Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

NEDELJKO
Autor: Haris Hojkurić
Objavljeno: 19. May 2018. 01:05:06

HARIS HOJKURIĆ: Došao je mjesec Ramazan. Nedeljko je znao da je za muslimane taj mjesec poseban i da se provodi u postu. Počeo je da posti. Ali on nije znao kako se to radi, pa 24 sata nije ništa ni jeo ni pio. Počeo je da posti i drugi dan. I osjećao je tegobe, ali nije odustajao. Uporno je nastavio da posti i treći dan. Od bolova u stomaku više nije mogao da ustane iz postelje. Neprekidno je postio 72 sata i kada je započeo četvrti dan posta više nije mogao da izdrži, ustao je i zatražio da jede.


Prije nekih mjesec i po dana, tačnije 14. marta 2018. godine dobijem obavijest da je, ako Bog da za nju, na bolji svijet preselila majka mojih prijatelja Edhema i Šukrije Bakšić. Spremio sam se i otišao na dženazu koju smo klanjali u haremu Begove džamije. Bilo je dosta svijeta, mašallah, velika bi dženaza. Klanjalo se neposredno nakon džume namaza i došlo je dosta ljudi koje poznajem i s kojima sam se srdačno selamio i upitao za zdravlje. Stajao sam uz Esu, Elvira i još neke prijatelje, ponešto smo neobavezno pričali, skakali s teme na temu i čekali da se otpočne sa dženazom kad nam je prišao Orhan. Nakon selama i rukovanja sa svakim od nas okrenuo se prema meni i ozbiljnim glasom rekao: a ti si mi ono ostao dužan!
Sav sam se u trenu ukočio, pretrnuo što bi se reklo, kroz kičmu mi prođoše žmarci; Bože dragi da mu nisam kakve pare ostao dužan, k'o hud insan prvo na to pomisli.
Šta sam ti ostao dužan?, - odgovorih sabravši se malo. Orhan kad me ugleda tako unezgođenog nasmija se i reče: pa nikada mi nisi završio onu priču.
Koju priču?
Onu o Nedeljku.
Nedeljku!? Bio sam zatečen. Zar se toga još uvijek sjećaš?
Prije nekih desetak godina dok smo Orhan i ja išli na sijelo na Grbavicu počeo sam priču o jednom interesantnom događaju koji mi se desio u prostorijama Merhameta u Banjaluci na samom početku rata. U međuvremenu neko nam se usput pridružio i mi smo prešli na drugu temu, tako da mu priču zaista nikada nisam do kraja ispričao.
Pa, naravno. Kako se neću sjećati tako interesantnog događaja; samo mi priču nisi doveo do kraja i zato kažem da si mi ostao dužan, odvrati Orhan.
E reko' kad je tako onda ću je, ako Bog da, morati završiti. Uskoro ću je napisati pa ćeš je moći pročitati na Bošnjaci.net –u. Nekako mi na tom portalu najdraže objaviti neki rad.
Dobro, držim te za riječ, reče mi; i mi se polahko počesmo približavati mjestu iza džamije na kojem se klanja dženaza.
Pokretači svih akcija u Banjaluci te 1990 -te i 1991–e godine bili su rahmetli Nedžad Džumhur i rahmetli hadžija Naim Delnezirević. Šta god smo tada osnovali i pokrenuli njih dvojica su bili pokretači i motorna snaga koja je to gurala i dovodila do kraja. Istini za volju, oni to sami nebi mogli ništa napraviti da im se i mi nismo pridružili i pomagali im, ali oni su ipak bili ti koji su davali inicijativu, sazivali na sastanke, gurali, kuražili, podmetali svoja ledja i sredstva te najviše trčali i zalagali se oko svega.
