Autor: Aziz Hurem

Hrkač - osuđen na smrt

Aziz HUREM: Stariji Bosanci pa i oni izvan Bosne se vjerovatno dobro sjećaju terorističke grupe „Feniks“ ili „Bugojanske grupe“ ubačene 1972.g. sa zadatkom da minira branu Hidrocentrale Jablaničkog jezera, zatim da digne oružani ustanak protiv tadašnjeg režima i na koncu rušenje Jugoslavije. Ta akcija, dirigovana spolja, je za nekoliko dana relativno brzo i lahko osujećena – naravno uz velike ljudske žrtve. Ali. Ali nikada više niko nije ni pokušao da nešto slično isplanira i realizira.

Unutrašnja bolest je kao i unutrašnji neprijatelj – teško se otkriva i još teže liječi kao što je i unutrašnjeg neprijatelja teško otkriti i eliminisati ga.
Sedamdesetih godina prošlog vijeka imao sam prilike slušati potajne priče od naših rijetkih gastarbajtera ili jugošvaba kako su ih tada zvali a, kojih je najviše bilo u tadašnjoj SR Njemačkoj i malo manje u ostalim evropskim zemljama da se u zapadnoevropskim većim gradovima četničke kokarde, ustaške, domobranske i četniče vojne uniforme iz Drugog svj. rata, te još zabranjena antijugoslovenska literatura i sva ostala „kontrarevolucionarna“ obilježja mogu kupiti u javnoj prodaji – trgovinama registrovanim za takvu djelatnost – najčešće u vlasništvu tih kvislinga ili njihove bratije.
Stariji Bosanci pa i oni izvan Bosne se vjerovatno dobro sjećaju terorističke grupe „Feniks“ ili „Bugojanske grupe“ ubačene 1972.g. sa zadatkom da minira branu Hidrocentrale Jablaničkog jezera, zatim da digne oružani ustanak protiv tadašnjeg režima i na koncu rušenje Jugoslavije. Ta akcija, dirigovana spolja, je za nekoliko dana relativno brzo i lahko osujećena – naravno uz velike ljudske žrtve. Ali. Ali nikada više niko nije ni pokušao da nešto slično isplanira i realizira.
Miljenko Hrkač iz Lištice, – današnji Široki Brijeg kod Mostara je 1968. g. je postavio u beogradskom kinu tempiranu bombu koja je ranila 76 ljudi i jednog usmrtila. Pošto mu je ovaj put pošlo za rukom ponovo dolazi u Septembru iste godine iz Stuttgarta u Beograd sa istom namjerom. I ovaj put je njegova bomba na Željezničkoj stanici ranila petnaestak ljudi ali ovaj put Hrkač biva uhvaćen i osuđen na smrt.
Bilo je još nekoliko sličnih pokušaja od strane različitih grupa sa ciljem razbijanja SFRJ ali je svaka posječena u korijenu. No ideja o rušenju Jugoslavije i ponovnom zaživljavanju Hrvatske i velike Srbije kao nezavisnih država je preživjela i realizovana je tek onda kada su ti mentori ili ideolozi iz duboke pozadine pronašli sebi identične unutar Jugoslavije ili još bolje unutar svog naroda iz kojeg i sami potiču.
Krunisanje ovih i ovakvih akata i djela je bilo kada je Gojko Šušak 29. novembra 1979. g. – dakle za „Dan Republike SFRJ“ prodefilovao ulicama Otawe u Kanadi sa otvorenim mrtvačkim kovčegom u kojem je bila svinja a na svinji crvenim sprejom napisano „Tito“. Zgranuti prolaznici su odmah alarmirali policiju i društvo za zaštitu životinja. Ova budalaština je odjeknula do najgornje etaže na east river-u – odakle su Titu skrenuli pažnju na slobodu misli, govora i izražavanja, jer bi Šušak i ostali disidenti završili kao i ambasador Vladimir Rolović u Stokholmu 1971. – samo što bi Šuška uklonili kileri YU - tajne policije a ne ustaški emigranti kao u Rolovićevom slučaju. Desetak - dvanaest godina kasnije je službenik gradske administracije listajući dnevne otawske novine upitao svoju suprugu: znaš li gdje je i šta radi sada onaj čovjek što je ovuda šetao svinju sa Titovim imenom?
Ne znam. Vjerojatno u ludnici, – odgovorila je supruga.
Ne. Nije. On je sada ministar odbrane Republike Hrvatske, kazao je taj službenik.
E pa neka im je svima Bog na pomoći – dodala je supruga.
