»Ono Njegoševo o boju koji ne bije svijetlo oružje, nego srce u junaka, ponajviše važi za poezije i filozofije.« Miroljubivi i altruistični Ahmed odabire baš ovu militantnu misao; čudno, omaklo mu se valjda zbog atmosfere u koju je slučajno zapao.

Autor: Šemso AGOVIĆ Pardon – jedna iznimka: ja sam se distancirao i od Njegoša i od Gorskog vijenca. Ahmed, kao što je već rečeno – ne. Na pitanje novinara u pomenutom intervjuu o povezanosti poezije i filozofije, miroljubivi i altruistični Ahmed kaže da tu i tamo toga ima, potežući argument – Njegoševu filozofiju: »Ono Njegoševo o boju koji ne bije svijetlo oružje, nego srce u junaka, ponajviše važi za poezije i filozofije.«

Sead A., Bihorac na privremenom radu u Luxembourgu o svom školovanju devedesetih prošlog vijeka piše:
»Pohađati beransku školu bio je pravi pakao. Toliko sam mržnje osjetio na svojoj koži, da bi čovjek pomislio da je džamija koja je postojala u centru Berana, na čijim su temeljima podignute stambene zgrade, bila crkva koju su porušili muslimani, pa nas valjda s razlogom toliko mrze. A bilo je obrnuto.

Ja nikoga nisam mrzio poslije svega što sam preživio. Nije se znalo ko je žešći u mržnji – profesori ili školski drugovi.

Gorski vijenac je priča za sebe. Sveto pismo koljačima. Profesor Sreten Vešović bi pitao: “Znate li koji je centralni stih u Gorskom vijencu?” A onda bi sam dao odgovor, fiksirajući me pogledom: »Trijebimo gubu iz torine!« Zatim bi pojašnjavao ko je ta guba, koju treba istrijebiti. Sve me je to natjeralo da koju godinu kasnije napustim sve i odem što dalje od tih primitivnih ljudi.«

Mi, nekadašnji učenici škola u kojima su predavali sreteni vešovići znamo da je Vešović u službi vlasnika Gorskog vijenca izvodio prisilnu indoktrinaciju, kojom nas je sve prisutne – i Srbe i Turke –, utjerivao u duhovnu simbiotičku zajednicu sa Gorskim vijencem i Njegošem. Taj strašni zločin u učionici ostao je nekažnjen, kao oni zločini u logorima, gdje su ideje Gorskog vijenca pretvarane u praksu. Niti Sead, niti bilo ko od učenika, nije protestno ustao i napustio mjesto zločina, otišao kući i roditeljima ispričao nesreću, da bi zatim zajedno sa njima u stanici policije prijavili zločinca. A, zašto ne?
Kome slatka, kome odvratna, ustanovljena duhovna simbioza morala se živjeti. Boga mi, i dokazivati da je prihvaćena, naša; citatima iz spjeva smo je potvrđivali u učionici i u svakodnevnom životu. Borba za opstanak je pak nalagala takve propozicije.
Duhovna simbioza sa Njegošem i Gorskim vijencem postala je stvarnost i status quo našeg mentaliteta.
A zakon dijalektike diktira svoja pravila: promjene. Razvoj. Napredak. Rast. Duhovni rast. Mentalni rast. Intelektualni rast. Raspad duhovnih simbiotičkih zajednica. Osvajanje lične samostalnosti i slobode...
Ali, dijalektika nije neprikosnovena kao prirodni zakoni; njeni principi uopšte ne moraju biti poštovani. Kakav rast? Kakav duhovni rast? Mentalni, intelektalni, kulturni... šta će nama to? Oslobađanje iz simbiotičkih zajednica? To važi za porodicu: djeca odrastu, osamostale se i odu svojim putem... zašto bi neko zabadao trn u zdravu petu, pa napuštao duhovno zajedništvo s Njegošem?
Ahmed Burić nije napustio Njegoša. Ne da nije htio – nije ga mogao. On je to posredno objasnio u intervjuu koji je dao podgoričkoj Pobjedi, ( portalanalitika.me ).