Bilo je simpatično kada je Nedžad za rahmetli Naimovu hanumu znao reći kako nas je znala dočekati i počastiti sa jednim dulumom baklave i hektolitrima soka i kahve, iako se intimno nije slagala sa ovim što smo mi radili. Međutim, njeno gostoprimstvo, osmjeh i srdačnost kada bi im u kuću došli i kada nas je dočekivala nikada nam nije dozvoljavalo da to njeno neslaganje primjetimo. Tek dosta kasnije dok smo jednom tako sjedili i pili kahvu kazala je šta o svemu misli i zašto tako misli. Kad nam je objasnila kako je hadžija bio 14 godina u zatvoru kao Mladi musliman, a ona ostala sama sa četvero male djece i kroz šta je sve prošla i šta je preko glave predeverala, a onda kasnije gotovo 35 godišnje praćenje, prisluškivanje, stalna prismotra, nadzor policijskih i obavještajnih organa, imali smo puno razumijevanje za njen tadašnji stav i neslaganje što se hadžija opet, sad pod stare dane, sa svojih 74 godine umjesto da sa unučadima i porodicom uživa u penzionerskim danima, ponovo nadigao da pravi političku stranku i druge kojekakve organizacije – kako je ona znala reći.
Kaže, „kad bi sad opet morala proći kroz isto kroz šta sam prošla tada, vala bih se sad od njega rastavila“. A on bi se na te njene riječi, da mu dragi Allah dž.š. podari džennet Firdevs samo osmjehivao i toplo je gledao svojim prelijepim plavim očima, očima punim ljubavi, blagosti i razumijevanja. Nije joj proturječio samo bi blago odmahnuo rukom i rekao da on to jednostavno mora. Da on to sve što radi radi za našu vjeru, za naš narod i zemlju. I da ga ne ruži zbog toga, te da će mu jednom zahvaljivati i biti ponosna na njega.
Prvo smo krenuli sa formiranjem SDA u Banjaluci i okolnim općinama: Prijedoru, Bosanskoj gradišci, Prnjavoru, Čelincu, Skender Vakufu, Kotor Varoši. Tu su na samom početku sa nama bili i književnik rahmetli Mesud Islamović, Muharem Krzić, rahmetli Hamzalija i Džana Kapetanović, Imran Šarić, Emir Bušatlić, Mustafa Bečić, Zuhdija Njuhović, Mahmut Maše Ganić, Salko Handan, Emir Karaselimović, Mirza Biščević, Suad Hadžović, Emir Džanić, rahmetli Amir Novalija... A kasnije su se priključili i Sead Hadžagić, Himzo Turkanović Salahudin Mešanović, Adem Gunić, Bajazid Jahić, Relja Đumišić, Džemo TV mehaničar Elvir, Amir Džonlić... i mnogi mnogi drugi o čemu ću, ako Bog da, opširnije govoriti drugom prilikom.
A nakon SDA red je došao i da se formira Kulturno društvo Muslimana Preporod, pa Udruženje intelektualaca muslimana Banjaluke, Omladinski muslimanski savez MOS i na kraju pred sami rat osnovali smo i humanitarno udruženje Merhamet. Situacija u gradu tih ‘90-tih je bila teška, napeta i neizvjesna. U zraku su se naslučivale tektonske promjene i jednostavno smo se počeli grupisati i tražiti prostor gdje bi nas se što više moglo naći, okupiti se, angažovati i dati najveći mogući doprinos opstanku i preživljavanju. Sve je bilo važno i političko djelovanje, u koje opet najveći broj intelektualaca Banjaluke nije htio da se uključi, ali su htjeli u tzv. kulturne organizacije ili „think tank“ udruženja kao davaoci mišljenja ili u humanitarni rad, pa smo im to sve i osnovali. Kasnije sam Nedžadu rekao da je dobro ovo sve što se napravilo, ali u vremenima koja su pred nama da mislim da je Merhamet za nas u Banjaluci najbitniji. Najvažnije nam je bilo da sačuvamo narod i da se preživi, a sve ostalo se može kasnije koliko toliko nadoknaditi.
I tako, osim angažmana u SDA ostalim organizacijama nisam stigao da se nešto značajnije bavim. Vrlo rijetko, gotovo nikako nisam išao na njihove sastanke ili u prostorije gdje su se sastajali. Merhamet smo smjestili u zgradu pokraj džamije Ferhadije i sjećam se da se Nihadeta iz Novoselije bila pošteno angažovala, kao i Mustafa i Enisa Bečić te rahmetli Ismet – Ićo Gunić, Nijaz Karaselimović i mnogi drugi čijih se imena sad ne mogu sjetiti.



Međutim, jedan dan, ne znam ni sam zašto, došao sam u prostorije Merhameta, uzeo stolicu i sjeo u jedan ćošak te posmatrao kako se tu i šta radi. Svi smo se međusobno znali tako da su ljudi koji su tu radili bez ometanja obavljali svoj posao, a tih dana ga je baš bilo previše, i nisu se nešto posebno obazirali na mene. Nakon nekih petnaestak minuta kada sam pomislio da ustanem i idem, na vratima se pojavio jedan osrednje visine, lijep, crnokos dvadesetogodišnjak. Stajao je i gledao okolo očekujući da mu se neko obrati. Međutim, kako su svi bili zaokupljeni poslom, osim mene nije ga niko ni primjetio. Vidio sam da mu se neće obratiti i da bih prekinuo za njega već zbunjujuću situaciju, a i da budem od neke koristi, da ne sjedim tu džaba, mahnuo sam mu rukom i pozvao ga da dodje do stola i ponudio mu da sjedne.
Sjeo je. Bio je tužan i zamišljen. Činio se zabrinut.
Izvoli momak. Jesi li nešto trebao?
- Treba mi pomoć, – reče direktno, gledajući me u oči, bez okolišavanja.
Kakva? Upitao sam.
- Sva. Roditelji su me istjerali iz kuće i nemam gdje.
Zašto? Začudih se, to mi je, u taj vakat, bilo nekako nezamislivo da se desi. Šta je bilo? Šta si napravio?
- Nisam ništa.
Pa zašto su te istjerali? Nisu iz čista mira, – prokomentarisao sam poluglasno, više za sebe.
- Zato što sam musliman!
Istjerali te iz kuće zato što si musliman? Bio sam zbunjen.
- Da, odgovori mi odsječno.
Izvini, kako se zoveš?
- Nedeljko.
Nedeljko, ponovio sam potiho, čudeći se, haman da drugi okolo ne čuju, ali me on čuo.
- Da.
Hajd' reko možda je iz miješanog braka, mislim se u sebi i nastavljam da pitam.
Kako ti se zove otac?
- Savo.
Ma jašta je, neka naša se udala tamo, – mislim se dalje.
A majka?
- Milica.
Milica?? Auu, usta mi ostadoše poluotvorena i gledam u njega, ne trepćem.
- Da, Milica.
A šta si ti?
- Musliman.
Pa kako se zoveš?
- Nedeljko.
I opet ne vjerujući onom šta čujem ponovim s njim cijeli krug pitanja i dobijem iste odgovore.
Sad sam zbunjen, ono totalno i gledam u njega razgoračenih očiju. Šutim. Nisam pametan, ne znam šta da mislim. Rat je, popaljen Kozarac, Ključ, Sanski Most, logori u Omarskoj, Trnopolju, Manjači. Ne znamo ni kud ćemo ni šta ćemo. Svak se zadeverao o sebi, gleda kako živu glavu da spasi. Po Banjaluci crveni kombi operira, ljudi završavaju u Malom logoru, svaki drugi dan čuješ da je neko premlaćen, ubijen, nestao... I sad u Merhamet dolazi neki Nedeljko koji ni manje ni više nego kaže da je musliman i traži našu pomoć, a mi u takvom dumanu da ne znamo ni kako sami sebi da pomognemo.
Dobro, ti si Srbin, nastavio sam pribravši se.
- Jesam.
Aha, bi mi k'o lakše, jer prvi put dobih odgovor koji sam očekivao; valjda mi je jedino od sve priče to bilo jasno i logično, al' i dalje se čudim i iščuđavam otkud on Srbin a kaže musliman i sad ovdje među nama. Pa dobro, znaš, u gradu ima i srpsko humanitarno udruženje...
- Znam, prekide me.
Što onda ne odeš kod njih, možda ti oni mogu pomoći, uporan sam. Ovo je muslimansko humanitarno udruženje.
- Znam i to, odgovori mi.
Dobro kad znaš, ali zašto si onda došao ovdje, zašto nisi otišao kod njih? Otpočeh ja malo čvršće.
- Došao sam ovdje zato što je ovo muslimansko humanitarno udruženje i očekujem da mi vi kao muslimani pomognete.
Zašto mi, pobogu? Upitao sam ga sad već i glasno.
- Pa zato što sam musliman! Rekao sam ti to već par puta! Reče mi glasno i jasno, i zašuti.
Uhhh, uzdišem i otpuhujem duboko, gledam u njega, ne trepćem, šutim. Odavno se nisam osjećao ovako zbunjen. Gledam u momka ispred mene i ne znam šta da mislim. Mozak stao, blokirao.