Osamdesetih godina prošlog vijeka kada je bjesnio rat između Irana i Iraka – nama obadvije prijateljske zemlje – jugoslovenske firme su se utrkivale koja će dobiti posao izvođaća radova u ovom dijelu Svijeta. A, osim toga trgujući i sa Irancima i sa Iračanima kako bi im što bolje i što skuplje prodali sve što je njima potrebno pa i ono što nije a, najpotrebnija im je bila vojna oprema, oružje i municija. S tim da : ni jedan kupac ne smije znati za onog drugog. Tu su Titovi vojni „trgovci“ dobro znali odigrati svoju ulogu. Dešavalo se da iz jedne fabrike kupuju i jedni i drugi. Iračani ulaze i izlaze na jednu kapiju a Iranci na drugu. Strogo se vodilo računa da se ne sretnu ni u slobodnom vremenu pa su za jedne obezbjeđivali hotel u jednom gradu a za druge u drugom. – Na fabričke posjete i termine su morali isto tako najstrožije paziti kako se ni u krugu fabrike ne bi susreli – kao što je to bilo u vojnim pogonima „Slavko Rodić“ u Bugojnu. Sve ovo je jedan naš alim – efendija iz očaja i žala - što muslimani jedni druge ubijaju a mi im u svemu pomažemo i što god se više ubijaju nama je tobože bolje ili bilje će nam biti - u svom uskom povjerljivom krugu prokomentarisao: zapamtite da će se ovo nama obit o glavu. I nije prošlo dugo, tako je i bilo. Još tada , ali i mnogo ranije ili možda mnogo stoljeća ranije je arapsko-muslimanski svijet obolio od te neke unutrašnje bolesti koju je teško dijagnosticirati a liječiti je svakako uzaludno.
Danas nema potrebe da američki vojnici ginu u arapskim pustinjama kada njihov posao obavlja domaća poludjela klika raznih imena, naslova i nejasnih ciljeva. Dakle unutrašnji neprijatelji su tu neposredno na terenu i obavljaju svoj posao efektivnije nego bilo koji strani vojnik a zadatak stranih „vojnika“ je samo da u svojim zemljama u miru proizvedu dovoljno ratnog materijala i oružja. Za plasman i prodaju ne trebaju da brinu.
Pa zar i nama samim Fikret Abdić nije zadao jada i belaja više nego bilo koji četnički vojvoda. A osim toga u agresiji na Bosnu ‘92-95 bi se bilo stotinu puta lakše braniti od četničkog i ustaškog agresora da nije bilo onih sitnih unutrašnjih domačih ili ubačenih elemenata, sitnih čankoliza, ratnih profitera i profesionalnih srpskohrvatskih sluga koji su se perfidno instalirali u vlast i armiju.
Danas kada Bosni i svim njenim Narodima a prvenstveno Bošnjacima su potrebni više nego ikad časni i iskreni ljudi na čelu države – bosanski čovjek je toliko zbunjen da ne zna kome da da svoj glas na sljedećim izborima i ukaže povjerenje. Kad kažem „bosanski“ mislim isključivo na Bošnjake jer smo samo mi probosanski orijentirani - ito opet ne svi jer jugonostalgičari se još uvijek nadaju u reinkarnaciju SFRJ i Tita - i jedini smo mi u dilemi kome dati glas i koga izabrati da vodi Bošnjake i Bosnu. Kod drugih to nije slučaj jer oni ne sumnjaju u svoje vođe. Mi imamo bošnjaka –bar se tako deklarišu- na visokim političkim kotama koji otvoreno i javno u studiju na TV i u svakoj drugoj situaciji izjavljuju da su Bošnjaci prvi i osnovni problem za normalno funkcioniranje države. Pa još kada ih prominentni novinari i urednici, neki Emiri i Amiri, dovedu u studio dajući im time još više popularnost a, uz to još i znajući šta će kazati pred bošnjačkim i bosanskim gledateljima onda osnovano treba sumnjati i u dobre namjere tih novinara.
E taj i takvi kandidati – su najteža bolest i največi dušmani narodu iz kojeg su i sami potekli. Isti problem smo imali i 1983 g. kada je trebalo suditi muslimanskim intelektualcima - komunisti muslimani su bili najgrlatiji, da bi se kao eto udodvorili jugoslovenskoj vrhuški. Ne treba zaboraviti da je i otac Adolfa Hitlera promijenio prezime jer mu je majka bila jevrejka a on Adolf da bi pokazao Nijemcima da u njemu nema jevrejske krvi najviše njih ubijao. I ne samo deklarisane Jevreje nego i one čiji je jedan od predaka u prethodna dva koljena bio Jevrej.
Dakle ti izrodi i ta ništavila od ljudi ipak najviše zla počine upravo svom narodu i nad svojim narodom. Baš kao i tumor ta opasna bolest koja napada i uništava isti onaj organizam iz kojeg je i sama postala. Pa zar i onaj čije ime je Šušak napisao na krmetu nije najviše proganjao Hrvate iako je i sam Hrvat „bio“. Pa možda baš zato iz tih razloga neki tvrde da je bio Rus želeći time da ga izopće iz hrvatskog puka.
Sve ovo je daleko od razuma i razumjeti se nikako ne može a, objasniti se može samo da to ljudi čine zato ne bi li se domogli vlasti i pozicije ili eventualno je sačuvali ako je već imaju ili možda nekog drugog komfora, materijalne „sreće“ i bolesne slave.
I na koncu – sve bi se moglo podvesti pod onaj stih S. S. Kranjčevića u pjesmi:
„Eli Eli Lama azavtani“
i djevojčice gole a ispred sita suca
imale bi obraza da nemaju želuca
Dakle „Princip je uvijek isti, sve su ostalo nijanse“ Đ. B.