Ahmed je izvrstan pisac, novinar, urednik, odličan gitarista i pjevač, miroljubiv mlad čovjek... To pouzdano znam jer smo nekoliko godina bili sugrađani: on je kao i ja na vrijeme utekao u Sloveniju – ja dok je dežela još bila u SFR Jugoslaviji, on kad se na Bosnu i Hercegovinu obrušio komšijski kijamet. Mirni i dobroćudni Slovenci su nas objeručke prihvatili, ponudili nam velikodušno sve uslove za »rast« i mi smo to bezbeli prihvatili. Ali, znali smo obojica za jadac: pragmatični Slovenci su se nadali da ćemo Ahmed i moja skromnost kad-tad postati Slovenci. Bez zamjere – oni se jako slabo krde, pa im je gotova živa sila uvijek dobrodošla. Prevarili su se grdno. Ni Ahmed ni ja se nismo odrekli niti mentaliteta niti bilo čega drugoga što smo donijeli sa sobom u deželicu.

Pardon – jedna iznimka: ja sam se distancirao i od Njegoša i od Gorskog vijenca. Ahmed, kao što je već rečeno – ne. Na pitanje novinara u pomenutom intervjuu o povezanosti poezije i filozofije, miroljubivi i altruistični Ahmed kaže da tu i tamo toga ima, potežući argument – Njegoševu filozofiju:
»Ono Njegoševo o boju koji ne bije svijetlo oružje, nego srce u junaka, ponajviše važi za poezije i filozofije.«

Šta li ovo znači, ljudi moji? Iznenada, Ahmed samokritički preuzima odgovornost (!?) za tribalnost i surovost prostora, gdje dobri ljudi pričaju dobre priče; iako ga nije precizno geografski definirao jasno je o kojem prostoru je riječ: Crna Gora i njena okolina je u pitanju, nema sumnje.

Miroljubivi i altruistični Ahmed odabire baš ovu militantnu misao; čudno, omaklo mu se valjda zbog atmosfere u koju je slučajno zapao. A sjetimo se šta sve slučaj može kad hoće da napravi, nije li tako.
Mi znamo da je ova Njegoševa misao arhaična i prazna, i nema veze sa realnim svijetom – zašto onda tolika trka u naoružavanju, kad je tako? – ali nejse, nije važno, i sam Ahmed odmah opovrgava izrečeno:
»Tu bi moglo biti neke veze, iako nije stoprocentno, da dobre priče pričaju dobri ljudi«.
Nije jasno da li je Ahmed pod »dobri ljudi« mislio i Njegoša, ali neke veze s Njegošem ovo mora imati, jer Ahmed pojašnjava prirodu »dobrih ljudi«, koji »dobre priče pričaju«:
»Taj prijetvorni, zaumni, hajdučki mentalitet je jedna od konstanti ovoga prostora, ali se iz toga rađaju sjajne priče, zapleti koje ne možeš baš svugdje naći, jer su tako ludački i inspirirani su jednom nesvakidašnjom situacijom, jer ovaj prostor stvarno dugo živi u jednoj vrsti nenormalne situacije, bivajući getom ispred uređenog svijeta.«

Šta li ovo znači, ljudi moji? Iznenada, Ahmed samokritički preuzima odgovornost (!?) za tribalnost i surovost prostora, gdje dobri ljudi pričaju dobre priče; iako ga nije precizno geografski definirao jasno je o kojem prostoru je riječ: Crna Gora i njena okolina je u pitanju, nema sumnje.
Dakle, nakon dramatičnih opservacija Ahmed vješto racionalizacijom smiruje stanje:
»A možda je to tako, jer sam i ja takav. Mušičav, reklo bi se, sklon emotivnim padovima«.
Ali, da znate kako čovjek dobro pjeva...