Po čemu si ti to musliman? Kako znaš da si musliman?
- Po tome što vjerujem u Allaha.
Vjeruješ u Allaha?
- Da, i u Njegovog poslanika.
Reče čovjek predamnom ne trepnuvši prevod kelime i šehadeta. Sad i ja vidim da je musliman, a on kao da mi čita misli nastavi dalje.
- Vjerujem i u Kur’an da je knjiga od Boga. I ne jedem svinjetinu, ne pijem alkohol. Pokušao sam i da postim mjesec Ramazan međutim to mi i nije najbolje pošlo za rukom. Ja ne psujem Boga.
Argument da ne psuje je rekao sa nekim posebnim merakom. To mu je bio čini mi se kao završni, najjači argument da me uvjeri kako je on zaista, pravi musliman. Postao sam ubijeđen da predamnom sjedi čovjek koji je musliman, vjernik i kome smo kako god okreneš i bez obzira u kakvoj smo i sami situaciji ipak dužni pomoći.
Radno vrijeme u Merhametu je pri kraju. Šta da radim s njim, pitam se. Kome da iznesem njegov problem, od koga da tražim pomoć? U glavi konfuzija k'o nikada do tad.
Hajd' dobro, nakon kraćeg premišljanja prelomim i donesem odluku; idemo kod mene pa ćeš mi ispričati kako si to ti Nedeljko sin Save i Milice postao musliman. Sad me je to živo počelo zanimati.
Ustao je, izašli smo iz Merhameta i uputili se preko Vrbasa ka mojoj kući. Nedeljko polahko započinje svoju priču.....
- Rodio se i do odlaska u JNA živio u Velikoj Gorici u Hrvatskoj. Otac mu je bio neki inženjer u Rade Končaru u Zagrebu, a majka službenica. Imao je mlađeg brata, a tu u blizini su stanovali i djed i baka. Djetinjstvo mu je bilo lijepo i ugodno, živio je okružen ljubavlju svojih bližnjih, a imao je i brojne prijatelje iz susjedstva, osnovne i srednje škole. I tako kad je došlo vrijeme da ide na odsluženje vojnog roka 1991. godine, par dana pred odlazak u Niš, spremio se i otišao u Zagreb da sebi kupi neke gardarobe za puta i da uzme još neke potrepštine. Dok je išao ulicom, čini mi se Ilicom u centru Zagreba i razgledao izloge, pažnju mu je privukao jedan lijep i moderan auto. Prednji prozor je bio spušten, a na prvom sjedištu su bile dvije manje knjižice: jedna bijela manja i druga crvena malo veća. Zastao je, pogledao okolo i kad je bio siguran da ga niko ne vidi proturio je ruku kroz prozor i uzeo ih, tačnije ukrao. Stavio ih u torbu i polahko nastavio da ide putem praveći se kao da ništa ne zna niti da je šta loše uradio ili vidio.
Šta je on to tada uzeo? Prva je bila „Zbirka dova“ Mehmeda Handžića, a druga „Snagom vjere do savršenstva duše“ Munira Gavrankapetanovića, napisana pod pseudonimom Ismet Šehibrahimović.
Došlo je vrijeme da ide u JNA. Knjižice je spakovao i ponio ih sa ostalim stvarima. Svaki slobodan trenutak u vojsci, na straži, kada bi se uspio osamiti koristio je da se druži s njima. Kad mi ih je pokazao bile su iskupusane, vidjelo se da ih je pročitao najmanje dvadesetak puta; gotovo ih je naučio napamet. A meni su bili interesantni njegovi komentari napisani sa strane. Kada bi pročitao nešto što ga se dojmilo to bi olovkom podvlačio i sa strane dopisivao: ovo je istina; ovako se tačno ponaša stric Dragan, ili ovo se odnosi na ujnu Desu i slično.
Dok je bio u vojsci kako se sigurnosna situacija za Srbe u Hrvatskoj pogoršavala njegovi roditelji su zamijenili kuću u Velikoj Gorici za stan u Banjaluci. Tako da se po odsluženju vojnog roka našao u Banjoj Luci, u novom, za njega nepoznatom gradu gdje osim porodice i jednog strica nije imao nikog. Međutim, njemu je bilo drago što je baš tu. Znao je da u Banjaluci žive muslimani, a on je sebe već unazad par mjeseci počeo da dožvljava tako. Prvu stvar koju je napravio po dolasku bila je da ode u knjižaru i kupi prevod Kur’ana. Želio je da što više i što prije sazna o ovoj vjeri, da se inspiriše i napaja sa izvora, razumije porijeklo dova koje je iz Handžićeve knjige temeljito naučio, te sebi potvrdi kao ispravne stavove i objašnjenja iz druge, crvene knjige. Bacio se na svakodnevno iščitavanje prevoda.
Njegovim ukućanima nije bilo jasno šta se dešava. Satima i danima nebi izlazio iz sobe, stalno je čitao i gotovo svakodnevno izlazio pred njih sa novim zahtjevima. Tako je jedan dan tražio da se za njega počne odvojeno kuhati i da mu se hrana ne miješa sa svinjetinom ili da se pravi na masti. Zatim je tražio da ima svoje, posebno posuđe. Da bi na kraju predložio i da se njegov veš posebno pere i ne miješa sa njihovim.
Kako je tek došao iz vojske i kako su ga puno poželjeli na početku su udovoljavali njegovim zahtjevima, međutim kako su oni su iz dana u dan postajali sve veći i njima čudniji to im je sve skupa počelo ići na živce i pošlo da ih ozbiljno ljuti. Oni izbjeglice iz Hrvatske, bez posla i primanja, o svakom dinaru moraju da vode računa, a on sa zahtjevima ne prestaje, nego insistira da se za njega posebno kuha i tako dodatno troši struja, a pogotovo ih je smetalo to da se mašina za veš samo za njega pali.
Došao je mjesec Ramazan. Nedeljko je znao da je za muslimane taj mjesec poseban i da se provodi u postu. Počeo je da posti. Ali on nije znao kako se to radi, pa 24 sata nije ništa ni jeo ni pio. Počeo je da posti i drugi dan. I osjećao je tegobe, ali nije odustajao. Uporno je nastavio da posti i treći dan. Od bolova u stomaku više nije mogao da ustane iz postelje. Neprekidno je postio 72 sata i kada je započeo četvrti dan posta više nije mogao da izdrži, ustao je i zatražio da jede.
U kući panika, nisu znali šta se s njim dešava. Danima niti šta jede niti pije, previja se po krevetu od bolova, ali nikome ništa ne govori niti hoće da ide doktoru ili bilo šta drugo što su mu predložili. Otac i mati samo se gledaju, vide da izbjegava razgovor s njima pa šalju mlađeg brata da kroz priču pokuša saznati u čemu je stvar.
I on se tad povjerava bratu da je postao musliman, da je ovo mjesec u kojem muslimani poste, ali da mu nikako nije jasno kako su oni u stanju da izdrže mjesec dana posta kad on na jedvite jade može da izdrži maksimalno tri dana i već četvrti dan mora da uzme da jede. Ramazan je i prošao al' kako nije sve ispostio kako treba on nastavlja i dalje na isti način da posti pokušavajući da nadoknadi propušteno.
Brat je prenio roditeljima ono šta je čuo. Odbili su da mu povjeruju, ali kako je vrijeme odmicalo i Nedeljko nije popuštao nego je nastavljao po svom, postajali su sve uvjereniji da se s njim zaista nešto dešava i da može biti upravo to, da se u potpunosti okrenuo Islamu. Za njih veće tragedije od te nije bilo. To su doživjeli kao nešto sto puta gore i od toga što su morali u izbjeglištvo, što su morali mijenjati po njih nepovoljno imovinu, što su ostali bez unosnih poslova i sigurnih prihoda.... sve je to bilo ništa u odnosu na ovu „sramotu“ da im se dijete ‘poturčilo', da je prihvatio islam, da se naziva muslimanom. Govorili su da bi više voljeli da je umro ili u ratu poginuo nego što im je tu „bruku“ na kuću navukao. Otac ga je jedan dan pozvao da mu pomogne unijeti neki namještaj, međutim kako je on postio i bio iscrpljen nije mogao i to je bila kap koja je prelila čašu. Dali su mu tri dana roka da odustane od svojih uvjerenja i da se vrati „normalnom“ životu, a ako to neće onda da iseli iz kuće. Oni sa muslimanom niti mogu niti hoće pod istim krovom da žive.
I tako se Nedeljko nakon tog od tri dana roka sa jednim ruksakom ličnih stvari, sa prevodom Kur' ana i dvije knjižice o Islamu našao u Merhametu tražeći da mu se pomogne.
Došli smo do kuće. Kako sad da objasnim ko je i šta je i zašto sam ga doveo? Sa ocem nije bilo problema, ali mati kada je čula da sam „vlaha“ doveo u kuću kao da sam je polio vrelom vodom. Prije toga kod nas je mjesec dana bila tetka Šefika iz Kozarca. Pričala je kakve su strahote doživjeli, kako joj je kuća sravnjena sa zemljom i kako su joj muž i sva tri sina završila u logoru na Manjači. Kako su ljudi ubijani na kućnom pragu, kako su ih klali, žene silovali...imovinu totalno pljačkali ili uništili...; mi smo se u kući to slušajući užasno osjećali, a pogotovo majka. Međutim, ništa nismo mogli osim da molimo dragog Boga da nas sve, i nas i njih sačuva. I to smo, elhamdulillah, radili redovno.
I taman što ih je tetka preko Međunarodnog crvenog krsta nekako iz logora uspjela izvući i s njima otići u Veliku Britaniju ja sada u kuću dovodim Srbina. To je materi bio k'o hladan tuš. Samo je boje mijenjala i na mene potiho podvikivala, da on ne čuje iako je on sve čuo, da ga vodim iz kuće, da neće da ga vidi, da oni nas ubijaju, kolju, ruše, pale, a ja njega doveo, da nisam normalan i sve tako redom.
Stani draga mati, nemoj tako, umirivao sam je. Pa ti si zapamtila Drugi svjetski rat, znaš i sama da nisu svi Nijemci bili fašisti, znaš i da nisu svi Hrvati bili ustaše niti da su svi Srbi bili četnici. On je mati mlad, nevin, nikoga nije ubio, on kaže da je musliman i da neće u njihovu zločinačku vojsku. Shvati, on je musliman, on je sada naš brat, jedan od nas i dužni smo da mu pomognemo. Njegovi su ga istjerali, on nema kud.
I šta će smirila se i prihvatila ga. Al' je ljutito dodala: samo da znaš da ga ja neću gostiti i dvoriti! Tvoj je gost i vodi brigu o njemu!
Dobro rekoh. Znao sam da tako kaže jer je ljuta, ono na prvu, al poznavajući je znao sam i da će je huja ubrzo proći. Tako je i bilo.
Nedeljko kao da ga se rat i sve ostalo okolo ništa ne dotiče, okreće se meni i samo traži da mu govorim o Allahu džellešanuhu, o Njegovom poslaniku, o Islamu. Osjećao sam da upija svaku riječ koju izgovorim i duboko je, istinski doživljava i proživljava. Dok sam govorio da musliman mora da ispuni određene uslove prije nego što pristupi molitvi: da ima čisto tijelo, odijelo i mjesto gdje će je obaviti, iznenada me prekinuo i upitao ima li u bojleru tople vode i dali bi mogao da se okupa. Malo sam se začudio iznenadnom pitanju i odgovorio mu potvrdno. Istog trena je ustao, uzeo iz ruksaka čistu gardarobu i otišao u kupatilo. Vratio se, sjeo kraj mene i rekao: tijelo je čisto, na meni je sad i čista odjeća, molim te nastavi da me podučavaš Islamu i nauči me kako da obavim molitvu.
Gledao sam u njegovo svijetlo, bijelo lice, u njegove crne lijepe oči, iskrene riječi koje mi je upućivao dirnule su moje srce i počeo sam da se divim. Ustreptao sam. Ovo nije bila gluma, ovo nije bilo foliranje...ovo je bila istinska vjera. On je dubinom svog bića tražio smisao, tražio svrhu postojanja, tražio Gospodara i put koji vodi Njemu. I više ništa, ama baš ništa nije ga zanimalo, nije bilo te sile koja bi ga sad moglo skrenuti sa ovog puta i otkloniti ovu i ovoliku čežnju. Gotovo sam zaplakao.
Učio je vrlo brzo. Ništa mu nisam trebao pokazati ili reći dva puta. Jednom sam mu pokazao kako se uzima abdest, kako se klanja i gdje se i kad šta uči. I to je bilo to. Dao sam mu ilmihal i u roku par dana naučio je sve što mu je trebalo da može samostalno obavljati namaz. Nikada ni prije ni poslije toga nisam vidio da je neko tako brzo i revnosno napamet naučio sve sure iz ilmihala, dove, salavate, nijjete i sl.
Redovno je obavljao molitvu i tako se unosio u nju, predavao se svim bićem da je meni kad sam ga gledao sa strane to izgledalo facinantno. U momentima sam se znao i postiditi; dok sam počesto gledao da završim što prije, koristio olakšice i izostavljao sunnete to se njemu nije moglo desiti. Bio je pedantan, tačan ko sat što bi se reklo, precizan do krajnjih granica. I ponovo je, kad se malo ustabilio, naučio šta je htio, počeo da pita za neke nove detalje. Tačno je znao šta hoće da čuje i prije nego bi i postavio pitanje već je u glavi imao razrađen plan realizacije odgovarajućeg odgovora. Recimo, šta s tim kad musliman ne posti ili ne klanja na vrijeme?
Objasnio sam da se opravdano propušteni namazi trebaju naklanjati kao i napostiti dan za dan propušteni post. Otpočeo sa naklanjavanjem propuštenih namaza.
Zašto naklanjavaš? Upitao sam ga.
Već sam dugo musliman a nisam znao kako se klanja i nisam klanjao. Sada kada sam naučio želim da nadoknadim propušteno.
Već naredne sedmice odlučio sa i za napoštavanje.
Jedno jutro pita me mati: što ovaj tvoj od jutros ništa ne jede?
Posti, hoće da nadoknadi propušteno.
Aha, ništa drugo ne reče, okrenu se i ode svojim poslom.
Kasnije pred akšam gledam, ispod oka i smjehuljim se u sebi, kako je mati ustala i pravi iftar: te supa, te varivo, našlo se i slatko da se dijete ima s čim omrsiti, te ga još i pita hoće li i sutra postiti da mu pripremi sehur. To je bilo tako simpatično i drago.
Počeli smo i da idemo u džamiju. U jednu na jedan vakat, u drugu na drugi i tako redom. Međutim, jedan dan kaže mi: znaš Harise malo se osjećam bezveze kada se ljudima u džamiji predstavljam kao Nedeljko.
Pa šta ću ti ja, tako se zoveš,- lakonski sam odgovorio.
Ma znam to i sam, ali sam pročitao i da je poslanik a.s. znao pojedinim ashabima promijeniti ime i dati im novo, lijepo, koje priliči islamu, pa bih i ja htio da mi daš novo ime.
Hm? Razmišljam, Nedeljko, prva tri slova imena su Ned; šta misliš da te zovemo Nedim? To na arapskom znači „vjeran prijatelj“, a i kod muslimana je to ime uobičajeno.
Super, sviđa mi se. Na licu mu se pojavi osmjeh, vidim obradovao se. Molim te da me od sada zovete Nedim.
Dobro, odgovorio sam.
I tako se Nedeljko od tada po džamijama počeo predstavljati kao Nedim. Svi su ga fino prihvatili, bili prijatni i prijateljski raspoloženi prema njemu. Ljudi su u tom njegovom preobračanju vidjeli Božiji znak koji je muslimanima Banjaluke ipak davao nadu da će preživjeti rat i sve njegove strahote te da će na kraju uz Božiju pomoć sve biti kako treba.
Svaki dan u približno u isto vrijeme smo izlazili i vraćali se kući, a na čošku susjedne zgrade, tzv. milicionerske stajao je jedan mladić od nekih 17-18 godina i redovno se jako lijepo i srdačno javljao. Gdje si Harise? Šta ima? Kako si?
Nisam znao kako se zove, ali sam znao da mu je otac bio milicioner, kasnije policajac i da je imao prelijepu sestru Brankicu. Čuo sam kasnije da se udala za jednog muslimana i da su otišli za Njemačku.
Eve me, gdje si ti? Nema vala ništa, sve super. Kako si ti?
Odgovarao sam u hodu, isto tako srdačno i prijatno, ali se ne bih zaustavljao.
Dok me jedan dan Nedim blago ne ukori.
Harise, zar ti ništa ne primjećuješ?
Pogledao sam ga upitno i on nastavi.
Pa zar ne vidiš kako ti se ovaj momak svaki put javi? Zar ništa ne osjetiš?
Vidim da se javi uljudno, sasvim pristojno.
I šta ti na to?
Pa i ja mu odgovorim isto tako, na vrlo lijep način. Šta bih još trebao napraviti?
Harise, ovaj momak želi da se druži s tobom. On želi da ti se približi, da se bolje upoznate, ali on za to nema priliku niti mu ti daješ prostora i šansu. Jednostavno, vaši putevi su različiti i ne susreću se. Tamo gdje ti ideš: u džamiju, stranku, na fakultet on ne ide, a tamo gdje on ide: kafići, diskači, utakmice i slično ti ne ideš. I gdje onda da se nađete? Kako da se upoznate, počnete družiti? A Bog zna, kada bi se on s tobom počeo družiti i bolje te upoznao, možda bi jednog dana postao musliman poput mene? Trebaš i o tim stvarima povesti računa - nasavjetova me.
Zamislio sam se nad Nedimovim riječima. Odlučio sam da ga poslušam i promijenim odnos prema tom mladom čovjeku, ali na žalost prilike više nije bilo. Nisam ga viđao, možda je bio mobilisan u vojsku ili je nekako izbjegao van. Helem nejse, život nas je očito odveo na različite strane. Nije bilo suđeno da se bolje upoznamo i družimo. Hajr ako Bog da. Nastavit će se...



Ostali prilozi:
» I SLAVOJ ŽIŽEK VOLI PIVU - MOLIM SARAJLIJE, POČASTITE GA!!!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 15. October 2018 21:19
» PODRŠKA HRVATSKOG VRHA ČOVIĆEVOM EKSTREMIZMU
Zijad Bećirević | 15. October 2018 20:04
» SDP-U SMETA JEDINO SDA
Ajša Čišija | 15. October 2018 19:07
» LJILJANI, SA ŽELJKOM KOMŠIĆEM, ČUVARI SU, BOSNE I HERCEGOVINE
Mr. Milan Jovičić | 15. October 2018 18:33
» IL’ MORALNA OBNOVA IL’ NAS NEĆE BITI!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 13. October 2018 12:49
» HE IS MY PRESIDENT
Ivana Robović | 12. October 2018 13:24
» ŠTA HOĆE HRVATSKA POLITIKA U BOSNI?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 11. October 2018 20:20
» OVO JE NAŠA DRŽAVA I NAŠA ZEMLJA
Aziz Hurem | 10. October 2018 21:14
» JE LI GLOBALIZACIJA ISLAMOFOBIJE POSLJEDICA MUSLIMANSKE NEMOĆI?
Mr. Ekrem Tucaković | 10. October 2018 13:33
» MLADI, MI I BOSNA
Elmedina Muftić | 09. October 2018 15:34
» UKRADENA SLOBODA
Mr. sci. Nurija Omerbašić | 05. October 2018 18:16
» POLITIKA KAO SUDBINA: NA IZBORIMA POTVRDIMO DA SMO KIČMA BOSANSKE DRŽAVE I BOSANSKOG DRUŠTVA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 05. October 2018 14:50
» TRIO ŠTETOČINA
Muhamed Mahmutović | 03. October 2018 17:19
» GLAS ZA MIRSADA HADŽIKADIĆA JE GLAS ZA NOVU BOSNU I HERCEGOVINU
Ibrahim Osmanbašić | 02. October 2018 17:12
» POTPISNICI AMANDMANA NE ZNAJU ŠTA SU USVOJILI
Mr. sci. Nurija Omerbašić | 02. October 2018 13:36
» IMA ONA LATINSKA, A I DRUGIH IZREKA IMA I MOŽE BITI
Ajša Čišija | 01. October 2018 19:15
» "SMUTNJA": "ZATIRANJE ISTINE NEISTINOM"
Hakija Đozić | 01. October 2018 15:37
Ostali prilozi istog autora:
» NEDELJKO
20. September 2018 21:04
» SJETIT ĆEŠ SE MOJIH RIJEČI
28. January 2018 15:33
» (PRED)RATNE PREVARE
12. January 2018 20:41
» ORGANIZOVANO DEŠAVANJE NARODA
01. January 2018 23:23
» JNA - E TO JE VEĆ POSEBNA PRIČA
22. December 2017 02:16
» DEMOKRATSKE PROMJENE
03. December 2017 14:53