DR. NENAD PROKIĆ: Jedan od najmonstruoznijih zločina koje je počinila tadašnja država Srbija u saradnji sa svojim prekodrinskim satelitom Republikom Srpskom, uz saglasnost Crne Gore, nesumnjivo je otmica 19 civila – 18 Bošnjaka i jednog Hrvata – u Štrpcima 27. februara 1993. koja se, dobro isplanirana u vrhu policije Srbije i Vojske Jugoslavije, uz učešće vrha Željezničko- transportnog preduzeća Beograd, odigrala pred više od hiljadu putnika voza 671 na liniji Beograd – Bar.

Bježim. Osjećam da me neko prati,
Skrivam se izmedju praprati.

Osluškujem i molim Svevišnjeg
Da me sačuva od bližnjeg.

Nemirna je šuma, njiše se drveće:
Mrmljam.
- Nevin sam ja, on mene neće.

Al’ otud ide zakrvljeni ubica,
Na njemu je glava bez lica.

Vadi nož i nježno mi vrat savija,
Pala je moja glava -
Al’ preživjela je ova hartija.

Ova pjesma nosi naslov ZAPIS NA VOZNOJ KARTI.
Ispjevana je rukom mog beogradsko-rožajskog prijatelja Ibrahima Hadžića. Posvećena je putnicima iz voza nestalim u Štrpcima 1993. godine.

U ovom snijegu, u ovoj balkanskoj bjelini klanjamo se nevinim sjenima. Nadamo da žrtve sada dobri anđeli štite, ali i se nadamo i da će njihovi dželati gorjeti u najdubljem uglu pakla, ako već tamo ne gore.

Pravoslavac svedoči: "Ovaj drugi je skočio, krupan je čovjek, razvijen je, skočio je, kraj mene je stoj'o, gurnuo me pozadi njega i reko mi: „Ne mrdaj”! Iza njega stao sam, vidio sam da mi gore nije, oni su ove sprovodili i ćerali su, ja sam osto, oni su se okrenuli, pogledali su se, mene nije bilo. Unutra oni me nijesu vidjeli, oni su mislili da sam poš'o u kolonu pred njima. S tijem ja sam stoj'o tu. Kroz prozor sam vidio, kamion je bio na van. Na desnu su ih stranu izvodili, put desne strane je bio Štrpce, jedna je dolina bila, onda jedna šuma sitna, onamo se dalje vidjela zelena šuma. Jedan je kamion tu bio, tu su jedno dve grupe stavili i oćerali su ka kamionu. Iza kamiona, pozadi kamiona, vidjela se jedna zgrada. Vojska ih je ćerala. Vriska je stala, panika je stala naroda; neko žali brata, neko muža, neko ovoga, neko onoga, to je uznemirenje veliko postalo. Ja sam ti tu osto i preživio. Oni su prolazili prilikom tog prolaza još dva-tri puta. Pogledali su, vidjeli da nema niko".

Jedan od najmonstruoznijih zločina koje je počinila tadašnja država Srbija u saradnji sa svojim prekodrinskim satelitom Republikom Srpskom, uz saglasnost Crne Gore, nesumnjivo je otmica 19 civila – 18 Bošnjaka i jednog Hrvata – u Štrpcima 27. februara 1993. koja se, dobro isplanirana u vrhu policije Srbije i Vojske Jugoslavije, uz učešće vrha Željezničko- transportnog preduzeća Beograd, odigrala pred više od hiljadu putnika voza 671 na liniji Beograd – Bar.

Kazna za neoprostivu nesrpsku nacionalnu pripadnost i dokaz svemoći državnih plaćenika u neobuzdanom nasilju - nosila je fašistički rukopis, bezobzirno izdvajanje Bošnjaka i Hrvata, u miru i tišini, naočigled njihovih suseda koji su slutili šta će uslediti.



Ovaj stravični događaj paradigma je moderne Srbije ili barem onoga na čemu je nastala. Državne ubice, državna logistika zločina, ritualno izdvajanje nesrba, ponižavajuće postupanje sa nevinim žrtvama, pljačka, bezobzirno ubistvo, nema krivih – to je formula ratnog i posleratnog zločina Srbije. Ona se te formule mora javno odreći i osuditi je.

Prvi pisani trag o pripremanju otmice nastao je u Željezničko-transportnom preduzeću „Beograd“ čiji je direktor bio čovek iz najužeg vrha Socijalističke partije Srbije. Još jedan važan dokument ŽTP vodi do državnih struktura, strogo pov. Br. 4-1-93 od 1. februara 1993. u kome se navodi da će „pripadnici Srpske vojske opštine Rudo izvršiti zaustavljanje voza i odvođenje putnika. Čitava akcija odvijala bi se na dijelu pruge Beograd – Bar koji prolazi kroz BiH".

Sve je, dakle, bilo spremno za posljednji put na koji su u Beogradu krenuli oni koji su zatim postali nevine žrtve. Voz broj 671 stao je na stanici Štrpci u Bosni i Hercegovini da bi uniformisane i naoružane osobe, koje su dotle vrlo prijateljski ćaskale sa srbijanskim policajcima i oficirima VJ, izvele žrtve naočigled ostalih putnika.

"Okružili su nas specijalci, kojima smo oko akšama, pošto je bio ramazan, počeli nuditi pitaljke. Na to je jedan od specijalaca promrmljao kolegi: Mi došli da ih pobijemo, a oni nama daju lepinje"

Pravda ni danas nije zadovoljena.

"Ah, Gospodine moj, Bože veliki i strahoviti, koji čuvaš Savez i naklonost onima koji tebe ljube i čuvaju zapovijedi tvoje! Mi sagriješismo, mi bezakonje počinismo, zlo učinismo, odmetnusmo se i udaljismo od zapovijedi i naredaba tvojih. Nismo slušali sluge tvoje, proroke koji govorahu u tvoje ime našim kraljevima, našim knezovima, našim očevima, svemu puku zemlje. U tebe je, Gospodine, pravednost, a u nas stid na obrazu, kao u ovaj dan, u nas Judejaca, Jeruzalemaca, svega Izraela, blizu i daleko, u svim zemljama kuda si ih rastjerao zbog nevjernosti kojom ti se iznevjeriše. Gospodine, stid na obraz nama, našim kraljevima, našim knezovima, našim očevima, jer sagriješismo protiv tebe! U Gospodina je Boga našega smilovanje i oproštenje jer smo se odmetnuli od njega, i nismo slušali glas Gospodina, Boga našega, da slijedimo njegove zakone, što nam ih dade po svojim slugama, prorocima."