Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

DRUGARSKI TRIO
Autor: Esad Kopić Osmanović
Objavljeno: 12. January 2018. 17:01:24


ESAD KOPIĆ OSMANOVIĆ: Sarajevo je ubijano. Raketirano, i to redovno baš prema avliji i stanovima dječijeg tria. Kroz razne vijesti u opkoljenom Sarajevu, poneka tužne vijesti su dolazile i do Ivane i Mirze.
Njih dvoje su se u njihovim mladim srcima još više zbližili, a Zoranovo naglo preseljenje i to baš gore iznad Vraca odkud se granatira i snajperima ubija, rupe po zidovima, rupe u dušama stanovnika Sarajeva je uneslo toliku sumnju u Zoranovog tatu da su se drug i drugarica smrzavali od te pomisli.
Bila je to avlija samo za igru Mirze, Ivane i Zorana. Iz te avlije se uvijek čuo samo radostan smijeh i tako lijepo dovikivanje njihovih imena. Često su i druga djeca zavirivala da gledaju njih troje kako se sretni igraju. Bio je to “trio”, kako su svoju grupicu sami nazvali, već u četvrtom razredu.
U peti razred su krenuli zajedno. Već u prvih mjesec dana većina ih je nastavnika vrlo dobro upoznala. Na nastavi su sjedili naizmjenično jedno sa drugim. To su im i nastavnici dozvolili. Čak su im i zadaće bile skoro potpuno iste.
To je neke nastavnike zbunjivalo, pa su to i rekli njihovoj razrednici. Razrednica je prvo pozvala pojedinačno njihove roditelje, a kasnije i sve skupa. Niko od nastavnika nije mogao vjerovati koliko njih troje jednako znaju gradivo. Njih troje su zadaću uglavnom rješavali na način da su se nazivali telefonom i dogovarali način rješavanja i pisanja svih pitanja i zadataka.
Razrednica je vjerovala svojim djacima iako su neki nastavnici bili i sumnjičavi. Peti razred su završili svi sa odličnim i pohvalama u svakom smislu.
Krenuli su u šesti razred. Pošto su sad već bili pravi trio, dogovorili su da će početi pisati svoje spomenare, ali naravno, svako za sebe. Sutra dan bi ih jedno drugom čitali. No, sve se to iznenada počelo brzo mijenjati. Tako je sve potrajalo tek do jedanaestog mjeseca 1991.g.

..... Zoranovom ocu je u goste došao neki nepoznat, krupan, čovjek. Dok je već na vratima stajao, mama se ukočila, što od njegove visine, što od šake kad joj je pružio ruku da se pozdrave. Moja ga mama nije stigla ništa niti upitati, a on je izgovorio, “Ovo je stan Mitra Čedića”? Mama je klimnula glavom potvrdno. I opet je taj grmalj ne čekajući da ga mama pozove da uđe, sam je već zakoračio u naš stan. Mama se ukočila, a ja sam šutio i iskolačio oči. Grmalj je sam sjeo za stol.
Mama je htjela nazvati neki broj telefona, ali grmalj joj je samo rekao: “Gospođo”, i strašnim ju je pogledom opomenuo pokazujući šakurinom da spusti slušalicu.
Uskoro je došao tata. Nisam vidio u tatinom ponašanju da se tata iznenadio ili uplašio tog grmalja. Grmalj je tati rekao, “Pozdravljam”, a tata je rekao zdravo.

.....”Mitre, otadžbina se ponovo budi!”
“Ti si školovan. Žena ti je uzorna. Ti mali, kako se ti ono zoveš?”
Zoran, odgovorih ja hrabro.
“Lijepo ti je ime Zorane. I ti ćeš jednog dana učiti mlade Gorane o otadžbini. Obećavam ti Zorane, sutra ćeš dobiti novi televizor i video player i jednu video kasetu. Poslije si kupuj koje hoćeš, ali iz te trake nauči i crpi svu lukavost, a tvoj otac će ti povremeno davati upute. Jesmo li se dogovorili Zorane?” Pitao je grmalj.
Pogledao sam oca, a otac je očima i glavom pokazao da kažem, da.
Bilo mi je drago za televizor i video player što ćemo dobit, ali me je obuzimao i neki strah. Ispričao je to sutra dan Zoran, Ivani i Mirzi. Slušajući Zorana i Mirzi i Ivani je nešto krulilo u želudcu. Ivana i Mirza su tu Zoranovu priču zapisali u svoje spomenare. Pred veče, kad se Zoran vratio kući, novi tv i video su ga čekali za gledanje. Svi smo sjeli za stol i gledali video. Ispričao je to Zoran Mirzi i Ivani. Video je bio o životinjskom carstvu, a najviše o porodici hijena.



U početku mi je bila simpatična, jer je u čoporu bilo puno mladih hijena koje su se baš puno igrale. Poslije su bile neke užasne slike i ja više nisam znao da li da mi budu drage ili da ih mrzim. No, tata mi je rekao da je to jedini način za preživljavanje i da su to sve njihove vrline, a i da im je Bog dao taj dar. Nešto mi je još tata pominjao kao hijerarhiju, a ja to nisam shvatio. Mama me je cijelo vrijeme milovala po kosi. Od toga dana Zoran ih više nikad nije nazvao na telefon. Tata ga je to zamolio, jer rekao je da će ako bude poštivao neki dogovor dobiti bolji posao i bolji stan ili čak kuću. Zoran je od tada slušao sve što mu je tata govorio i savjetovao.
U školi im je još koji puta rekao za neku novu video kasetu, ali nikad više nije pominjao onu o hijenama.
Prošlo je nekoliko dana i Zoran se opet došao igrati sa Ivanom i Mirzom u avliji. Ivana i Mirza su nagovorili Zorana da im pokaže kako se igraju hijene i podjelili su si uloge.
Ivana je bila mama. Mirza je bio mala hijena, a Zoran, tata hijenac. Zoran im je ukratko objasnio kako se hijene glasaju, reže i kako zube pokazuju i to. Zoran se ponovo opustio i baš je on najviše uživao u toj igri. No, to im je bila i zadnja igra u avliji i koju će vjerojatno svih troje upisati u svoje spomenare, jer već sutra dan je Zoranov otac dobio neku kuću iznad Vraca. Nisu ga mogli utješiti ni Ivana, ni Mirza. Zoran je tih dana bio vrlo tužan u školi, a i otac je odmah dolazio u školu po njega čim bi škola završila.
Prvo je prekinuta igra “Tria”, a ne sluteći, brzo će Zoran, ne svojom voljom i napustiti “Trio”. Tata, Mitar je naprasno sve prekinuo, a njih troje su bili jako tužni, svako na svoj način.
Čak je i to druženje u školi još samo kratko trajalo. Brzo je došlo polugodište i tata, Mitar, je Zorana premjestio u školu blizu nove adrese. Za tu tužnu odluku tate, Mitra, niko nije znao do početka drugog polugodišta. Čak niti telefonskog broja više nisu imali od Zorana. U školi zadnji dan prvog polugodišta su se vidjeli zadnji put i ne sluteći da se neće više vidjeti sve do dana kad su Zorana, Ivana i Mirza jedva prepoznali.

... Ivana i Mirza su se nastavili družiti istim intenzitetom kao i uvijek, ali kad su upisivali svoje misli u spomenare sve su rjedje i rjedje pomiljali Zorana. U početku bez Zoranovog imena u njihovim spomenarima je povremeno bilo i tuge. No, već kako se školska godina približavala kraju Mirzu i Ivanu je počela hvatati dječija panika i njihovim mislima su sada lutale mnoge druge stvari.
Nažalost, agresija se počinje dešavati na cijelu Bosnu i Hercegovinu, pa tako i na Sarajevo. Ivanin i Mirzin otac su se odmah dobrovoljno javili u štab za odbranu Sarajeva.
Sticajem nekih okolnosti do Mirzinog oca došao je spisak osoba iz Sarajeva, a koji su i dokumenti O.N.Odbrane, pa je na tom spisku bilo i ime nekadašnjeg njihovog komšije, Mitra (Zoranovog oca). Uz čin je bilo još napisano, “Specijalnost iz J.N. Armije, snajperist.”
Mirzin otac je bio vrlo tužan zbog toga. Čuvao je tu tajnu od svog Mirze.

... Sarajevo je ubijano. Raketirano, i to redovno baš prema avliji i stanovima dječijeg tria. Kroz razne vijesti u opkoljenom Sarajevu, poneka tužne vijesti su dolazile i do Ivane i Mirze.
Njih dvoje su se u njihovim mladim srcima još više zbližili, a Zoranovo naglo preseljenje i to baš gore iznad Vraca odkud se granatira i snajperima ubija, rupe po zidovima, rupe u dušama stanovnika Sarajeva je uneslo toliku sumnju u Zoranovog tatu da su se drug i drugarica smrzavali od te pomisli.

