Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Komentari


Istinita ratna priča
NOSE GA, - ODLAZI I DIO MENE SA NJIM!
Procitaj komentar

Autor: Ramzija Kanurić-Oraščanin
Objavljeno: 31. January 2018. 02:01:36


Ramzija Kanurić-Oraščanin: Kao i mnogi sličnih sudbina, ne svojom voljom, našao se hiljadama kilometara od svoje domovine i radeći posao imama imao je zadatak i cilj da ublaži rane prognanima koji su bili u njegovoj blizini… Gledali su u njegove oči i njegovu snagu, koju je imao za sviju. A, kako i ne bi imao toliku snagu? On je bio posrednik između Svevišnjeg i običnih insana, koji su u daljini osjećali strah, patnju, bol u grudima i bili kaharli za svojim ognjištima… Zato je uloga moga sagovornika bila teška… preteška. Svoju snagu nalazio je u Kur'anskim ajetima, vjerovanjima u Božiju milost, i tako je postao blizak sa svima.
Nije tako davno bilo, ali će jednog dana i ova sudbina postati davna prošlost, kao i mnoge druge, zapisane i nezapisane… Zato, dunjalučka misija mene i moga pera jeste da pozorno slušamo svakog insana, zavirimo duboko u njihove duše i oslikamo njihove sudbine na žutoj hartiji, koja će ipak potrajati dugo…

Vjerujem da će i ova istinita sudbina sigurno zaviriti u duše čitalaca i bar na trenutak ih prisiliti da se zamisle nad vremenom kojeg nismo željeli, niti smo na bilo koji način pridonijeli da nas ogrnu teške nepravde, samo zato što se drugačije zovemo, drugačije vjerujemo i poštujemo različitosti i što smo merhametli narod…

Nedavno, u prijatnom domaćinskom okruženju, slušam svoga sagovornika i posmatram kako fine i lagahne riječi izlaze iz njegova bistra uma…

Duga je njegova ispovijest, put sudbine ga iz rodnog Tešnja preseli u Banjaluku, zatim nasilnim pomjeranjem stigao je u daleki Oslo… No, ovaj put će iz opravdanih razloga moj sagovornik ostati bezimen, a sve u namjeri da ga sačuvam za javnost većih razmjera… Samo ću dodati – da je iskren, dobronamjeran, sjaj merhameta viri mu iz očiju, a lepršave riječi njegove su mehlem i za najtežeg bolesnika…

Kao i mnogi sličnih sudbina, ne svojom voljom, našao se hiljadama kilometara od svoje domovine i radeći posao imama imao je zadatak i cilj da ublaži rane prognanima koji su bili u njegovoj blizini… Gledali su u njegove oči i njegovu snagu, koju je imao za sviju. A, kako i ne bi imao toliku snagu? On je bio posrednik između Svevišnjeg i običnih insana, koji su u daljini osjećali strah, patnju, bol u grudima i bili kaharli za svojim ognjištima… Zato je uloga moga sagovornika bila teška… preteška. Svoju snagu nalazio je u Kur'anskim ajetima, vjerovanjima u Božiju milost, i tako je postao blizak sa svima.

Uz svoj svakodnevni posao, dobi iznenadni poziv da posjeti jedno udruženje Bošnjaka, koje se nalazilo u blizini njegova prebivališta, sa ciljem da se druži sa džematlijama i njihovoj djeci usadi čistoću vjere, i provjetri im duše od svih zala ako ih imaju. Uz poziv stajalo je i ime porodice kod koje će boraviti…

Za takvog vjernika lahko se bilo spakovati… Čista duša, iskren nijet i ogromna volja da se krene na put…

Nakon nekoliko sati, već je kucao na vrata domaćina, dočeka ga dobrodošlica:
“Bujrum, Bujrum, efendija! Svako malo izvirivali smo na pendžer – kada ćete hrupiti!“, otvori širom vrata domaćin i pusti gosta ispred sebe.

U hodniku ga dočeka domaćica sa skrušenim osmijehom, držeći sina za ruku. Smjesti se efendija na udobnu fotelju, taman preko puta domaćina. Alisa, tako se zvala domaćica, skuhala je kahvu, priredila večeru i poslije su prešli u salon za goste. Gleda efendija svoje domaćine, izgledaju mu fini, dragi, iskreni, ali nekako izdaleka osjeća njihove tegobe. Noć je odmakla i oni su se zbližili kroz priču, kako to i dolikuje nama Bošnjacima.

