Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

ANALITIČKI PREGLED HISTORIJE BOSNE I HERCEGOVINE I BOŠNJAKA U NJOJ
Autor: Aiša Purak
Objavljeno: 05. January 2018. 02:01:43

Mr. Aiša PURAK: Bošnjačko redefiniranje svoga identiteta i njegovo institucionalno manifestiranje nije bilo moguće sve dok nije promijenjen politički sistem, a s njim i politika identiteta. Referendumom za nezavisnost Bosne i Hercegovine odražanom 29. februara i 1. marta 1992. godine preko dva miliona glasača, oko 64% posto je glasačkog tijela, od toga 99% je glasalo za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Referendumsko pitanje je glasilo: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovnu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“ Rezultat je bio takav da je 99% bilo ZA, dok je 0.3% bilo PROTIV. Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske Demokratske Stranke (SDS). I tad kao i sad, Bošnjaci su vjerovali u multietničku i multireligijsku, multikulturalnu Bosnu i Hercegovinu.


O suverenitetu i integritetu države Bosne i Hercegovine, te identitu njenog naroda i jezika kojim govore, dosta se govorilo, polemiziralo i pisalo. Pitanja o Bosni i Hercegovini, njenom muslimanskom stanovništvu te integritetu jezika kojim govore, samo su neka od pitanja koja se i danas postavljaju, ponajčešće od političkih predstavnika bosanskih Srba i Hrvata, te njihovih mentora u susjednim državama, Srbiji i Hrvatskoj. Da li je Bosna ikada bila samostalna država? Ko su autohtoni narodi koji žive u njoj? Ko su muslimani, odnosno Bošnjaci? Kojim jezikom govore? Koja im je vjera? Ova pitanja su uglavnom zlonamjerno postavljali oni koji su željeli i još uvijek žele Bosnu rasparčati i podijeliti a njeno bošnjačko stanovništvo asimilirati, ili poubijati i raseliti. Iako procese denacionaliziranja Bošnjaka možemo prepoznati u brojnim historijskim epizodama, institucionalno ih možemo pratiti od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, te kasnije kroz Jugoslaviju.

Neprijatelji integriteta Bosne i Hercegovine i njenog bošnjačkog naroda obično su nametali ova i slična pitanja, te su sami odgovarali koristeći laži i fantazmagorične ideološke konstrukte. Ulažući svu dostupnu propagandu, ponajčešće koristeći državne medije koji su uvijek bili pod njihovom kontrolom, te obrazovne institucije i knjige iz kojih su nas učili te nas decenijama ubjeđivali da smo mi slavenskog porijekla, što je odvodilo u dalju simplifikaciju i postavljanje lažnih dilema: da smo ili Srbi ili Hrvati. Kuliminacija ove halucinacije južnoslavenstva je i dugogodišnja san o ujedinjenu slavenskih naroda u jednu u zajedničku držvu - idealno bez muslimana i Islama. Negirajući nam narodnost, također su nas ubjeđivali da smo po vjeri ili pravoslavci ili katolici, te da se trebamo napokon vratiti vjeri svojih pradjedova. Ovakva demagogija održala se do danas, kada nas Bošnjake, autohtone stanovnike Bosne i Hercegovine, nastoje podučiti o našem porijeklu, dati odgovor na pitanje ko smo i šta smo mi, te kojim jezikom govorimo. Zato cilj i svrha ovog rada jeste da se osvrne na historiju države Bosne i Hercegovine i Bošnjaka u njoj. Zatim, da analizira socio-ekonomski progres ali i stagnaciju poslije traumatičnog ratnog iskustva prouzrokovanog neprijateljskom agresijom, te da se osvrne na historiju Bošnjaka i njihovu geno-analizu.

