Autor: Aziz Hurem

AZIZ HUREM: Kada je dara prevršila mjeru odnosno kada su četnici 28. 08. na Tržnicu ispalili granatu i ubili skoro četrdeset civila onda je tridestog Augusta do 14. septembra Nato bombardovao četničke položaje oko Sarajeva i šire a zatim oko Tuzle i ostale vojne utvrde. Milošević je našavši se na meti zapadnih sila nevoljko pristao na pregovore. Ali?

Ovih dana zapadni mediji bar oni najozbiljniji vrve od diskusija, političkih rasprava, sjećanja, okroglih stolova, debatiranja, posjeta konc-logorima u Drugom svj. ratu, i.... između onih - kojih nema mnogo ali su svaki dan sve brojniji - koji brane ideju nacionalsocijalizma i svega što je taj pokret proizveo i onih drugih koji su u većini i koji osuđuju sve što je donijela ta sramotna epoha germanskom narodu.
Naime sedmog maja 1945. je njemačka armija potpisala kapitulaciju a što je objavljeno sutrašnjeg dana -osmog Maja. U partizanskoj historiji je to bio 9. maj nazvan Dan pobjede nad fašizmom.

Ono šta preovladava u ovim diskusijama su uglavnom suprotna stajališta i oprečna mišljenja kada je u pitanju stradanje Jevreja, Roma i ostalih.

– I pored svih logora koji se i danas posjećuju dotični – još uvijek vjerni ideji čiste rase - tvrde da je to sve ionako napuhano i brojkama karikirano, te da nije bilo tako kako povijest bilježi. Ponekad se može čuti i to da se desni populisti ograđuju od Holokausta i da u njihovim redovima nema mjesta za Antisemitizmus. Ali već istog ili sljedećeg dana se mogu čuti ili pročitati šokantni i zaprepaštavajući iskazi friškog sadržaja sa starim i poznatim željama i ciljevima.

U otvorenim diskusijama pred TV - kamerama učestvuju s jedne strane eksponenti desnih populističkih partija ili njihovi srodnici dok su na drugoj obavezno historičari sa faktima i argumentima, sociolozi, predstavnici socijaldemokrata, predstavnici jevrejskih asocijacija, potomci stradalnika ili upravo oni koji su prošli kroz te logore.

Ono oko čega se najviše spore suprotstavljeni diskutanti je istina. Nasljednici Hitlerove ideologije pokušavaju da umanje krivicu i teret grijeha koje je počinio taj režim kalkulišući i manipulirajući brojkama ubijenih u gasnim komorama i krematorijima u konc-logorima diljem okupirane Evrope. Dok ovi drugi – umjerenjaci, mirovnjaci, pokajnici i svi koji gledaju u budučnost a koji su svjesni da je njemački narod bio posrnuo iznose dokaze i stvarne zaprepaštujuće podatke.



- Skoro tri decenije od početka zadnjih ratova između Srba s jedne, i pojedinačno Slovenaca, Hrvata, Bosanaca i Albanaca s druge strane nasljednici bivše Jugoslavije još nisu spremni da upriliče ovakve i slične javne rasprave. Ali, svi bi i bili spremni ili možda čak i željeli da se pogledaju u oči, da otvoreno i bez ustezanja iznesu činjenice osim onih „jedinih i jadnih“ koji su ratove vodili protiv svih gore nabrojanih. Zašto ne žele da oni koji su krivi kažu i priznaju javno da su krivi. Zašto nisu spremni da pogledaju iza sebe u svoja nedjela, u masovne grobnice, stotine hiljada ubijenih i nestalih, u ne pregledne mezaristane i groblja, u srušene bogomolje, spaljena sela, srušene gradove i mostove, ... milion i više raseljenih i izbjeglih. Nego na protiv. Oni uporno tvrde da su svi drugi ratovali ptotiv njih – pa čak i civili i djeca - a da su se oni samo branili. Oni još uvijek izokreću činjenice, i kalkulišu sa žrtvama. Oni poraz nazivaju pobjedom. Oni se još uvijek nadaju u povratak Kosova i kojekakve iluzije.

Ako znamo, a znamo vrlo dobro da je JNA bila država u državi u kojoj je oficirski kadar bio 90 % srpski koji su u Drugom svj. ratu uglavnom bili četnici pa se ponovo uoči ratova 1991-95. preobrazili u četnike, da su sve granične i carinske službe bile srpske, da je sav Turizam na Jadranu kontrolisala srpska finansijska služba i da je sav prihod bio usmjeravan u Beograd, da su sva savezna ministarstva u Beogradu bila zaposjednuta beogradskom birokratijom , itd, itd, i da su sve bivše republike finansirale ta ministarstva onda bi trebalo da svakom a posebno Srbiji bude jasno koliko je izgubila ratom koji je protiv svih sama povela i koliko je izgubila rasulom SFRJ od koje je ona živjela i profitirala. Pa tako, pošto joj je gubitak i poraz za koji je sama kriva teško pao – ne zaustavljivo srlja u ratne pohode nastojeći povratiti izgubljeno ne prezajući ni od največih zlodjela pa sve do genocida da bi na kraju na sebe navukla gnjev cijelog zdravog Svijeta osim bratije sa Urala.

Kada je dara prevršila mjeru odnosno kada su četnici 28. 08. na Tržnicu ispalili granatu i ubili skoro četrdeset civila onda je tridestog Augusta do 14. septembra Nato bombardovao četničke položaje oko Sarajeva i šire a zatim oko Tuzle i ostale vojne utvrde. Milošević je našavši se na meti zapadnih sila nevoljko pristao na pregovore. Ali?

Pošto tako ogromna armija koju je hranilo dvadestitri miliona stanovnika je za kratko vrijeme spala na poluprazan vojnički kazan ne dovoljan za tu nepreglednu mašineriju se nije mogla zaustaviti nego iz Bosne prelazi na Kosovo da ga opljačka i onako siromašnom i iscrpljemom zada poslednji smrtni udarac sa ciljem da ga pokori praveći masakre kao i dosad okreće protiv sebe ponovo taj razumni Svijet. Uz prethodna upozorenja NATO je 24.marta 1999. počeo napade na vojne ciljeve širom Srbije a potom na privredne i komunikacijske kako bi prisilio vožda da vrati armiju u kasarne a privrednicima stavio do znanja da ne finansiraju agresiju.

Praktično, – ovim aktom, Milošević i srbijanski režim je bačen na koljena, odnosno kapitulirao. Srbija je postala mala sa indicijama da bude još manja. A sasvim je realno očekivati ukuliko se ne javi neko razuman u srbijanskoj politici kao što je to bio Wylli Brandt u Nijemaca da Srbiju još malo skrate – da li sa Juga ili sa Sjevera uopća nije bitno.

Bitno je da je Srbija kapitulirala. Zar to mora biti klasična kapitulacija sa potpisom, pečatom ili predajom vojske i pristankom na sve uslove? Ne. Ne mora. Niti treba očekivati da tako nešto od njih čujemo. Jer oni se i danas koprcaju u lažima kao i ''41 kada im je pobjegao kralj Petar. Važno je da je Srbija izgubila prevlast nad ostalim republikama i to je bila prva ili početak kapitulacije. Drugi put, kada je Nato 1995. bombardovao vojne ciljeve u eresu i treći put 1999. kada je ponovo Nato avijacija bombardovala Srbiju i ukrotila razularenu bandu.

Srbijancima po njihovoj matematici nisu čisti računi ni sa Bugarima, ni sa Makedonijom, ni sa Crnom Gorom i da im zapadnjaci nisu skratli krila najvjerojatnije bi još negdje otvorili front.

Kada i hoće li se neko uskoro pojaviti sa srbijanske ili uopće sa srpske strane da ponese svu krivnju i da prvenstveno u svojim redovima zagovara ono što Nijemci nastoje ispraviti kod svog naroda vrlo je upitno i ne realno očekivati. Kako očekivati da natrpeljivost i mržnja kojoj je klicu posijao – moglo bi se kazati institucionalno – još Garašanin 1844. g. nestane preko noči. Kao i osnivanje Germania – Burschenschaften 1864. „studentsko bratstvo“ – je otprilike staro kao i Načertanije. No u ovom njemačkom slučaju su studentska bratija pod stalnom prismotrom i nadzorom tako da budu sankcionisani ako prekorače crvenu liniju za razliku od četnika koji se ne smetano i naoružani šeću i ponovo prizivaju rat od Kosova do Bosne.

Masovne demonstracije ispred bečkog parlamenta 12. november 1918., u povodu proglašenja Republike Njemačke Austrije. (Fotografija, Austrija) Albert Hilscher: Hitler u Beču, pogled na Trg heroja, 15. marta 1938.