Vrijeme je brzo odmicalo... Pažljivi domaćin, nekako smognu snagu, usplahireno i drhtavim glasom obrati se dragom gostu:
“Ja bih te nešto pit'o efendija? Sve mi neugodno? Muče me, goleme nepravde!“, i spusti glavu, haman do poda, čekajući efendiju da se oglasi.
Efendiji malo bi neugodno, ali se umilnim glasom javi:
- “Pitaj, slobodno! Ako znadnem, odgovoriću!“
Njegov domaćin, još uvijek skrušenog stava, polahko podiže glas i nastavi:
„Recite mi, molim vas, jel' grijeh živjeti zajedno, a da nisi vjenčan?“
Efendija nije se puno razmišljao, već ko iz topa odgovori ubjedljivim tonom:
- “Naravno da je veliki grijeh, moj dobri insanu!“
Domaćin je potom bio glasan i povika:
“Recite mojoj ženi – da se vjenča sa mnom! Recite njoj – da je grijeh što živimo nevjenčano, a i sina imamo!“
Supruga je sjedila do muža i bi joj neugodno što gost mora znati za njihove probleme.
Na to je samo tužno dodala:
“Kako ću se vjenčati – kad sam već udana?!“, i polahko je ustala i otišla u spavaću sobu. Ubrzo su svi otišli na spavanje…

Ujutro je domaćin prvi otišao na posao, a Alisa je skuhala mirisnu kahvu i čekala efendiju, gosta svog, da se pomoli i pridruži se. Ubrzo je gost dolazio iz kupatila i sjedao za sto, za kojim je domaćica već sjedila zamišljenog pogleda i mislima lutala dalekim prostranstvima. Samo što su srknuli prvi gutljaj vrele kahve, skrušeno, pomalo sa zebnjom zadjenu priču Alisa:

“Efendija! Želim da vam ispričam svoju tešku sudbinu! Ništa neću umotavati, već onako kako se i desilo!“, gledala je u pravcu svoga gosta i drhtavim rukama gladila vrh čaše ispred sebe.
Zamagljenim pogledom prelazila je po sobi da bi skupila bar malo snage i poče odmotavati film sa preteškom sudbinom, koja se poigrala sa njom:

“Teško je početi, a još teže ovu sudbinu privesti kraju… Kraja nema, a ja sam na kraju… Rođena sam i odrasla u Kozarcu, u blizini Prijedora. Moj brat igrom slučaja se oženio iz Pećigrada, sela između Velike Kladuše i Cazina. Prijatelji su dolazili nama, a i mi smo odlazili u Krajinu. Tako se iznenada rodila ljubav između mene i brata moje snahe. Ubrzo sam se udala, i nije prošlo dugo počeo je i prokleti rat.



Ostala sam trudna i rodila prekrasnu kćerku. Rat se razbuktavao, i moj muž odlazi u „Peti korpus“, tačnije „505-tu vitešku bužimsku brigadu“ - da brani svoju domovinu. Nije prošlo ni par mjeseci, javiše nam da je poginuo. Sva bol se sručila na moju dušu. Molila sam Boga da i mene uzme. Stajala sam pokraj njegova tabuta i oprašala se u sebi:

“Zašto me ostavljaš? Obećao si da nećeš otići? Šta će sa mnom biti? Kuda sa djetetom?“, i dok sam se borila sa ovakvim mislima i efendija najavi učenje Fatihe i vrijeme da ga nose. U sebi sam se krivila do neba! Kako samo boli bol koju moraš stiskati u sebi! Raspadaš se živ, a nesmiješ nikome pokazati! Gledam – nose ga! Odnose i dio mene sa njim! Stajala sam još dugo i ostade samo praznina ispred. Svekrva me uze pod ruku i uvedoše me u kuću!“, malo je zastala od boli i utihnula…

Gledala je bezvoljno po stolu, rukama crtala neke nevidljive krugove i nastavi sa kazivanjem:
“Tu noć nisam oka sklopila… Sve mi je prolazilo kroz glavu. Gušila me teška tuga i ostajala sam i bez zraka… Kada sam plakala iz glasa, kada me obuzimala hladnoća i kada nisam vidjela nikakvog izlaza, začula bi blagi plač svoje kćerke. Brzo bi skočila kraj njene bešike, uzela je u naručje i stiskala je na svoja skrhana njedra… Ona bi mi na tren povratila snagu i davala nadu da izdržim. Tako su prolazili dani i noći. Tuga i bol su postajali još veći, kao da će mi srce iščupati. Živjela sam, a polahko umirala!“, opet je zastala i uzdahom tražila odmor i početak da krene, da nastavi početak bez kraja.
Ovaj put stiskala je još jače svoja njedra i tihe riječi iskradale su se iz njezine umorne duše:
"Jedno jutro pili smo kahvu… Topla soba, dijete mirno spava u bešici, a svekar i svekrva nešto išarete jedno drugom… I prva poče svekrva:

“Nevista lipa, moram ti nješto kazati! Našeg sina više nejma među živima – i ti više nejmaš šta ovdi tražiti! Nego za ranije gledaj sebi njekog selameta! Znaš i sama da nismo imali nikog osim njega i zato ti nemeremo dati djete da nosiš! Kada se rat smiri – ti slobodno svrati - svoju sabiju da vidiš! Samo da znaš - da moraš ići!“

Slušala sam svekrvu i nisam vjerovala svojim očima. Drhtavim rukama spustila sam fildžan sa kahvom, uzela dijete i otišla u svoju sobu. Nebo je sa mnom plakalo. Zgrljapila sam se uz svoju malehnu djevojčicu i nisam mogla predahnuti.

Ali ništa nije pomoglo... Za par dana našla sam se u autonomaškom autobusu koji je vozio do Zagreba. Pored mene je bila kesa sa malo robe, bez mog dijeteta kojeg ostavih u suzama. Nikome ne bih poželjela da doživi ovaj trenutak“, sada je bila smirena, kao da ne diše.
Nakon sablasne tišine, odhuknu više puta duboko iz kaharli prsa i nastavi:
“Do mene je sjedio muškarac mojih godina, koji je bio tužan kao i ja. Pola puta nisamo ništa pričali. Dok su brda, šumarci i proplanci ostajali iza nas, a duša krvarila od tuge, okrenu se neznanac prema meni i upita:
“Dokle ideš? Kuda dalje?“.
Gledala sam ga ispod oka, a ništa nisam vidjela. Ponavljao je više puta ista pitanja. Stresla sam se od neke studeni i kao da sam odnekuda se vratila, odgovorila mu:

“Ne znam, kuda idem! Ništa ne znam, a nije me ni briga! Najradije bih da me nema!“.
Uglavnom do Zagreba me uspio nagovoriti, - da je najbolje da se prijavimo kao muž i žena i tako će nas najprije poslati u neku evropsku zemlju. Tako je i bilo… Prvo nas poslaše u Njemačku, a zatim u Norvešku, ovdje gdje se i danas nalazimo.

Dugo ništa nije bilo između nas, osim tuge i čemera, i poslije shvatili smo da trebamo živjeti zajedno. Prvu noć, kad sam spavala sa njim, ostala sam trudna i rodila ovog ljepotana kraj sebe. Moj muž je cijelo vrijeme bio pažljiv i uz njega sam naučila živjeti sa bolom“.

Ustala je da skuha ponovo kahvu, da bi predahnula od tuge, i da nastavi dalje odmotavati role tragičnog filma. Malo više se zadržala u kuhinji da bi se razabrala, i nosila je vrelu mirisnu kahvu i dok je punila fildžane nastavi dalje:

“Samo ću reći, – da smo se dobro snašli i uklopili u ovaj novi život. Muž se zaposlio u jednu firmu i vozi kamion, a ja sam naučila engleski i ostale jezike, doškolovala se i radim u općini kao službenik na odgovornom mjestu. Pratila sam dešavanja, ali skoro ništa nisam čula o svom djetetu i odmah dok je rat stao, željela sam da odemo u Bosnu. Ništa me nije moglo spriječiti - osim Boga dragog, a i On je ovaj put bio na mojoj strani. Krenuli smo… Ja sam se i radovala i bojala neizvjesnosti koja me čekala. U noći pred polazak pitala sam se: “Kako je moja djevojčica? Je li živa? Na koga liči? Hoću li je poznati“?, - pitala sam se, odgovarala sama sebi i tako u nedogled. Stigli smo u Veliku Kladušu. Drugi dan provozala sam se autom da nešto kupim. Dok sam se vraćala, primijetila sam jedno auto da me prati i da mi blica. Tako se isto desilo i drugi i treći dan… U mene se uvukao neki strah… Ko bi to mogao biti? Niko me ovdje ne poznaje? I četvrtog dana sam odlučila stati i svratiti u jedan kafić. Ušla sam sva usplahirena i sjela u jedan ćošak. Naručila sam kahvu i slučajno pogledala u drugi ćošak kafića naspram mene. Skamenila sam se. Šolja mi ispade iz ruku, a glas zastao u grlu… U ćošku sjedio je on… Moj bivši muž!?... Izgledao je isto kao i dan prije pogibije. Smije mi se… Maše mi rukom. Onesvijestila sam se. Svi su se okupli oko mene, polivali me ledenom vodom i kada sam došla sebi, mjesto u ćošku je bilo prazno… Drhtala sam od nekog straha i nisam ništa govorila. Platila sam konobaru i drhtavim nogama silazila niz stepenice, koje su propadale u mom pogledu. Kada sam došla kući - družila sam se tišinom. U prvi mah sam pomislila da sam poludila i da mi se pričinjaju mrtvi…“
Efendija je mirno slušao Alisu i nije ju prekidao… Zanimljiva priča, sudbina i opet sudbina. Primijetio je da je u toku razgovora mijenjala boju lica, čaš je bila rumena, čas blijeda ko' krpa… Osjeti da joj je u duši lom, da joj se grči tijelo, ali je osjetio da je ova žena hrabra, odlučna i iskrena i jedva je čekao da nastavi sa pričom…