Hronološki osvrt na historiju Bosne

Gledano kroz prizmu historije, Bosna i Hercegovina je jedna od država Evrope, s gotovo neprekinutom historijskom državotvornošću. Ona se pojavljuje kao geopolitička cjelina od srednjeg vijeka do danas. Prvi historijski dokument u kojem se spominje ime Bosna jeste "De Administrando Imperio" („Upravljanje državom“), bizantskog pisca Konstantina Porfirogeneta iz 10. vijeka, u kome se navodi "Horion Bosna". Poslije su Rimljani, a zatim Slaveni, adaptirali ovaj ilirski naziv prilagodivši ga svome izgovoru, pa je nastala Bosna. Kako su se političke i vladajuće strukture vremenom kroz Bosnu i Hercegovinu mijenjale, jedni odlazili drugi dolazili, donoseći a počesto i silom namećući svoj jezik, kulturu i tradiciju, tako su se mijenjali i atributi o državi i njenom narodu. Stoga, zbog čestih promjena kroz koje je prolazila, historija Bosne i Hercegovine nikada nije bila statična nego uvijek dinamična. Štaviše, još od srednjeg vijeka i njenog prvog historiskog spominjanja, Bosna se prkosno i dostojanstveno borila za svoj opstanak i suverenitet. Kako je zapisao akademik Abdulah Sidran, historija Bosne je historija otimanja za Bosnu.



Historiju Bosne možemo pratiti od Ilira koji su se godinama borili protiv tada svjetske sile Rima, da bi ipak na kraju bili savladani te ušli u sastav Rimskog Carstva. Nakon podjele carstva 395. godine na Zapadno Rimsko Carstvo i Istočno Rimsko Carstvo, kasnije nazvano Bizant, Bosna pada pod vlasti Bizantije i tako ostaje do smrti Bizantijskog Cara Manuela Komena, kad na vlast u Bosni 1180. godine dolazi Ban Kulin. Njegova vladavina od 1180. to 1204. godine često se pamti kao "zlatno doba Bosne" a sam Ban Kulin se često spominje kao jedan od najboljih vladara Bosne. Pod njegovom vladavinom Bosna je bila u doba mira i prosperiteta i imala je potpunu državnu samostalnost.[1]

Tako da je Bosna u periodu između 1180. i 1463. godine, bila nezavisna kraljevina, i po zapisima historičara jedna od najrazvijenih država Balkana a nezavisnost gubi sltan Fatihovim osvjanjem i pripajanjem Bosne Osmanskom carstvu 1463. godine. Od 1580. do 1878. godine Bosna je bila ejalet u sastavu Osmanskog carstvu. Od 1878. do 1918. godine bila je u sklopu Austro-Ugarske monarhije, a onda od 1918. to 1941. godine u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Nakon što su nacističke snage osvojile Jugoslaviju početkom 1941. godine, te početkom Drugog svjetskg rata, Bosna i Herzegovina je pripojena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koja je se stavila na stranu Hitlera. a bosanskohercegovački muslimani (Bošnjaci) su proglašeni Hrvatima muslimanske vjeroispovjesti. Da bi Od 1945. do 1991 godine, Bosna je bila jedna od šest federalnih republika u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ).

Podsjećanja radi, 25. novembra 1943. godine, na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a koje je održano u Mrkonjić Gradu, zajednički je odlučeno da je Bosna i Hercegovina zemlja Srba, Hrvata i Muslimana, a samo četiri dana poslije ove odluke, na drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu, 29. novembra 1943. godine, u zaključcima se Muslimani a pogotovo Bošnjaci uopće ne spominju. Zaključuje se da će se Jugoslavija izgraditi na federativnom principu i ravnopravnosti naroda Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije i Bosne i Hercegovine. Tako ponovo, i u Titovoj Jugoslaviji, Bošnjaci postaju nevidljiv narod, nastavljajući tako kontinuitet gubljenja institucionalnih narodnosnih simbola, čak i imena. Taj je proces otpočeo s Kraljevinom SHS, a politika identiteta Nezavisne Države Hrvatske samo je preuzela istovjetnu matricu, te je Bošnjake nazivala Hrvatima, baš kao što su tokom Kraljevine SHS nerijetko označavani kao Srbi.

