Autor: Aziz Hurem

Aziz HUREM: Dok ovo pišem na istočne obale azijskog kontinenta već pada akšam te sa istim i počinje mubarek Ramazan koji će za dvadeset i četiri sahata obaviti cijelu zemaljsku kuglu baš poput onog proljetnog zelenila bez kojeg na zemlji nema života.

Nanina sehara
i miris behara
Poziv ezana
i ukus iftara ---- nešto slično je zapisao jedan naš književnik.
Onaj ko ove čari nije okusio i doživio kao da nije ni živio.
Otprilike, - jednu heftu prije ramazana, u sokacima kojim svaki dan prolazim po nekol’ko puta ugledah na buregdžinicama, ašćinicama, ćevabdžinicama, kahvedžinicama, slastičarnicama, ćajhanama i ostalim mejhanama ..... rukom napisane „obavijesti“:

Dragi gosti – musafiri -znani i neznani,
za vrijema Ramazana radimo
samo od IFTARA do SEHURA.

Ovo je bio redovni ustaljeni telal u bosanskim čaršijama sve do pojave crvene i gvozdene partije u kojoj su se partijci međusobno zvali drugovi. Dolaskom „drugova“ na vlast obavijesti se skidaju, a zapravo više se nikako i ne stavljaju. Odnosno ispisuju se anamo njihove parole i formule.

Kada su u turskom vaktu Ugari vojno pohodili Bosnu provlačeći se i probijajući se kroz karaule i granične „pukotine i šupljine“ koje nisu mogle biti pokrivene zbog manjka vojnika i općenito vojno sposobnih muškaraca jer bijahu raspoređeni na Mohaću, Hoćinu i ostalim „hoćinima“ diljem carevine od Istoka do Zapada, zadavali su Bosni i Bošnjacima mnoga zla, jade i belaje. Tako u jednom blic-napadu (jer su samo i bili spremni na te i takve akcije kratko daha i na prepad) zarobe Ugari dva mladića Bošnjaka te ih povedu sa sobom u Ugarsku (sadašnja Mađarska). Kojekakvim tadašnjim igrama i trgovinama mladi Bošnjaci pošto su bili vrijedni, čestiti, pošteni, uredni, zdravi duhom i tijelom i sve ostalo što krasi jednog insana su imali „sreću“ te se obreše kod jednog mađarskog grofa (bogatog veleposjedika po imenu Janoš) koji je imao dvije kćerke. Ubrzo vidje Janoš da su Bošnjani satkani od svega dobrog te je zato njih dvojicu kao čestite, poštene i vrijedne imao namjeru oženiti svojim kćerima, a za uzvrat bi oni trebali da se tu zavatanišu, da ostanu, rade i žive na tom velikom imanju. Mladići u početku bijahu zatečeni i pozitivno iznenađeni Janoševim pristojnim odnosom prema njima, pa im je sve to izgledalo pomalo šuhveli, da bi uskoro naslutili šta on smijera, a što su im svojim „slobodnim pohotnim držanjem i ponašanjem“ potvrdile i njegove kćeri Julinka i Hajna. Slušali su oni i radili onoliko koliko su mogli i umjeli. No, kako je vrijeme odmicalo sve su više uviđali da to nije baš za njih i da se oni tu ne mogu „nakalemiti“. Iako je život u ravnoj, plodnoj i bogatoj Ugarskoj bio mekši, lakši i sitiji ipak to njima nije pričinjavalo zadovoljstvo i stalno ih je nešto tištilo.

Tako jednog dana upita njih taj grof: Kažite vi meni mladi Bošnjani šta vas toliko muči, i za čime vi to toliko vehnete i patite kada je ovdje puniji i sahan i trbuh nego u vašoj Bosni i ne živi se tako posno kao kod vas.
Prvi mu odmah odgovori:
- Pa znate vala gospo‘n Janoš kod nas u bosanskom vilajetu iz kojeg mi dolazimo život ima slađu čar i malo drugačije boje i aršine. Malo se tanje živi ali se manje i radi. Trbuh je malo prazniji ali je duša puna. Da ti pravo reknem ja volim teferiče, ašikovanje, pjesmu i svirku, derneke, lijepe djeve i duga noćna sijela. Jeste vala, imaš pravo kod nas je malo posno ali je puno više ponosno, a ovdje su mi vala mrki dani skoro k'o i noći. Ovdje mi je sve bez ukusa i boje. Pa mu opet veli: kada me sevdah obuzme sva ova tvoja Ugarska nije ravna tome i ja bih vala da me pustiš da se vratim odakle sam i doš'o.
A, onda upita ovog drugog: Šta je s tobom, šta nije tebi po tvojo mjeri?

- E, vidiš veli vrli grofe: Mi u Bosni imamo dva kalendara. Imamo jedan kao i vi ovdje: januar, februar, itd. Ali imamo još jedan u kojem imadu Bajrami i mjesec Ramazan. Pa u tom mjesecu imaju posebne draži, adeti, propisi i još „mlogo“ drugih čari. Za vrijeme Ramazana Džamije su kod nas pune puncate, mukabbele, zikir-halke, vazovi, dersovi i alimske besjede. U tom mjesecu mi Bošnjaci postimo, a to ti je da ne jedemo i ne pijemo od zore pa sve dok sunce ne klone i zamakne. Pa onda sehuri, pa iftari, šerbe od ružice i karanfila, ćahije sa ćurekutom i da ti dalje ne nabrajam, šiš-ćevape, hurmadžike, sogan-dolme, kadaife, japrake, bamje i đul-bastije ...

Grof je pomno slušao.
Znate gosp‘n Janoš, kad sve na koncu dana utihne, i kad sunce utrne, i kad kujundžije, kundurdžije, sahadžije i kazandžije, ... dućane zamandale, sofra čeka i uzdiše i kad se telaldžije oglase, .... i kad djeca u avlijama igru završe, i kad djeve u ibricima i đugumima vodu donose i kad ..... i kad ....... i kad top sa Žute Tabije pukne i kad se ezani prolome. Te časove i trenutke i taj bosanski Džennet i mubareć-Iftar ne mogu preboliti, pa da mi je to još koji put doživjeti ne bih žalio umrijeti i ovaj dunjaluk ostaviti. Ove tvoje ravnice, gajeve, poljane, oranice i još stotinu puta toliko, ne mogu mi to zamijeniti. Nego, neka to i dalje radi ko je i do sada radio, a ti nama daj izun da se mi vratimo put Bosne.



Ovakve i slične sudbine, su sudbine svih Bošnjaka koji milom ili silom, neki zbog ovog a neki zbog onog ostaviše svoj prag i toprak. Jedni prije dvjesto godina, neki prošlog vijeka a neki, ukoliko jučer. Na našu žalost ovaj proces (egzodus) još nije zaustavljen zahvaljujući najodgovornijim na njihovoj neodgovornosti.

Ali?

Ali pošto nikada u konačnici ne biva onako kako insan zamisli a pogotovo kako zamisli dindušman onda se može okrenuti da bude sasvim suprotno od onoga šta je neko imao cilj i namjeru.
Kada je jedne prilike jedan moj ahbab upitao hdž. hfz. Halida ef. Hadžimulića r.a., dugogodišnjeg imama Careve džamije u Sarajevu:

- Hafize kako se islam širi ili bolje kazati kako se budi?
Hafiz Hadžimulić je odgovorio:
- Islam se budi na sličan način kao biljni svijet u proljeće. kada skoro golim okom primjećujete kako sve raste, kako se sve zeleni i buja.

Najvjerojatnije da je hafiz rahmet mu bilo vidio još davno ono što mi tek sada vidimo. Bosanski ezani se čuju od mašrika do magriba. Bosanske iftarske sofre se serviraju pod vedrim nebom na glavnim džadama svjetskih metropola od Melburna do Čikaga. Bosanske ilahije se čuju i slušaju i izvan Ramazana na svakom sijelu, televiziji, radiju, mobitelu. Bosanski insan – Bošnjo i Bošnjakinja je najplemenitija voćka na dunjaluku – rađa i uspijeva na svakom dijelu zemaljske kugle.

Dok ovo pišem na istočne obale azijskog kontinenta već pada akšam te sa istim i počinje mubarek Ramazan koji će za dvadeset i četiri sahata obaviti cijelu zemaljsku kuglu baš poput onog proljetnog zelenila bez kojeg na zemlji nema života.

Neka vam je s hairom, sretan, berićetli i nafakali RAMAZAN ŠERIF MUBAREK!