh od Ibrahim efendije. Šta nam je komunizam za svojih 45 godina vladavine samo napravio? Jedna sveopća ateizacija društva devastirala nas je gotovo do samoga kraja. A smetalo me i to u kakvom smo samo mraku živjeli. Dok su Hrvati pravili akademije, obrazovali ljude, spremali se za novo doba koje neumitno dolazi mi nismo znali ni šta dolazi ni kako i s čim da to dočekamo. Ružan bio vakat pa hajd. Poselamih se i sad već i ljut napustih muftijinu kuću.