Prema mišljenju akademika dr. Suada Kurtćehaćija: „...nakon prvog zasjedanja AVNOJ-a narodi Jugoslavije su se pozivali u borbu protiv fašizma. Tad su se spominjali muslimani s velikim 'M'. Međutim, kreatorima bivše Jugoslavije je uskoro postalo jasno da je pobjeda nad fašizmom blizu i da se Muslimanima ne treba davati ravnopravan status nego ih treba svesti na jednu vjersku cjelinu.“ Dalje dr. Kurtćehajić ističe da se radilo o diskriminaciji autohtonog stanovništva Bosne i Hercegovine kojem je negirano pravo na nacionalno opredjeljivanje, te se planirano i sistematski radilo na njegovoj asimilaciji. To najbolje dokazuje grb Jugoslavije koji je imao samo pet buktinja koje su reprezentirale ravnopravnost naroda Jugoslavije: Srba, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca i Makedonaca. „Muslimane su sveli na vjersku skupinu oduzevši im pravo na nacionalno opredjeljenje“, objašnjava dr. Kurtćehajić. On dalje navodi da je ideja jugoslavenskog komunističkog vrha bila da vjerska skupina ne može biti shvaćena kao nacionala odrednica, tako da su bili uvjereni da će se Muslimani vremenom početi izjašnjavati kao Srbi ili Hrvati. Međutim, sredinom 1950-tih godina postaje jasno da se Muslimani neće asimilirati i izjašnjavati niti kao Hrvati niti kao Srbi, nego da su jedna zasebna skupina sa svojom vjerom i nacionalinim opredeljenjem koje im je uskraćeno.

Bošnjaci nisu pristali na krojenje svog identiteta

U popisu stanovništva provedenom 1948. godine, Bošnjaci su imali tri opcije prema kojima su se mogli izjašnjavati da su prema nacionalnom opredjeljenju „Srbi muslimankse vjeroispovjesti“, „Hrvati muslimanske vjeroispovjesti“ i „nacionalno neopredjeljeni“. Bošnjaci su ponuđene opcije razumjeli kao jedan od načina posrbljavanja, odnosno pohrvaćivanja, te se većina odlučila da se deklarira kao „neopredejeljeni“. Ovo je bila jasna poruka jugoslovenskom rukovodstvu da se radi o jednom posebnom narodu.



S obzirom na to da je Bošnjacima bilo zabranjeno da se izjašnjavaju kao Bošnjaci u nacionalnom smislu, već su bili primorani izabrati između tri ponuđene opcije, bilo je paradoksalnih slučajeva. Dr. Kurspahić navodi primjer dva brata u Rogatici koji su bili članovi Saveza komunista. Jedan se zvao Adem a drugi Alija Šabija. Jedan je bio pukovnik, a drugi je bio načelnik općine Rogatica. Jedan se pisao kao Srbin, dok se drugi izjasnio kao Hrvat. Pošto su bili u Savezu Komunista, oni nisu imali opciju da se izjasne kao neopredjeljeni. S druge strane, Bošnjaci koji nisu bili u Savezu Komunista su se uglavnom izjašnjavali kao neopredjeljeni. Zatim je urađen test popis stanovništva na kojem je bilo dozvoljeno Bošnjacima da se izraze kao muslimani u etničkom smislu. Preko milion i pol muslimana se izjasnilo tako. Nakon ovih rezultata je napokon postalo jasno saveznom komunističkom vodstvu Jugoslavije da se radi o jednom narodu koji nije ni sprski, niti hrvatski. Ipak, Bošnjacima je zabranjeno da se izjašnjavaju svojim vjekovnim imenom Bošnjak, a dozvoljeno im je da se izjasne kao Muslimani s velikim početnim slovom, što je ukazivalo da se ne radi o vjerskoj, već o nacionalnoj odrednici.

Nova jugoslovenksa Vlada bila je izuzetno oštra prema muslimanima uglavnom iz dva razloga. Prvo, smatrali su da je islam vjera koja se ne manifestira samo u džamijama, nego je to i način života, što im nije išlo u prilog u sprovođenju tadašnje ideologije o 'bratsvu i jedinstvu'. Drugo, smatrali su islam i muslimane zaostalim, nepismenim i neprosvjećenim. Često su komunisti partizani ulazili u musmanska sela i bez ikakvih presuda ili razloga, odmah na licu mjesta ubijali muslimanske prvake.[2] Godine 1946. ukinuti su Šerijatski sudovi, a 1950. godine donesen je zakon kojim se ženama zabranjuje nošenje feredže. Godine 1952. godine zatvorene su sve tekije te je zabranjen rad svim derviškim redovima na području Bosne i Hercegovine. Ukinuta su muslimanska kulturna i obrazovovna društva "Gajret" i "Narodona uzdanica", te brojna druga udruženja koja su baštinila bošnjačku kulturu i tradiciju. Godine 1947. dozvoljen je rad samo jednoj medresi u Bosni i Hercegovini, i to onoj u Sarajevu, uz strogu državnu kontrolu i nadzor. Sve do 1964. godine bilo je zabranjeno štampanje islamskih udžbenika u Jugoslaviji. Međutim, mnogi od ovih zakona tajno su se kršili. Djeca su se podučavala u džamijama ili privatnim kućama, naprimjer. Osnovana je organizacija "Mladih Muslimana" koji su se odupirali i protivili rigoroznim zakonskim mjerama prema muslimanskom življu, ali je dosta njih 1949. i 1950. godine pozatvarano. Komunisti su htjeli izjednačiti kompletan bošnjački narod sa četnicima u redovima srpskog ili ustašama u redovima hrvatskog naroda. A istina je da muslimani ni tada, kao ni sada, nisu organizirano klali, ubijali, silovali i palili nedužne i nevine, kao što su to radili četnici i ustaše.

Tako je montiran proces „Mladim Muslimanima“, nedužnim, mladim intelektualacima koji su vidjeli i osjetili svu težinu komunističkog režima. Međutim, u slučaju „Mladih Muslimana“ nije bilo nikakve usporedbe, kao što je nema ni danas, poslije zadnje agresije na Bosnu i Hercegovinu. Četnički i ustaški pokret su vojne formacije svojih država i kao takve naoružavane od država Srbije i Hrvatske. Osim toga, veliki je grijeh porediti "Mlade Muslimane" ili čestite branioce i patriote Bosne i Hercegovine sa zločinima obilježene ljude iz četničkog ili ustaškog pokreta.

Bošnjačko redefiniranje svoga identiteta i njegovo institucionalno manifestiranje nije bilo moguće sve dok nije promijenjen politički sistem, a s njim i politika identiteta. Referendumom za nezavisnost Bosne i Hercegovine odražanom 29. februara i 1. marta 1992. godine preko dva miliona glasača, oko 64% posto je glasačkog tijela, od toga 99% je glasalo za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Referendumsko pitanje je glasilo: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovnu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“ Rezultat je bio takav da je 99% bilo ZA, dok je 0.3% bilo PROTIV. Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske Demokratske Stranke (SDS). I tad kao i sad, Bošnjaci su vjerovali u multietničku i multireligijsku, multikulturalnu Bosnu i Hercegovinu.

Razlika između termina Bošnjak i Bosanac

Prema posljednjem popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini koji je održan 2013. godine, u BiH živi 3.531.159 stanovnika. Od toga 50,11% Bošnjaka, 30,78% Srba i 15,43% Hrvata. Bosanski jezik govori 52,86%, srpski 30,76% a hrvatski 14,6% popisanih.[3] Bošnjacima su često komšije Srbi i Hrvati, koristeći dezinformacije i propagandu, negirali pravo na opstanak na svome pragu. Prozivajući ih prvo hereticima, zatim poturicama, zatim im negirajući njihov nacionalni identitet, pokušavali su ih posrbiti ili pohrvatiti. Bošnjacima je nametnuta i fabrikovana ideologija "Jugoslovenstva" na koju još uvijek padaju nacionalno i vjerski neosvješteni Bošnjaci. Slično je i s terminom Bosanac, posljednjem u nizu trojanskih konja, s kojim se Bošnjacima nastoji nametnuti lažni izbor. Bošnjački narod nije pao u zamku da se nacionalno identificira kao "Bosanac" ili "Jugosloven", mada je pred popis vršena velika kampanja i to uglavnom na područiju gdje su Bošnjaci većinsko stanovništvo.



Akademik prof. dr. Ferid Muhić pojašnjava razliku između Bosanca i Bošnjaka na sljedeći način. "Znate li u čemu je razlika između odrednica 'Bosanac', 'Hercegovac', 'Bosanac i Hercegovac', s jedne strane, i odrednice 'Bošnjak' s druge strane? 'Bosanac' - to vam je adresa. Ko god živi u Bosni on je 'Bosanac'. 'Bosanac' postaje svako ko se doseli u Bosnu. Kada se 'Bosanac' odseli iz Bosne, dakle kada promijeni adresu, prestaje biti 'Bosanac'. Bosna je zajednička zgrada. Hercegovina, Krajina, Semberija, Posavina, pa i RS, itd. to su brojevi vašeg stana. Ko kaže da je 'Hercegovac', taj je rekao broj svog stana u zajedničkoj zgradi. Isto tako i onaj koji kaže da je 'Krajišnik', 'Posavac'… itd. Na adresi 'Bosna' žive i Bošnjaci, i Srbi, i Hrvati i predstavnici svih ostalih 16 nacionalnosti. Ali vaša adresa nije isto što i vaša nacionalna, odnosno etnička pripadnost! 'Bošnjak', 'Srbin', 'Hrvat', 'Slovak', 'Jevrej', 'Rom', 'Rus', 'Ukrajinac' itd. je čovjek sa identitetom, ono što čovjek jeste. To što jeste, to ostajete gdje god da živite, gdje god se doselili i koliko god puta se odselili. Zato, kada vas u popisu pitaju za adresu, recite im adresu. A kada pitaju za vašu etničku (nacionalnu) pripadnost, recite im ko ste, a ne gdje živite! I nikako ne dozvolite da popisivači miješaju vaša religijska uvjerenja, ni sa adresom na kojoj momentalno živite, ni sa vašom etničkom (nacionalnom) pripadnošću."[4] Adil Zulfikarpašić na istu temu izjavio je sljedeće: „Ја sam odgojen kao Bošnjak. Sjećam se kad sam jednom prilikom rekao 'Bosanac', otac mi је objasnio da је Bosanac bosanski poni, а čovjek је Bošnjak."[5]

Napokon srušen mit o velikoj seobi Slavena

U posljednjih nekoliko godina srušen je napokon i mit o velikoj seobi Slavena, te samim tim i lažna historija o porijeklu naroda na Balkanu, posebno bošnjačkog naroda. Štaviše, prema posljednjim arheološkim, antroploškim, lingvističkim te genetskim rezultatima, stanovništvo Bosne i Hercegovine ujedno je i jedno od najstarijih evropskih naroda. To je stanovništvo živjelo na područiju sadašnje Bosne prije dolaska Slavena.[6] Naravno, nauka je najbolji lijek protiv dogmatizma, laži i manipulacija svake vrste. Treba, ipak, znati da genske mape nisu tako jasne kao lingvističke, ali su suptilnije.
Istaživanja koja su se provela u Ženevi potpomognuta domaćim stručnjacima došla su do zaključka da je gen Slavena malo izražen kod svih današnjih naroda na Balkanu, uključujući skromni procenat potomaka kod Srba (30 odsto), Hrvata (20 odsto) i Bošnjaka (15 odsto). Prema izvještaju prof. dr. Omera Ibrahimagića, „Bosanci i Hercegovci su, u najvećoj mjeri, nasljednici Ilira (40 odsto), Germana (20 odsto) i Kelta (15 odsto), pa tek onda Slavena (15 odsto)“.

Jezik Bošnjaka

Sredinom 19. stoljeća javljaju se snažni nacionalni pokreti Srba i Hrvata te se vodi žestoka i uporna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskih teritorija i da se ukine bosanski jezik. Od tada počinje proces posrbljenja bosanskih pravoslavaca i pohrvaćenja bosanskih katolika koji odbacuju dostadašnji naziv Bošnjaci pravoslavci ili Bošnjaci katolici. Od sredine 19. stoljeća ovaj nacionali pokret Srba i Hrvata u Bosni je samo jačao, tako da se taj proces putem nacionalističkih propagandi dalje razvijao i danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene geografske i ekonomske cjeline. Zbog toga se i dalje nastavlja s negiranjem i nepriznavanjem bosanskog jezika.



Lingvisti historičari i političari nastavljaju da vode debate oko porijekla modernog bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika. Nauka potrvđuje da stanovnistvo Bosne i Hercegovine nosi veoma jake geneske markere koje vode porijeklo od predaka sve do Ledenog Doba, 17.000 godina unazad. Ova neosporna činjenica vodi samo jednom zaključku, a to je da je bošnjački narod imao jezik mnogo prije druga dva naroda. Bosanski jezik je, smatraju neki mislioci, postao izvor za druge slavenske jezike. On je neka vrsta proto-modela ostalim jezicima.

Bosanski jezik je autentični i izvorni jezik Bošnjaka bilo da oni žive u državi Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji ili dijaspori. Preko 52% stanovnika Bosne i Hercegovine se na posljednjem popisu stanovništva izjasnilo da govori bosanskim jezikom. Računa se da preko dva i pol miliona Bošnjaka danas govori bosanskim jezikom. Iako bi u normalnim okolnostima potcrtavanje činjenica bilo bespotrebno, ovdje je potrebno naglasiti da bosanski jezik nije jezik ni srpski, ni hrvatski, ni srpsko-hrvatski, ni hrvatsko-srpski – kako su nam govorili i ubjeđivali nas – nego jezik dobrih Bošnjana. To je jedna od njegovih najstarijih odrednica i karakteristika. Bez jezika nema niti naroda niti države. Stoga i vidimo sve žešće i učestalije napade i negiranje upravo bosanskog jezika iz oba pravca, od Srba i Hrvata kako onih koji žive u Bosni, tako i od njihovih mentora u Srbiji i Hrvatskoj. Zabrana učenja vlastitog jeziku u svojoj vlastitoj zemlju se može, opet, desiti samo Bošnjacima u 21 stoljeću, kao što se dešava u takozvanoj RS, gdje se Bošnjacima zabranjuje učenje bosanskog, svjetski priznatog jezika.

Iako se radi o jednom izvornom jeziku, danas iz političkih razloga na teritoriji Bosne i Hercegovine imamo tri službena jezika, a to su bosanski, hravtski i srpski, dok su zvanična službena pisma Bosne i Hercegovine latinica i ćirilica. Na području Federacije Bosne i Hercegovine nazivi jezika su "bosanski, hrvatski i srpski", dok su u RS-u ti nazivi "jezik srpskog, jezik bošnjačkog i jezik hrvatskog naroda". Iako se o postojanju i historiji bosanskog jezika govori i diskutuje i danas, važno je napomenuti da je prvi poznati rječnik bosanskog jezika napisan još 1626. godine, a štampan je 1631. godine. Usporedbe radi, prvi riječnik srpskog jezika, rječnik Vuka Stefanovića Karadžića, objavljen je 1818. godine.

Pravi počeci bosanskog književnog jezika javljaju se u posebnom vidu originalnog stvaralaštva u srednjovjekovnoj književnosti Bosne i Huma. To je epigrafika, natpisi na kamenu, tj. lapidarna (kamena) pismenost. Bosansko-humska epigrafika po svojoj originalnoj književnoj vrijednosti i jezičkoj zanimljivosti ide u sami vrh južnoslavenske epigrafike. Nema slavenske zemlje niti jezika koji ima toliko natpisa na kamenu kakav je slučaj s Bosnom i Hercegovinom ili Humom. To su, prije svega, epitafi, natpisi na nadgrobnim spomenicima, čuvenim stećcima. Pisani su bosančicom, a samo u rijetkim i izuzetnim slučajevima glagoljicom, odnosno poluoblom bosanskom glagoljicom.

Bosančica

Bosanska kurzivna ćirilica ili bosančica nastala je u Bosni kao posebno pismo. Upotrebljavala se kao svjetovno pismo i igrala najvažniju ulogu u očuvanju kontinuiteta pisane riječi među bosanskim stanovništvom. Ovo pismo njeguje se na dvorovima sandžakbega, kao i ranije, kada su bosanski vladari u srednjem vijeku pisali njime, a igra veliku ulogu i u diplomatskim kontaktima s evropskim zemljama. Većina srednjovjekovne korespodencije na prostoru Bosne i Hercegovine pisana je bosančicom. Na Porti (u Stambolu) se govorilo "bosanskim" kao diplomatskim jezikom. Bosanski begovi dugo vremena su se u prepiskama sa Dubrovačkom Republikom i drugim susjednim zemljama služili bosančicom, koja se nazivala i "begovo pismo" ili "begovica", a bila je raširena i u privatnim prepiskama. Njome su se koristile i susjedne zemlje. Čak se neki tekstovi na turskom jeziku pišu tim pismom, što govori o dubokim korjenima ćirilične tradicije u Bosni. U vrijeme X vijeka u Dubrovniku i srednjoj Dalmaciji i u Bosni formirana je bosanska ćirilica ili bosančica. Pod utjecajem i sa primjesama glagoljice, ali i čistog narodnog (izvornog) govora, to pismo su odlikovala staroslavenska slova s uvedenim novim znakovima. Oblikom i pravopisom bosančica se razlikovala od bugarske i srpske ćirilice. Za tu ćirilicu upotrebljavaju se različiti nazivi: najčešće bosančica, zatim bosanska ćirilica, bosančica, bukvica, bosansko pismo, a tendenciozno i nenaučno upotrebljavali su se i nazivi hrvatska ćirilica, hrvatsko pismo, bosansko-hrvatska ćirilica, pa čak i naziv srpsko pismo.



Najstariji spomenik pisan bosančicom jeste Humačka ploča (10. vijek), zatim Povelja Kulina bana. Kulinova povelja napisana je 29. augusta 1189. godine i upućena Dubrovčanima. Njome ban Kulin dopušta svojim primorskim susjedima slobodno kretanje po Bosni i garantira im punu sigurnost, pozivajući na prijateljstvo i međusobno povjerenje. Original povelje nalazi se daleko od Bosne, u biblioteci Akademije nauka u Petersburgu (Lenjingrad), a njena kopija čuva se u Dubrovačkom arhivu.

Zaključak
S obzirom na političke okolnosti i, prije svega, trenutnu politiku identiteta u Bosni i Hercegovini, možemo reći da su Bošnjaci u opasnosti isto kao što su bili i u periodu prve Jugoslovenske države, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Tad su Bošnjaci izbrisani s političke mape a njihovo je narodno prisustvo sistematski zatirano. Istine radi, poslije raspada bivše Jugoslavije, Slovenci nisu više u igri, ali zato nikad umorni i uvijek ažurne vođe Srba i Hrvati u Bosni i Hercegovini, sa svojim mentorima u susjednim državama, neumorno kroje planove kako da rasparčaju Bosnu. Nikada ove dvije susjedne države, Srbija i Hrvatska, nisu odustale od stvaranja Velike Srbije i Velike Hravatske. Teško možemo očekivati da će velika izmanipulirana većina Bošnjaka Pravoslavnca i Katolika, čiji korjeni su duboko usađeni u zemlju Bosnu, prihvatiti Bosnu kao svoju državu u kojoj žive, uživaju sve njene ljepote i blagodati, hrane se njenim hljebom i napreduju u njoj. Oba ova naroda, svjesno ili nesvjesno, glasajući za svoje političke lidere i nacionalne stranke, rade protiv svoje države u kojoj im se djeca rađaju, odrastaju, žene i udaju. Na taj način, bosanski katolici i pravoslavci pristaju na ideološke kontrukte svojih pretpostavljenih, zaboravljajući da time podrivaju i temelje vlastitog identiteta i prosperitetne budućnosti. S druge strane, Bošnjaci su još uvijek jedini narod u BiH bez čvrstog političkog programa i jasno definiranih strateških ciljeva. Stoga je jedini sigurni i dokazani garant opstanka Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda u njoj upravo ona politička stranka koja ima duboku nacionalnu i vjersku svijest i koja se svim srestvima bori za očuvanje cjelovite Bosne i Hercegovine. Sudbina i odrednica Bosna i Hercegovina je da se uvijek mora brinuti o očuvanju teritorijalnog integriteta, a Bošnjaci za svoj goli opstanak.

Izvori:
- Enver, Imamović: „Da li je rimska Arduba današnji Vranduk u Bosni“ (Sarajevo: Prilozi Instituta za istoriju XIV. 14-151978), 337 – 347;
- Cigar, Norman: „Genocide in Bosnia: The Policy of Ethnic Cleansing“ (TX: Texas A and M University Press, 2000);
- Malcolm, Noel: „Bosnia: A Short History“ (New York: New York University Press. 1996);
- Zulch, Tilman: „Etničko čišćenje – genocid za „Veliku Srbiju" (Sarajevo: VKBI, 1996)
- http://balkans.aljazeera.net/vijesti/bih-danas-rezultati-popisa-iz-2013-godine

FUSSNOTE:
- 1] Malcolm, Noel Bosnia: A Short History. London: New York University Press. (1 October 1996). p. 364. ISBN 978-0814755617.[page needed]
- 2] Malcolm, Noel: “Bosnia: A Short History”; (New York: New York University Press. 1996.)
- 3] http://balkans.aljazeera.net/vijesti/bih-danas-rezultati-popisa-iz-2013-godine
- 4] (apel "Medijima i svim Bošnjacima" upućen pred popis stanovništva 30. aprila 2013, od Muhića, tadašnjeg predsjednika BANU-a
- 5] ("Bošnjak Adil Zulfikarpašić": Bošnjački institut; Globus, 1994, Milovan Đilas i Nadedža Gaće, (citirano sa str. 201.)
- 6] https://www.youtube.com/watch?v=fx5dB3W0ZFw



Ostali prilozi:
» BOŠNJACI / BOSANCI, OVO SU NAŠI PROBLEMI KOJI TRAŽE NAŠA RJEŠENJA!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 13. November 2018 19:34
» ISTOČNO SARAJEVSKO, BLAJBURŠKO-RAVNOGORSKO SIJELO
Mr. Milan Jovičić | 13. November 2018 15:54
» IMA JEDAN ČOVJEK
Said Šteta | 13. November 2018 15:15
» LOGOR SMRTI - MANJAČA, 1991-2018
Mirsad Duratović | 13. November 2018 01:20
» DRUGI APEL: ČEKA LI NAS PROKLETSTVO KORDOBE... ILI...?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 13. November 2018 00:35
» POSTIZBORNE DILEME
Džebrail Bajramović | 11. November 2018 16:17
» NEEMANCIPOVANA PREDSJEDNICA
Armin Čusto, dipl.iur. | 11. November 2018 02:26
» KRSMANOVIĆEV PUT BEZ POVRATKA
Ajša Čišija | 11. November 2018 02:18
» NJEGOŠEVSKA I NACISTIČKA ETIKA
Šemso Agović | 06. November 2018 14:00
» NOVA DRUŠTVENA SVIJEST JE VAŽNIJA OD IZBORNOG REZULTATA
Ibrahim Osmanbašić | 06. November 2018 13:44
» NJEGOŠ, JUGOSLOVENSTVO, KRV
Husein Tokić | 05. November 2018 14:36
» POLITIČKI UDAR
Džebrail Bajramović | 04. November 2018 00:04
» SPOSOBNOST I POUZDANOST
Hfz. Abdurrahman ef. Kujević | 03. November 2018 23:37
» SEDAM DEBELIH - SEDAM MRŠAVIH
Ajša Čišija | 03. November 2018 23:33
» KUMOVI I GROBARI, MOSTARSKOG ALUMINIJA!
Mr. Milan Jovičić | 03. November 2018 13:40
» NE MORAŠ POGINUTI DA BI BIO HEROJ
Elmedina Muftić | 29. October 2018 17:27
Ostali prilozi istog autora:
» HISTORIJA IMIGRACIJE U AMERICI
19. November 2017 01:07
» BOŠNJAČKA OAZA U SRCU KANADE
06. December 2016 03:23
» DRUŽENJE SA BOŠNJACIMA KANADE
16. September 2015 17:08