... Nakon 21-ne godine ispod balkona Ivaninog stana, jedan mladić joj privuče pozornost. Stajao je preko ceste malo ukoso od Ivaninog stana, a baš u pravcu nekad njenog druga iz tria, Zorana. Ivana se do užasa uzbudila.
Ipak, najvećom brzinom je nazvala na mobitel Mirzu. Brzo mu je sve ispričala i opisala izgled mladića. Mirza je odmah ostavio svoj posao i krenuo prema Ivaninom stanu. Ivana je izašla iz zgrade, čak se malo i zamaskirala. Mladić je još stajao čas se okretao prema Miljacki, čas prema stanu. Ubrzo je došao i Mirza i iz udaljenosti su promatrali mladića koji je po ponašanju sve više ulijevao sigurnost Ivani i Mirzi. Njih dvoje su bili nevjerojatno uzbudjeni. Odlučili su da mu ne prilaze, jer su htjeli vidjeti da ako je to stvarno Zoran, da li bi sam htio otići do stana Ivane ili do kuće od Mirze.
To se nije dogodilo. To i jest bila ona kap koja je njihovoj sumnji prelivala i strpljenje i razumjevanje i povjerenje da im je Zoran ostao drug-prijatelj, unatoč svemu. Nailazio je tramvaj. Zoran je užurbanim korakom išao i ušao njega na uglu Titove ulice. Isto tako i Ivana i Mirza su požurili, ali Mirza je ušao na prva vrata, a Ivana na zadnja. Tramvaj je vozio, a Zoran je promatrao čas Miljacku, čas suprotnu stranu.
U jednom momentu, kad je vozač tramvaja pokupio nove putnike i zatvorio vrata tramvaja, obratio se putnicima preko razglasa. “Nadjeni su dokumenti na ime Zoran Čedić. Ako je putnik još u tramvaju, neka se javi i dodje po njih.” Zoran se odmah počeo hvatati za dzepove i pregledavati ih. Novčanik je bio na mjestu, a i dokumenti. Odjednom mu je nešto bilo sumnjivo. Malo je razgledao putnike i odmah sišao na prvoj stanici.
Iza njega i ispred brzo se pojaviše Mirza i Ivana.
Zdravo Zorane. Zdravo Zorane.
Skoro u isto vrijeme čuše se dva pozdrava.
Odgovora nije bilo. Svima su im se ledile žile u utrobi.
Promatrali su se šutke. Sad bi Zorana tramvaj možda i spasio, ali ga nije bilo na pomolu. Neko je ne svojom voljom napustio trio, progovori Ivana. Istina. Doda Mirza, ali se nadam da smo opet spremni da ga održimo.
Zoran se nevjerojatno zacrvenio.
Nije se usudio ni pogled dići, niti da bi odglumio radost, jer je pred sobom mogao vidjeti već odrasle drugove-prijatelje.
Zoran se takvom brzinom dao u bijeg kao hijena koja se nađe sama na tuđem području.
“Bježi, bježi Hijeno!”
“Idi obučavaj svoje Gorane!”
“I mi smo proučili Hijene i u čoporu i hijence!”
“Znamo o tvom tati sve. Znamo da si one školske godine premješten u Beograd!”
“Mi smo na svome teritoriju, a hijenama više nije mjesto medju nama!"
“Bježi, Zorane, bježi! Lijepo ti je ime, Zorane!”



Ostali prilozi:
» ČESTITKA ("TEBRIKLER") PREDSJEDNIKU REDŽEPU TAJJIPU ERDOGANU
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 25. June 2018 15:01
» NA IFTARIMA KOD "SVETOG ANTE"
Amir Telibećirović | 25. June 2018 14:59
» KAKO SAČUVATI OSNOVNU IDEJU SDA?
Mirsad Mahmutović | 24. June 2018 00:06
» DUŠMANI BOSNE I BOŠNJAKA
Elmedina Muftić | 21. June 2018 21:01
» ZAŠTO NAS UBIJAJU
Aziz Hurem | 21. June 2018 18:40
» S E V D A L I N K A
Mehmed Meša Delić | 18. June 2018 18:07
» NA "DAN ŠEHIDA" KOD RASIME, MAJKE GAZIJE IZETA NANIĆA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 17. June 2018 16:30
» ZA „TREĆI ENTITET“ SVE JE SPREMNO
Džebrail Bajramović | 14. June 2018 19:55
» ZLOČIN BEZ KAZNE
Mr. Milan Jovičić | 14. June 2018 16:00
» RAMAZANSKA PRIČA 2
Aziz Hurem | 11. June 2018 17:32
» JE LI NAM RAMAZAN VRATIO SMISAO ZA ŽIVOTOM?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 10. June 2018 16:59
» DIVAN JE LI DOBAR IMETAK U RUKAMA DOBROG ČOVJEKA
Arsim Tarik Saliji | 09. June 2018 14:56
» SVI ČOVIĆEVI IZBORNI IZAZOVI
Amir Sužanj, BHR1 | 06. June 2018 19:06
» MI, NASER ORIĆ I ONI
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 04. June 2018 20:23
» BEĆIREVIĆEVA SDP BAZA JE ANTIBOŠNJAČKA I ANTIISLAMSKA
Elmedina Muftić | 03. June 2018 20:41
» BOSANSKI JEZIK U AUSTRALIJI
Dr. Džavid Haverić | 31. May 2018 16:28
Ostali prilozi istog autora:
» GLAS MOJE MAJKE
28. March 2018 21:25
» BRATE, ADEM-AGA
27. March 2018 19:27
» OBEĆAH OCU, MAJCI
17. December 2017 23:34
» AMAN BOSNO
08. September 2017 21:32