Alisa kao da ga je razumjela i nastavi:
“Sutradan sam u isto vrijeme otišla u kupovinu. Vraćajući se kući, isti auto me je pratio i ponovo mi blicao. Stala sam pored istog kafića i uletila unutra i zauzela isto mjesto ono od jučer. Samo što sam sjela na stolicu, spustila sam tašnu na praznu stolicu do mene i pogledala sam prema vratima. Ponovo sam se skamenila… Bez daha, i ogromnom željom da ovaj put ostanem pri sebi… Vidjela sam njega kako mi prilazi. On se vratio sa onog svijeta… Nesvjesno sam ispružila ruke u želji da ga odgurnem od sebe... Nije se osvrćao na moje ispružene ruke i moje molbe. Stao je pored stola, gledao me pravo u oči i dodao:

“Alisa, ja sam! Ne plaši se! Živ sam! Hoću da sjednem kraj tebe!“
Ona je ostala ukočena i čekala šta će se dalje desiti. Nije ni čekao njeno odobrenje, već sjede na stolicu do nje.

Preko puta njega sjedila je žena koju nikada nije prestao voljeti i započe eglen:
“Alisa, živ sam! Slušaj me, pažljivo… Ja nisam onda poginuo. Rat je bio prljav i nepravedan, bila je borba između moje braće muslimana i ja nisam mogao pucati na svoj narod. Babo je izrežirao moju smrt, a mene je cijelo vrijeme krio u našoj kući. Tebe nije smio ostaviti u kući, bojeći se da te neće babini dušmani napadati i tako odluči da je najbolje da odeš na neko vrijeme i skloniš se sa njihovih očiju… Znam Alisa, da ti sada imaš novi život, porodicu, posao… Ti nisi meni ništa kriva, a ni ja tebi. Naša ljubav je još uvijek ista u našim srcima…
Šta će biti sa nama, Bog dragi će odlučiti!“, - pričao je skrušeno njihovu sudbinu i gledao pravo u Alisine oči, koje su bile natopljene mlakim suzama i izgledala je sablasno dok je gledala "duha" koji se pojavio niotkuda...

VRH



Ostali prilozi:
» KAPIJE SVJETLOSTI UMJETNIČKI I NAUČNI UNIVERZIM DR PUPOVIĆA (I)
Božidar Proročić, književnik i publicista | 18. March 2024 14:46
» ŠTO NE STIGOŠE KAMOM, POSTIŽU GUMICOM!
Esad Krcić | 22. February 2024 01:24
» NE TREBA ODUSTAJATI OD ČINJENJA DOBRIH DIJELA
Mensud Alićušić | 19. February 2024 16:47
» ISMET HADŽIĆ PETODECENIJSKI TRAG U LIKOVNOJ UMJETNOSTI CRNE GORE (I)
Božidar Proročić, književnik i publicista | 15. February 2024 15:40
» DEMOKRATE RUŠE DEMOKRATIJU U NJEMAČKOJ
Nihat Bećirović | 09. February 2024 22:48
» ULOGA I ZNAČAJ DR. NAKE NIKŠIĆ U PROMOCIJI MUZIČKE KULTURE SANDŽAKA
Božidar Proročić, književnik i publicista | 07. February 2024 14:51
» UMRLI PRIJE SMRTI?
Midhat Hajrović | 04. February 2024 14:47
» POLITIČKI INFLUENSERI U SANDŽAKU
Dino Bašović | 02. February 2024 17:24
» KO „PEVA“ ZLO MISLI
Dino Bašović | 29. January 2024 15:47
» OD BAHA DO SEVDAHA
Mensud Alićušić | 29. January 2024 13:38
Ostali prilozi istog autora:
» SLAVNI GAZIJA BUŽIMSKI
25. August 2022 15:29
Optuzujembann.jpg
Feljtonalijaizetbegovic.jpg
fastvee.gif
EsmirBasic2312.jpg
EnesTopalovic54.jpg
AtentatnaBosnuavdohuseinovic1mart2022ad.jpg
Beharban.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
Bos-Eng-pasanbegovic.gif
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
NjegosMilo.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif