Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

II dio:
OD AFRIČKOG RITMA I SUFIJSKOG ZIKRA DO SAVREMENOG CRNAČKOG BLUESA I JAZZA
Autor: Amir Telibećirović
Objavljeno: 04. December 2017. 16:12:43

Amir TELIBEĆIROVIĆ: Tri godine nakon objave Blues for Allah, bend je nastupio u povijesnoj kulturnoj prijestonici muslimanskog svijeta, Kairu. Ovdje je s njima na koncertu nastupio Hamza el-Din, nubijski svirač ouda, čije su pjesme amalgam afričke i arapske muzike. El-Din, koji je uredio da nastup Grateful Deada bude pokraj egipatskih piramida, imao je dosta veze sa američkom muzičkom scenom šezdesetih i sedamdesetih.


O vezama, utjecajima, razmjenama ideja i drugim povijesnim odnosima između islama i evropske renesanse, postoji dosta literature, istraživanja, potvrda i analiziranja. Međutim, kao da se nešto manje pisalo i govorilo o vezama islamske civilizacije, umjetnosti, društvenih ideja i filozofije sa modernim američkim društvom.

Možda, pored ostalog, i zato što na prvi pogled sve skupa djeluje skoro pa nespojivo. Sasvim razumljivo, pošto ima nekih nespojivih segmenata načina življenja u oba svjetonazora, ali takvi postoje i u drugim krajevima svijeta, neovisno od toga pod kakvom upravom su danas, ili donedavno. Rečeno je – na prvi pogled. No, ako odemo malo ispod površine pa dođemo do drugog pogleda, ili ukoliko odemo dalje, na treći pogled, ili četvrti, možemo otkriti više poveznica nego nespojivog u cijeloj priči.

Ovo je bila jedna od metoda istraživanja novinara Jonathana Curiela, autora već spomenute knjige naslova - Al America, Travels Through America’s Arab and Islamic Roots, ” ili “Al Amerika, putovanje kroz arapske i islamske korijene Amerike”. On je kao kolumnista novina San Francisco Chronicle, ali i privatno, godinama putovao Iranom, Pakistanom, Sjeverom Afrike, zatim Senegalom, Malijem, pa i ostatkom Amerike i Meksikom, skupljajući materijal i za svoju knjigu, i za svoje novinske članke.

Kada sam razgovarao sa Curielom prije par godina, za potrebe domaćeg novinskog interviewa, rekao mi je kako sa ovom knjigom dokazuje da ima puno više zajedničkog između islamske, arapske i afričke kulture i današnje Amerike, nego što se to zna ili govori inače. Dodao je i kako su reakcije čitalaca, skupa sa onima od stručnih kritičara, bile većinom pozitivne.

Knjiga je za sada objavljena u SAD-u i Libanu, na engleskom i na arapskom jeziku. Za sve te civilizacijske i kulturološke veze o kojima njegova knjiga govori, Curiel je ponudio mnoštvo historijskih podataka, dokumenata, događaja, činjenica, a tamo gdje nije bio siguran, ponudio je teorije i pretpostavke. Na primjer, poznato je da je američki predsjednik sa početka devetnaestog vijeka, Thomas Jefferson za svoj kabinet naručio kopiju i prijevod značenja Kur’ana na engleskom jeziku.

Međutim, i dan danas postoje polemike o tome zašto je Jefferson to uradio, jer se navodno ne zna pravi razlog. Jonathan Curiel je o tome izjavio sljedeće:

“Da budem iskren, bavio sam se tim pitanjem, ali tek nakon što je izašla moja knjiga, tako da to nisam uvrstio u nju. U Americi još imamo povremene debate o tome zašto je Jefferson nabavio sebi kopiju Kur’ana. Potvrđeno je da je on bio zainteresovan za islam, kao i za svjetske religije općenito.

Maroko je prva država koja je priznala nezavisnost SAD-a u 18. stoljeću nakon oslobođenja od britanskih kolonista, pa je neko to pokušavao da poveže. S druge strane, oko Afrike je tada plovilo dosta pirate, pa je bilo njihovih borbi sa britanskim ili američkim galijama, te gusarskih zarobljavanja i odvođenja u muslimanske krajeve.

Neki kažu da se Jefferson preko toga zainteresovao za islam, ali ne znam dovoljno o tome. Ono što znam iz novijeg vremena, od prije nekoliko godina, ima veze sa prvim muslimanskim kongresmenom u Americi i sa Jeffersonovom kopijom kur’anskog prijevoda. Kongresmen Keith Ellison je zatražio da položi zakletvu ne na Bibliji, nego na Jeffersonovom Kur’anu, koji je za tu priliku bio donesen iz Bijele Kuće. Bio je to osjetljiv potez, pogotovo zbog dosta konzervativaca među kongresmenima, ali je na neki način vratio američku vezu sa islamom u javni prostor.

Inače, prema nekim tvrdnjama, Thomas Jefferson je donio zakon o vjerskim slobodama, pokušavajući zakonski da ukine nasilno nametanje bilo koje religije u Americi, navodno prema kur’anskom stavku o zabrani prisile u vjeru.”


Ukoliko je ovaj zadnji detalj tačan, onda nije veliko iznenađenje ako bi neko Jeffersona ironično prozvao sa malo izmijenjenim imenom – Džaferson, a i to se dešavalo po cyber kuloarima virtualnog svijeta internet foruma.

O tome, koliko se u ovoj knjizi govori posebno o arapskim u odnosu na islamske utjecaje općenito, s obzirom da ta dva segmenta ne moraju ići skupa u svemu, Curiel je rekao:

O „KULTUROLOŠKO-HISTORIJSKIM DODIRIMA ISLAMSKE CIVILIZACIJE I SJEVERNE AMERIKE, DREVNIM I MODERNIM“ AUTORA AMIRA TELIBEĆIROVIĆA

Upućujući pronicljiv pogled na raznolika manifestiranja, što su nastajala i očitavala se u širokom opsegu sjevernoameričkog prostora, pa i vremena, Amir Telibećirović se bavi pitanjima o izvoru njihovih ujedinjujućih principa sa islamom.
U metodološkome smislu bavljenje kulturološko-historijskim dodirima islamske civilizacije i Sjeverne Amerike dato je u literaturi, ali nedovoljno, parcijalno i uzgredno, a svaka knjiga što pledira prezentirati takve drevne i moderne asocijacije, predstavlja veliki izazov, kako naučni, tako i etički.
Šta su i koji izvori duhovnosti, te kakva je narav ujedinjujućeg principa, čije je efekte jedva moguće poricati, autor detaljno, informativno i edukativno iznosi u publicističkom pristupu, a u korist razbijanja današnjih predrasuda među ljudima i medijima.
Apsolutno bi bilo pogrešno, u elaboraciji ovoga, sa jedne strane sistematskog novinarsko-istraživačkoga uratka, koji uvezuje više tema, a sa druge eseja (kako ga autor naziva u Uvodu) o mnogim dodirnim tačkama i susretu dviju kultura i civilizacija, knjigu doživjeti kao vjersku literaturu.
Vjera, kao relativno apstraktni pojam i fenomen koji postoji u svim oblicima života, samo je dio šire priče, koja primjenjuje i poststrukturalističke elemente. Zapravo, najispravnije bi bilo reći da se radi o jednoj pitkoj i opušteno pisanoj kulturološko-historijskoj analizi sa primjesama filozofskih osvrta, o razvoju Amerike kroz neke sufijske utjecaje u blues muzici i svjetonazoru, kao i o dodiru američkih Indijanaca sa islamom na možda neočekivani, začudni način.
Za neupućene i ja ću ponoviti da postoje dokazi kako su muslimani pet stoljeća prije, ali i za vrijeme Kristofera Kolumba, imali bliske dodire sa američkim tlom i narodom, koji je živio u to doba, preciznije kazano sa Indijancima, starosjediocima.
Kolumbo je u svojim spisima priznao, dok mu je brod plovio blizu Gibare na sjevernoistočnoj obali Kube, da je vidio džamiju. Ostaci džamija i minara sa natpisima kur’anskih ajeta otkriveni su i u Meksiku, Teksasu i Nevadi.
Slavni američki povjesničar i lingvist, Leo Weiner sa Harvard univerziteta, u svojoj knjizi “Afrika i otkriće Amerike” (1920) napisao je da je Kolumbo bio sasvim svjestan prisustva Mandinga u Novome svijetu. Muslimani iz Španije i Zapadne Afrike raširili su se preko Kariba, Centralne, Južne i Sjeverne Amerike (uključujući i Kanadu), da bi trgovali i rodbinski se povezivali sa domaćim Indijancima.
O indijanskom monoteizmu, koji se po raznim elementima može komparirati sa nekim od islamskih poimanja života, Amir Telibećirović govori u prvom dijelu – „Duhovnost starosjedilaca Sjeverne Amerike“, koji je podijeljen na dva kraća potpoglavlja: 'Konkretni primjeri iz nekadašnje indijanske prakse' (navodeći više drevnih indijanskih izreka) i 'Današnja veza nekih američkih Indijanaca sa islamom'.
U drugom dijelu – „Od afričkog ritma i sufijskog zikra do savremenog crnačkog bluesa i jazza“ pisac se bavi američkim društvom od perioda robovlasništva, preko europskoga naseljavanja kontinenta sa naslijeđem islamske kulture, do savremene Amerike i njenih asimilacija u afričko-azijskoj tradiciji i kulturi.
Drugi dio bazira se na analizi Amerikanca Jonathana Curiela, spisatelja „Al America, Travels Through America’s Arab and Islamic Roots” (“Al Amerika, putovanje kroz arapske i islamske korijene Amerike”), a podijeljen je također na kraća potpoglavlja: 'Makedonsko-bosanski blues i crnački sevdah – k’o 'dva oka u glavi'', 'Halifa-Kalif-Hilafet-Kalifat = Kalifornija', 'Globalna razmjena simbola' i 'Umjesto zaključka'.
Izgleda da su istraživanja novinara i kolumniste „San Francisco Chronicle“, koji je godinama putovao Iranom, Pakistanom, Sjeverom Afrike, zatim Senegalom, Malijem, pa i ostatkom Amerike i Meksikom, kako bi skupio materijal za „Al America...“, posebno motivirala Telibećirovića, jer je sa Curielom već ranije imao razgovor, a taj intervju je ukomponiran u sadržaj ove knjige.
„Kada sam razgovarao sa Curielom prije par godina, za potrebe domaćeg novinskog interviewa, rekao mi je kako sa knjigom dokazuje da ima puno više zajedničkog između islamske, arapske i afričke kulture i današnje Amerike, nego što se to zna ili govori inače.“
Za sponu između savremenog i drevnog duhovnog bluesa, Telibećirović upućuje da bi se mogla proglasiti gnawa muzika, koja „predstavlja još uvijek živu scenu na sjeveru Afrike, naročito u Maroku. To je specifična mješavina transa, starih instrumenata, modernih, te afričkih, arapskih, berberskih i derviških načina pjevanja“.
„Kulturološko-historijski dodiri..“ Amira Telibećirovića djelimično se temelje i na njegovim posjetama indijanskim rezervatima prilikom kraćeg boravka u američkim gradovima, Seattleu i Tucsonu.
Autor napominje da je ova kulturološka analiza donekle temeljena i na literaturi koju je iščitavao prethodnih godina, ali i na nekoliko ličnih susreta i razgovora sa pripadnicima indijanskoga naroda, u BiH, ali i Americi.
Uz model neprestanog poredbenog kretanja, koja prelaze ontološka ograničenja, imamo i uzus uključivanja prividnih metapoetskih elemenata.
Štivo fascinira i u ostvarenoj katarzi, u smislu da smo svi manje-više prisutni unutar istoga duhovnog univerzuma, čiji se nijedan učinak ne može smatrati prosto rezultatom slučaja zajednice. Ono demistificira uobičajene dogme, stereotipe o nespojivim segmentima, te i ksenofobiju od drugačijega i Drugoga.
Piščeva vještina iskazuje se i u rekonstruiranju prošlosti, kao osavremenjene verzije širih kulturoloških nazora, koji osciliraju između pojedinačnih i skupnih identiteta.
Telibećirović rado zaranja u američko društvo i percepciju drevnog znakovnog sustava. Istražujući ga, iščitava tajanstvenu abecedu dva svijeta, porijeklo stvari koje i nas okružuju. Uvlačenjem u jednakost naizgled nesvodljivih razlika spoznajemo tradicionalni konstrukt na jedan sasvim novi način, neograničen samoproturječnim uvjerenjem, već uklopljen u mrežni odnos vremena.
Rezime proučavanja kulturološko-historijskih dodira islamske civilizacije i Sjeverne Amerike, od kulinarstva, arhitekture, imena, jezika, muzike, nošnje i slično, jako je naslonjen na arapsku, maursku kulturu.
Očigledno je da Amir Telibećirović svojom knjigom želi odbaciti svaku vulgarnu prašinu vremena sa kompetentnih a univerzalnih tema, pišući tako da svakoga potencijalnog čitaoca navede na razmišljanje, a ne na isključivo usvajanje građe. U takvom nastojanju je uspio.

Pomno čitala i ovu recenziju pisala sa najvećim zadovoljstvom,
Medina Džanbegović, mr. mnjiževno-historijskih nauka
“To je dobro pitanje, jer sam ga i sam sebi postavljao. Tako sam otkrio veliku srodnost različitih konfesija unutar arapske kulture. Na primjer, slavni libanski pisac Khalil Gibran potiče iz arapske kršćanske porodice, preciznije maronitske. On se za života bavio sintezom arapsko-kršćanske i islamske kulture i naslijeđa.

Njegova slavna knjiga ‘Prorok’, prevedena je na više jezika. I dalje je traženo štivo, još od tridesetih godina prošlog stoljeća. U njoj se mogu prepoznati mješavine dvije religije ili dva duhovna uticaja koji se snažno prepliću u Libanu, što je Gibran i želio.

Zato sam i naglasio u svojoj knjizi kako je Gibranov ‘Prorok’ bio jedna od omiljenih knjiga Elvisa Presleya, odnosno njen prijevod sa arapskog na engleski. U jednom starom TV nastupu Elvis je to potvrdio, pokazavši pred kamerama knjigu koja je imala poseban uticaj na njegov život, a koju je nosio sa sobom dvadesetak godina na putovanjima i čitao je uoči nastupa.”


‘Al America’ kao istraživačka publikacija nudi brojne poveznice muslimanskog nasljeđa u današnjem SAD-u i Kanadi, od kulinarstva, preko povijesnih kontakata i događaja, do arhitekture, jezika i geografskih pojmova. Američki gradovi kao San Antonio u Texasu, Phoenix u Arizoni, pa New Orleans, okolina Los Angelesa, San Francisco, imaju niz starih građevina koje su napravljene u maurskom stilu, što je potvrđeno i u dokumentaciji tih objekata.

Neke od zgrada su bivše katoličke misije, napravljene u vrijeme španskih kolonizacija tih područja. Španski vladari su prethodno donijeli sa sobom maurski stil gradnje sa juga svoje zemlje, to jest Al-Andalusa, gdje je pod nekadašnjom muslimanskom upravom dominirala takva gradnja i takav dizajnerski stil. Zbog toga Meksiko i šire područje Centralna Amerike još i više obiluju takvim građevinama.

Međutim, iako su arhitektura i dizajn dosta obrađeni u Curielovoj knjizi, jedan segment cijele priče, privukao je više pažnje čitateljstva i kritike nego svi ostali, a to je muzika. Taj dio knjige ističe afro-islamsko porijeklo blues muzike i stila pjevanja, što je nepoznanica mnogim ljubiteljima ovog muzičkog pravca današnjice, jer veliki broj ljudi misli da je on nastao u samoj Americi, onako spontano, na potezu od Delte Mississipija do Chicaga.

Jonathan se detaljnije bavio ovom tematikom, pored ostalog i zato što je bio prijatelj sa preminulim klavijaturistom čuvenog rock banda The Doors, Rayom Manzarekom, od koga je saznao dosta korisnih podataka na ovu istu temu. Evo kako nam je Curiel pojasnio neobični prelazak bluesa sa jednog kontinenta na drugi, prije nekoliko stoljeća:

“Malo Amerikanaca zna, ali i estradne publike u drugim krajevima svijeta, da najmanje 20 procenata nekadašnjih robova, koji su prevezeni u Ameriku, potiče iz Zapadne Afrike. To je značajan podatak zato što je tamo do 17. i 18. stoljeća njegovan unikatan muzički stil i način pjevanja, koji je bio fuzija lokalnih plemenskih nasljeđa sa sufizmom. Tamošnji derviši su razvili specifičan svirački stil za taj dio Afrike.

Kada su ih robovlasnici lovili, ponajviše u tom vremenskom periodu, i onda odvozili na brodovima u Ameriku, robovi su prenijeli sa sobom te stilove. To je tek djelimično natuknuto u slavnoj TV seriji s kraja 70-ih godina pod nazivom “Korijeni,” o legendarnom afričkom robu po imenu Kunta Kinte. Razvoj bluesa nije vezan samo za gitare, iako su one bitan dio cijele priče.

Robovlasnici su u spomenuto vrijeme Afrikancima zabranjivali upotrebu bubnjeva, jer su se plašili međusobne komunikacije robova kroz bubnjanje, ali nisu im branili žičane instrumente. Razne vrste žičanih instrumenata su već postojale u Africi, samo žice nisu bile od metala.

Kasnije, kada su se rađale naredne generacije afričkih robova na američkom tlu, sebi su i ovdje pravili instrumente. Preko njih, i preko čuvenog acapella pjevanja, ublažavali su svoj teški robovski život u slobodnim trenucima.

To nije ostalo neprimjećeno i od strane nekih robovlasnika, pa su se počeli zanimati za taj, uglavnom elegični stil sviranja i grlenog pjevanja, ponekad srodan ezanu sa minara, donekle tipičan za kasniji blues kakvog ga je svijet upoznao u 20-om stoljeću.”


Ovo je dakako imalo utjecaja i na kasniji razvoj rocka, za koji se već znalo da je evoluirao iz bluesa, a koji je opet evoluirao iz drevnog zapadnoafričkog stila izvođenja ilahija, ezana, kiraeta i lokalnog plemenskog pojanja. Ista poveznica se može naći u američkoj Country muzici, razvijenoj uglavnom na farmerskom jugu SAD-a, ali u urbanom jazzu.

“Jednom prilikom mi je Ray Manzarek rekao da su on i Jim Morrisson šezdesetih godina slušali arapsku muziku tražeći nadahnuće za svoje pjesme, ponajviše onu iz Libanona i onu sa Sjevera Afrike. Inače je među američkim grupama i pjevačima tada bilo dosta eksperimentisanja i koketiranja sa arapskom poezijom, te ponekim muzičkim formama. Također i sa indijskom muzikom i umjetnošcu. Sjetimo se onoga što je radio slavni Ravi Shankar. Naš muzičar Richard Mansoor, koji je inače napola Libanac, skupa je sa Dickom Daleom u sastavu The DelTones, uradio obradu proslavljene instrumentale pod nazivom Misirlou, koja potiče iz Egipta, i niko ne zna precizno koliko je stara.

Samo se zna da je napravljena za trbušne plesačice iz Kaira, i da je kao takva melodija korištena u 19-om stoljeću. Odatle i korijen naziva – Misir, što je arapska i turska riječ za Egipat. Inače, kao što je poznato, Misirlou je svjetski proslavljena glavna muzička tema iz Tarantinovog filma ‘Pulp Fiction’. Mansoor i Dale su svoju obradu uradili 1963. godine, a za potrebe Tarantinovog filma napravljena je obrada njihove verzije.”
– objasnio nam je autor ove neobične knjige.

Makedonsko-bosanski blues i crnački sevdah – k’o "dva oka u glavi"

Dr. Lloyd Miller je američki etnomuzikolog i multi-instrumentalista. Aktivni je muzičar i kao takav nekoliko desetljeća svira sa jazzerima od Irana do Afrike. Na jednom javnom predavanju, sa grupom drugih etnomuzikologa, Miller je u američkom gradu Salt Lake Cityju, na sceni jedne kino sale predstavio seriju sviračkih instrumenata donesenih iz Zapadne i Centralne Afrike.
Među ostalima, predstavljen je žičani instrument koji je nešto kao dalji i stariji ‘rođak’ jednog od najpopularnijih muzičkih instrumenata sa Delte Missisipija, kojeg inače rado koriste kauboji u folku i countryju, a to je bendžo. Naime, shvativši da samo ime tog instrumenta ne zvuči baš kao obična engleska riječ, Dr. Miller se potrudio nabaviti afrički instrument što neodoljivo podsjeća na bendžo, i donijeti ga na ovu javnu prezentaciju.

Predstavljajući ga, Miller je rekao: “Širom afričkog sjevera, tamošnje stanovništvo prema svom lokalnom dijalektu, različito imenuje ovaj instrument. Najčešći naziv ‘bunčungo’, odnosno u skraćenoj verziji ‘bango’ a ponegdje ‘bandžo’.“

Potom je na tom instrumentu odsvirao poznatu američku kaubojsku melodiju “O, Suzana”. Zvuk je bio identičan kao na bilo kojem modernom bendžu, fabrički proizvedenom. Miller je na tu činjenicu dodao: “Ukoliko vam ovo ne zvuči kao naš bendžo, onda stvarno ne znam šta tako zvuči.”

On je očigledno bio na istom tragu kao i Curiel, samo u aktivnom iskustvu sviranja stila muzike o kojem govori, za razliku od Curiela. Dr. Miller je izjavio jednom prilikom, i kako riječ – jazz ima arapsko porijeklo, skupa sa formom sviranja, mada postoje teorije kako je jazz iranskog porijekla.

Khaled Beydoun, predavač na katedri za kritične rasne studije UCLA School of Law u SAD-u, svojim studijama historije robovlasništva na potezu od Afrike do Amerike se direktno naslanja na već navedene podatke kako su crni zapadnoafrički robovi bili među prvim muslimanima na američkom kontinentu.

Dio njegove studije prenio je zagrebački časopis za kulturu i društvena pitanja Behar. Naslov Beydounove lekcije glasi – “Afrički robovi su prvi u Americi postili ramazan.” U kraćim crtama, Khaled o tome kaže sljedeće:

“Društveni (socijalni) naučnici pretpostavljaju da su nekih 15 do 30% ili negdje između 600,000 i 1.2 miliona robova u antebellum (predratnoj) Americi bili muslimani. Četrdeset i šest odsto robova na antebellum Jugu bili su oteti u zapadnim regijama Afrike u kojima je živio značajan broj muslimana. Iako Kur'an “dozvoljava da vjernik ne posti ako je daleko od kuće ili je izložen teškom radu” mnogi porobljeni muslimani su iskazivali transcendentalnu pobožnost izabirući da poste dok su okovani.

Osim što su postili, porobljeni muslimani su u svojim robovskim prostorijama održavali zajedničke namaze i pripremali iftare koji su ih zbližavali. Te molitve i ti iftari su kršili robovske zakone koji su zabranjivali bilo kakvo okupljanje robova. Robovski zakon države Virginia na pr. je 1723. godine društvo od pet robova smatrao “nezakonitim i burnim sastankom gdje se planiraju pobune”.


Popularni TV voditelj i svjetski istraživač religija sa kulturološkim osvrtima, Rageh Omar, radeći za medijske kuće BBC i Al Jazeera, otkrio istu vrstu veze američkog bluesa i islama u svom dokumentarcu “Islam in America.” Dokumentarac je podijeljen na više epizoda, a dio koji se odnosi na ovu temu je u epizodi pod naslovom “Muslims got the Blues.”

U ovoj epizodi je čak direktno upoređen način okuisanja ezana sa upotrebom glasa za pjevanja klasičnog bluesa. Sličnost je bila dovoljno jasna da se akteri emisije prisjete, barem radi simbolike, kako je učenje prvog ezana izveo Bilal, oslobođeni afrički rob.

Na taj način se, indirektno, može reći da je blues možda počeo sa prvim ezanom, još u sedmom stoljeću. Jedan od učesnika ovog snimanja, inače i sam blues muzičar, pojasnio je da popularno akapela horsko pjevanje uz ritmično gibanje u baptističkim crkvama, koje izvode pretežno Afroamerikanci, potiče od derviškog pjevanja iz Afrike. Spomenuti dokumentarac se može pogledati i poslušati na ovom web linku – youtube.com

Kako su ti ritmovi i melodije u proteklim vijekovima putovali, odnosno kružili i osmanskom imperijom, neizbježno je nešto od svog tog nadahnuća stiglo i u Makedoniju, Srbiju, Bosnu, Slavoniju, Dalmaciju. Sevdah i sevdalinke su možda samo jedan dio te storije u domaćem okruženju.

Stoga je zgodno ovdje da se prisjetim kratke anegdote, prepričane u Sarajevu prije više godina, na temu novog “otkrivanja” bluesa. Stručnjak za engleski jezik i književnost, nekadašnji fakultetski profesor na sarajevskom odsjeku anglistike, Radeljković Zvonimir, pričao bi studentima događaje iz vremena svog druženja sa stranim kolegama.

Jednom prilikom je tako govorio da je u Sarajevu ugostio kolege iz Kanade i Amerike, negdje 80-ih godina prethodnog vijeka. Goste je odveo u stari Kolobara-Han, otvorenu scenu, zbog nastupa proslavljenog sviračko pjevačkog dueta Behka i Ljuca.

Svojim gostima je Radeljković pojasnio tradicionalni značaj instrumenata kao što su šargija, def i saz, te sam stil sviranja. Prevodio bi im i starogradske pjesme Behke i Ljuce, arhaične sage, naročito Behkinu izvedbu balade o tragikomičnim sudbinama 13 izgubljenih muževa iste žene. Po Radeljkovićevim riječima, jedan od američkih gostiju tada mu je rekao: “Kolega, pa to što mi pričate, to je čisti blues!”

Svakako, blues sadrži u sebi i određene životne filozofije. Nije samo u pitanju prepoznatljiv stil pjevanja ili sviranja, nego i ambijent, i dakako stihovi, koji su često pokušaj olakšanja životnih teškoća kroz ironiju u riječima, što povlači za sobom i duhovnu inspiraciju.

Iako je blues u Americi evoluirao, kao i druge muzičke forme, to ne znači da je njegova starija afrička “rodbina” izumrla. Naprotiv. Stare forme afričkog bluesa i dan danas izvode brojni pjevači, muzičari i orkestri širom Afrike. Pisati o njima i njihovom radu zahtijevalo bi zasebni esej, jer toliko toga ima.

Možemo samo spomenuti muško-ženski orkestar Tinariwen, iz plemena Tuarega, koji su, pored ostalog ostvarili rijedak diskografski uspjeh; snimili su album na rubu pustinje Sahara. Kilometrima uokolo nije bilo izvora električne energije, ali oni su uz pomoć strujnih generatora, miksete, električnih gitara, snimili CD u koji su možda ušli prirodni zvuci vjetra, dok nosi pustinjski pijesak.

Ili recimo Youussou n’Dour, antologijski vokalni solista iz Senegala. Pa onda Ali Farka Toure iz Malija, za čije sviranje je američki režiser Martin Scorsese rekao da predstavlja ‘DNK bluesa’. Za sponu između savremenog i drevnog duhovnog bluesa, mogla bi se proglasiti Gnawa muzika. Ona predstavlja još uvijek živu scenu na sjeveru Afrike, naročito u Maroku. To je specifična mješavina transa, starih instrumenata, modernih, te afričkih, arapskih, berberskih i derviških načina pjevanja.


Orkestar Tinariwen iz plemena Tuarega i danas sviraju izvorni afro-muslimanski blues.


Halifa-Kalif-Hilafet-Kalifat = Kalifornija

Da se neizbježno još malo vratimo na onu knjigu Al America Jonathana Curiela. Nadahnuće koje ima dodira sa elementima islama nije se zadržalo samo u blues muzici i atmosferi. Nije ni moglo, pošto se iz bluesa iznjedrio cijeli kasniji rock’n’roll, kako komercijalni, tako i alternativni. Evo nekoliko odlomaka iz knjige, koji dovoljno govore baš o tome:

“Veza sa arapskom muzikom ostala je živa u američkoj pop-rock i folk sceni i nakon 1960-ih godina. Grupa Grateful Dead je izdala “Blues for Allah”, album čija se naslovna stvarka neobično dodiruje islamske duhovne muzike. Prema pozadini svijajućih gitarskih nota, pjesma počinje sa Grateful Deadom koji horski pjeva riječi: “Arabijski vjetar, / Ušica igle je tanka…/ Kakva je dobrobit od proljevanja krvi?/ Iz toga ništa neće izrasti;/ Okusi vječnost, mačevi pjevaju:/Blues za Allaha, Inshallah.”

Članovi benda su modulirali svoje glasove prema vijekovima starim zvučnim principima arapskih muzičkih skala, što uključuje duboke četvrtinske tonove koji ne postoje u tradicionalnoj muzici Zapada. Blues for Allah je atmosferični hvalospjev za saudijskog kralja Faisala, ubijenog u atentatu 1975. godine, inače zaljubljenika u Grateful Dead.

Tri godine nakon objave Blues for Allah, bend je nastupio u povijesnoj kulturnoj prijestonici muslimanskog svijeta, Kairu. Ovdje je s njima na koncertu nastupio Hamza el-Din, nubijski svirač ouda, čije su pjesme amalgam afričke i arapske muzike. El-Din, koji je uredio da nastup Grateful Deada bude pokraj egipatskih piramida, imao je dosta veze sa američkom muzičkom scenom šezdesetih i sedamdesetih.

Poput Ravija Shankara, El-Din je nastupao na američkim folk festivalima od kojih je najčuveniji Newport festival iz 1964. godine. Iako je Shankar imao veći profil zbog svoje saradnje sa Beatlesima, El-Din, koji je rođen i odrastao u Egiptu, bio je nešto kao muzičar za muzičare. Među njegovim fanovima je bila i Joan Baez, koja mu je pomogla da napravi ugovor sa diskografskom kućom Vanguard Records, gdje je 1964. godine objavljen album – “Hamza el-Din: Music of Nubia,”, kao i album iz 1965. – “Al Oud, Instrumental and Vocal Music of Nubia.”


Knjiga opisuje i kako, za ovu tematiku neizbježni, folk-rocker Bob Dylan nije ostao imun na duhovne orijentalne utjecaje u narednom odlomku:

Oum Kalsoum, čije se prezime ponekad izgovara kao Kalthoum ili Khulthum, jedna je od najvećih egipatskih pjevačica. Egipatski ekvivalent Barbare Streisand, Billie Holiday i Marie Callas, sve umotano u jedan jedinstven glas. Kao kći muslimanskog učenjaka, Kalsoumova je naučena da recitira Kur’an prije nego što se proslavila kao pjevačica ljubavnih pjesama koje su muzički bile intenzivne kao i kur’anski recitali.

Bob Dylan je našao inspiraciju u njenoj muzici. U jednom interviewu iz 1978. godine, Dylan je izjavio: “Ona uglavnom izvodi ljubavne pjesme i one koje su poput molitve, sa ukomponovanom violinom i bubnjem. Njen otac je pojao molitve i pretpostavljam da je bila toliko dobra kada je pokušala da pjeva iza njega, da joj je onda dopustio pjevati profesionalno.

Ona je sada preminula, ali nije zaboravljena. Ona je izvrsna. Mislim zaista je odlična.”


Inače, od imena iz novije rock historije, može se izdvojiti preminuli Kurt Cobain, pjevač alternativnog grunge sastava Nirvana. Grupa je prije nešto više od dvije decenije imala hit pjesmu: Come as you are, čiji refren i naslov odaje stih od Mevlane Rumija iz Mesnevije – “Dođi samo dođi, ko god da si”.

Istraživanje o jeziku, odnosno jezicima je važan dio ove knjige. Možda i nije baš previše poznato širokim narodnim masama, kako u balkanskim krajevima, tako ni na Zapadu, a valjda ni na Istoku, da savremeni engleski jezik, kao jezik globalizacije i računarske informatike, ima dosta zajedničkog sa arapskim. Evo šta naša knjiga kaže o tome:

“Na listi od deset jezika koji su doprinijeli nastanku većine riječi u engleskom, arapski je šesti po redu. Ova pozicija se nije mijenjala zadnjih stotinjak godina uprkos (ili možda upravo zbog) ratova, geografskih preokreta ili promjene obrazaca u trgovini i emigraciji.

Na primjer, 1892. godine, Stanfordov Rječnik angliciziranih riječi i fraza, otkriva da je arapski bio sedmi najvažniji jezik pri nastanku riječi u engleskome. Samo su latinski, kao broj jedan, zatim francuski, talijanski, španski, grčki i “hindu” bili važniji u to vrijeme. Arapski jezik je do 1994. godine postao šesti, iza francuskog koji je dospio na prvo mjesto, te japanskog, španskog, talijanskog i latinskog, prema podacima iz historijskog rječnika o doprinosu arapskog jezika engleskom.

Učenjaci još raspravljaju o tome koliko je arapskih riječi ušlo u engleski jezik. Garland Cannon, profesor emeritus engleskog jezika pri Univerzitetu Texas A&M, i autor knjige naslova “Arapski doprinos u engleskom jeziku”, izbrojao je 2338 riječi i fraza što barem djelimično proizilaze iz arapskoga. U svojoj studiji iz 1996. godine – “Arapski doprinosi engleskom rječniku,”

James Peters i Habib Salloum kažu da preko 6500 engleskih riječi ili njihovih derivata dolaze iz arapskog jezika, ili su preneseni u engleski preko arapskog. U prvoj ozbiljnoj studiji na ovu temu, iz 1933. godine – “Arapske riječi u engleskom”, Walta Taylora, kaže se da ima oko hiljadu glavnih riječi arapskog porijekla u engleskom jeziku i više hiljada izvedenica iz tih riječi.”


U današnjim medijskim govorancijama o apstraktnim uspostavama novog (ili više novih) kalifata/hilafeta, možda bi trebalo obratiti pažnju na ove sljedeće historijske podatke, istovremeno ironične i zanimljive, koje nudi Curielova knjiga:

“Čak je i naziv ‘California’ na tragu arabizirane Španije. U svom romanu iz 1510. godine – “Las Sergas de Esplandian”, pisac Garci Rodriguez de Montalvo opisuje ostrvo od Indiosa kojim upravlja kraljica nazvana Calafia. Montalvo se borio u španskoj Reconquisti i napisao je ovaj roman u vrijeme Kolumbovih kontinentalnih otkrića. U svom romanu de Montalvo smješta kraljicu Calafiju u zemlju Californiju, odakle se ona priključuje ‘paganima’, što se bore za kontrolu Konstantinopolisa.

U svojoj knjizi – “Zemlje obećanja i očaja: Hronike rane Californije, 1535-1846” autori Rose Marie Beebe i Robert M. Senkewicz, kažu da je de Montalvo formirao kraljičino ime i njena feudalna dobra iz arapske riječi khalifa.

“Imena Calafia i California su ukorijenjena u arapskoj riječi khalifa, koja je stigla u engleski jezik kao ‘caliph/kaleef/halifa”. Pisali su Beebe i Senkewicz - “Korištenje izraza jasno ide na prizivanje uma reconquiste”. U romanu je California dosljedno povezivana sa zlatom i blagostanjem.” De Montalvov roman, prema mnogim procjenama, nadahnuo je španske istraživače da zemlju koju su otkrili na američkoj zapadnoj obali imenuju California.”


Za kraj, podsjetimo se na još jedan podatak koji nudi ova knjiga, a koji baš nije toliko nepoznat i mimo ovih istraživanja. Naime, svi smo učili da je Kristofer Kolumbo otkrio Ameriku u vrijeme Reconquiste – osvajanja Juga Španske od strane katoličkih kraljeva sa Sjevera. Islamska civilizacija je imala svog udjela i u Kolumbovom podvigu, preciznije, islamske nauke tog vremena, kao i jevrejske.

Navodno, motivacija za otkrivanje Amerike (po prvobitnoj ideji Indije), mogla bi se povezati sa muslimanom Abu al-Abbas Ahmad al Farghanijem, koji je bio priznati astronom devetog stoljeća, jer su njegove teorije o dijametrima Zemlje bili olakšica u pomorskoj navigaciji. Bez al-Farghanija, možda Kolumbo ne bi pokušao ostvariti putovanje iz 1492. godine, barem ako je suditi po Kolumbovom prvom biografu, njegovom sinu Fernandu.

Kolumbo je izučio al-Farghanijeve proračune u njihovom latinskom prijevodu, i koristio je latinizirano ime ovog astronoma, zapisavši u svoj dnevnik sljedeće:

“Ostvario sam vlastiti sporazum sa Alfraganusom.” Pored al-Farghanija, i Kolumbo i drugi tadašnji evropski istraživači, proučavali su radove arapskog naučnika Abu Abdullah Muhammeda al-Idrisija iz 11-og vijeka, čijom su kartografijom postavljeni standardi pomorske preciznosti.

Globalna razmjena simbola



Kao što se i vidi na ovom polusatiričnom crtežu, neko se baš potrudio oko montaže. O čemu se zapravo radi? Jedan od vizuelnih simbola savremene Amerike, globalno poznati, jeste Mickey Mouse. Ima bezbroj Disneyevih likova za djecu, ali je Mickey postao i ostao nekako najprepoznatljiviji ‘globalno-američki’ brend. Postoje kontroverze oko njega širom svijeta, jer su ga i prihvatili, ali i odbijali u raznim neameričkim kulturama.

Po nekima nije bio za djecu, po drugima predstavlja simbol američkog neokolonijalizma, po trećima je najomiljenija dječija igračka. Neovisno od svega toga, on je i dalje prepoznatljiva svjetska pojava i ne samo među djecom koja vole crtane filmove.

Zato je preminuli sarajevski novinar Irham Čečo, prije par godina postavio na internet blogu ovaj crtež nepoznatog autora, gdje je Mouse predstavljen kao marokanski Berber, koji svira tradicionalni instrument sa Magreba, što će reći, ovo je možda novi vizuelni simbol “uvezivanja” moderne Amerike i muslimansko-arapske kulture.

Umjesto zaključka

“Ipak se okreće”, legendarne su riječi koje se službeno pripisuju Galileu Galileju, mada neki smatraju da ih je izgovorio Giordano Bruno uoči svog spaljivanja na lomači. No, za kraj nam nije najvažnije ko ih je zapravo izgovorio.

Važnije nam je ono na šta se odnose, a to je Zemlja, koja se dakle ipak vrti, okreće, a sa njom se (o)kreće i muzika, ploveći sa jednog kontinenta na drugi, pa onda opet na početak, i tako u nedogled. Muzika se vrti a Zemlja pleše. Tako ritmovi spoje poneke razdvojene civilizacije čak i onda kada one nisu svjesne da ih je nešto spojilo. Možda je tako bilo nekad, a danas se ta ista muzika okreće, ali na CD-u. Ipak se dakle okreće (CD). Neka se okreće, trebala se vrtjeti i prije, davno prije.



Detalj iz muzičkog muzeja grada Seattle-a, u kome je djelimično objašnjeno arapsko porijeklo gitare i afričko porijeklo američkog bendža

LITERATURA
• Curiel, Jonathan, Al’ America: Travels Through America’s Arab and Islamic Roots, The New Press, San Francisco, 2008.
• Plečko, Drago, pismeno predavanje u Samoboru, Hrvatska, 2008.
• Karahodžić, Mehmed, Poruka Indijanaca, Connectum, Sarajevo, 2013.
• Cleary, Kristen M., Tomić, Paulina, Mudrost Indijanaca, Nova Akropola, Zagreb, 2004.
• Telibećirović Amir, Bosna je indijanski rezervat usred Evrope, Start BiH – Denameda, 2012.
• Telibećirović A., The Doors su slušali Arape, a Elvis je čitao Khalila Gibrana, Start BiH – Denameda, 2013.
• T. Amir, Afro blues i sufijski jazz protiv predrasuda, Časopis Behar 122, Zagreb, 2014.
• Beydoun A., Khaled, Afrički robovi su prvi u Americi postili Ramazan, Časopis Behar 117-118, Zagreb, 2014.

Internet:
• Main Street USA – Gallup, New Mexico, Al Jazeera, 2007;
youtube.com
• Cherokee Muslims, 1996;
themodernreligion.com
• Islam in America, “Muslims got the blues,” BBC and Al Jazeera, 2008; youtube.com

Ilustracije:
• Naslovnica knjige - “Al America, Travels Through America’s Arab and Islamic Roots,” vlasništvo: The New Press, San Francisco, USA.
• Tony Angastiniotis, autor: Haris Kurić, Sarajevo.
• ‘Tinariwen’, autor: Thomas Dorn, USA.
• Mickey Mouse, nepoznati autor. FB profil – Irham Čečo.
• Music Museum in Seattle, autor: Tom Thurber, Seattle.



Ostali prilozi:
» MOSTARSKO-HERCEGOVAČKA PARADIGMA
Mr. Milan Jovičić | 14. December 2017 18:12
» BOSNA I HERCEGOVINA - GLOBALNA RASKRSNICA
Senad Ušanović | 14. December 2017 16:18
» PUT AUSTRIJSKE VLADE TOTALNO ‘’UDESNO’’
Dženis Šaćirović | 13. December 2017 20:42
» BOŠNJAČKI GLOBALNI PRIORITETI (II DIO)
Džebrail Bajramović | 11. December 2017 20:29
» BOŠNJAČKI NAROD JE POLITIČKI OBESPRAVLJEN
Sead Turulja, prof. | 11. December 2017 17:48
» SLAVENSKI ANTISEMITIZAM ZA HEBREJE I ZA BOŠNJAKE
Amir Telibećirović | 10. December 2017 03:19
» VUKOVE „ALFABETE“
Mr. Milan Jovičić | 10. December 2017 02:01
» DRŽAVNIČKI POTEZ BAKIRA IZETBEGOVIĆA
Elmedina Muftić | 07. December 2017 18:46
» BOSNA I HERCEGOVINA U VRTLOGU DOBRA I ZLA!
Senad Ušanović | 07. December 2017 16:21
» GUBITAK IDENTITETA PLAĆA SE ROPSTVOM I PONIŽENJEM
Larisa Karaosmanović | 06. December 2017 21:43
» ‘ODŽA ‘USKIĆ
Aziz Hurem | 06. December 2017 20:26
» OTROVNE EMOCIJE ZORANA ČEGARA
Elmedina Muftić | 04. December 2017 02:15
» U ALUMINIJU, DOMAĆI, UDRUŽENI ZLOČINAČKI PODUHVAT
Mr. Milan Jovičić | 04. December 2017 01:50
» SANDŽAK KAO OKUPIRANA I ANEKTIRANA TERITORIJA
Dr. Rizvan Halilović | 03. December 2017 16:13
» DEMOKRATSKE PROMJENE
Haris Hojkurić | 03. December 2017 14:53
» OTVORENI POZIV DRAGANU ČOVIĆU DA PODNESE OSTAVKU
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 01. December 2017 00:56
Ostali prilozi istog autora: