Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

RAMAZANSKA PRIČA 2
Autor: Aziz Hurem
Objavljeno: 11. June 2018. 17:06:30


AZIZ HUREM: Gore u starom selu džamija sa drvenom munarom je postala nesigurna, a i skoro da su se mahom svi saselili u Polje. Sazidaše novu džamiju, prostranu, široku i visoku, svakom blizu i jednako daleko. Od tada se više Terawije nisu klanjale po kućama. Dvadeset odnosno tridesetitri rekjata nije nam bilo ni puno ni malo, jednostavno smo znali da to tako treba i da to tako jeste, i da drgačije niti može niti treba biti. Nije niko ni pomišljao da to krati ili mijenja.
Kada su se prvi Bošnjaci obreli u Zapadnoj Njemačkoj Ramazan je bio otprilike u ovim dugim ljetnim danima. Dvojica ahbaba iz istig sela nisu se od djetinjstva razdvajali pa se skupa uputiše i u Njemačku i nađu zaposlenje u istoj firmi. Radno mjesto, radni zadaci, bečarski stan, život i sve ostalo što ih prati, dijelili su bratski. Posao nije bio baš tako lahak. Polaganje crnog užarenog asfalta na vrelom ljetnom danu ne bi niko ni drugom poželio, a kamo li samom sebi. Ta dvojica ahbaba su od malih nogu išli u mekteb, postili klanjali, u školskoj klupi jedan do drugog sjedili, .... Ali kada ih je Ramazan susreo u Njemačkoj na vrelom asfaltu jedan od njih dvojice je popustio. Ovaj drugi koji je postio gledao je svoja posla i nije ga se to puno ticalo. No ovaj nepostać da bi sebe opravdao makar pred njim veli mu jednog dana:

- vala Osmane baš mi je čudo ...

- šta ti je čudo, – dočeka ga Osman.
- čudo mi je kako ti možeš da postiš na ovoj vrelini?
- e znaš šta je, i meni je čudo,
- reče Osman.
- šta ti je čudo?
- čudo mi je kako ti možeš da ne postiš,
- odvrati njemu Osmo znajući iz kakve je familije i kako je do Ramazana prije držao.

Prije tridesetišest godina, – a to je dobra polovina jednog ljudskog života, – bio je baš kao i sada Ramazan u ovim ljetnim vrelim i dugim danima. Ne sjećam se, ali mi se čini da još nije u bivšoj nam državi bilo uvedeno pomijeranje sahata na ovaj ljetni režim. Ipak, dužina posta od Sehura do Iftara je trajala u minutu, isto dugo kao i danas. Od Sehura do Iftara je za nas tada mlade i ne dozrele bila vječnost. Nije bilo baš lahko, jer nismo mogli poimati šta sve post donosi i šta odnosi, kako nas brusi i kali, kako nas priprema za dug i tvrd život.

A, od Iftara do Sehura bila je prava ljepota i tada smo doživljavali sve čari posta, Terawije i Ramazana. Iz avlija bacali pogled na vrh munare i čekali kada će kandilji zasjati a onda trkom u kuću sa radosnim uzvikom iftaaaaa....r. Iftaru smo se radovali kao najdražem musafiru. Našim majkama bili smo na usluzi kada bi one spravljale taj sveti obrok, a one su umjele da nam post i Ramazan prikažu i predstave u najboljem svjetlu. Ako bi neko pozivao na Iftar pozivao je samo muške glave – dedu, babu, amidžu, -- takav je adet bio --- ...., mi djeca bi ostajali u svojoj kući za svojom sofrom sa nanom, majkom, amidžincom. Ali kada dedo ili babo pozovu komšije u našu kuću na Iftar tada je bilo veselije bez obzira što smo mi djeca opet morali za baška siniju, ipak je to bio doživljaj. Oni malo bliži i viđeniji bi nas redovno obradovali nekom sitnicom a školarcima su često umjeli tutnut u šaku onu žutu petobanku ili dinar. To je u‘naj vakat bilo dječije bogatstvo. Svakako, mi smo to znali i zaraditi, utrkujući se ko će prije poredati obuču na basamake, nositi ibrik sa vodom ili legen za pranje ruku prije i poslije iftara od jednog do drugog. Dok su ženska čeljad bila zauzeta drugim poslovima, jagmili smo ko će prostrijeti serdžade za Akšam-namaz i ko će podijeliti tesbihe kad se selam preda.

Gore u starom selu džamija sa drvenom munarom je postala nesigurna, a i skoro da su se mahom svi saselili u Polje. Sazidaše novu džamiju, prostranu, široku i visoku, svakom blizu i jednako daleko. Od tada se više Terawije nisu klanjale po kućama. Dvadeset odnosno tridesetitri rekjata nije nam bilo ni puno ni malo, jednostavno smo znali da to tako treba i da to tako jeste, i da drgačije niti može niti treba biti. Nije niko ni pomišljao da to krati ili mijenja. Tako je tada bilo i tačka. Za razliku, naspram današnjih osam – bar u dijaspori se ta skraćena verzija redovno prakticira. U toj našoj novoj džamiji i ne samo u našoj bio je za najstarije, najpobožnije i najučevnije rezerviran prvi saf i znalo se otprilike čije je koje mjesto i gdje ko sjedi.

Danas se ne zna ili manje zna pa se ne rijetko desi da i najmlađi ne pristojno ili čak provokativno odjeveni sa reklamom na majici i imenom nekog „Ronalda“, slikom neke glumice iz Holywooda, mega kompanije koja ciljano i strateški radi na porobljavanju muslimanskog svijeta zauzme mjesto u prvom safu -- dojučerašnje mjesto nekog hadžije ili dede sa francuzicom. ---

Iza njih su bili malo mlađi, pa još mlađi, ... i konačno u zadnjem safu mi djeca, različitih uzrasta. Mi, koji smo dolazili na Tarawiju sa najboljom namjerom i nadom da nam taj dječiji post bude primljen i kabul kod Boga. Kada mujezin završi sa Ikametom, a hodža se okrene i kaže: „popunite i poravnajte safove“ - od tog momenta mi, slušajući jednim uhom učenje Kur'ana a drugim odakle će i ko će prvi početi sa prigušenim smijehom smo bili učesnici tih ne zaboravnih ramazanskih ne planiranih i ne režiranih ali za nas najboljih „predstava“ u našim životima. Dovoljno je bilo da u safu ispred neko ima rupu na čarapi na šta bi neko od nas djece naišaretio i smijeh bi već počeo. Ili, bilo kakav gest pa čak i bezazleno gurkanje i bez ikakvog povoda mi bezbrižnjaci smo bili spremni uvijek na smijeh. Terawija birvaktile je za nas djecu bila pravi užitak, a posebno ako se dijelilo šerbe u maštrafama jal kakve ramazanske ćahije ili zemičke sa ćurekutom. No, nije taj zadnji saf bio prepušten samo nama samim. Tu su redovno bila dva - tri ili više starijih zrelih ljudi a Alija i Himzo – neka im je veliki rahmet – jedan je poginuo od hrvatskg metka a drugi je preselio prirodnom smrću - su sebi stavljali u obavezu da nas drže na oku, kol'ko-tol‘ko pristojne i da paze na red i disciplinu. Poslije svaka četiri rekjata su pravili nove rokade i one najnestašnije premiještali ili razdvajali stavljajući ih pored sebe lijevo ili desno. Pa ipak smijeh je trajao manje ili više tokom cijelog namaza. Od Terawije do Sehura nam nije ostajalo puno i to vrijeme smo protračili u besposlice i jeftino kao i one petobanke ili dinare koje bi smo dobili od dobrih iftardžija. Ali, pored svega – namaz smo obavljali svi do jednog jednoobrazno i makar u džamiji bili jedinstveni kao jedan dobro uigrani tim ili uvježbani orkestar.

*****

Nego, u ovoj ramazanskoj priči 2. Htjedoh da vam kazujem sasvim nešto drugo.
U zadnjih nekoliko noći klanjam Terawiju u zadnjem ili prezadnjem saffu. U jednom velikom džematu, u jednom velikom evropskom gradu. Zato sam se i sjetio tih mojih dječijih Ramazana i Terawija. Dok sam, sada i ovdje, ovog i prethodnih Ramazana bio redovno pri vrhu u prvom ili drugom safu nisam mogao ni slutiti da pozadi vlada toliki nered i ne disciplina, iako sam redovno čuo žamor iz pozadine. Naime, primijetio sam to još davno u Fahdovoj džamiji u Nedžarićima u Sarajevu. Ali, vjerovao sam da je to tako samo tu, obzirom da je ta džamija građena arapskim novcem i da se Arapi – onoliko koliko ih ima – tu osjećaju kao u svom i na svom --- onda čovjek i pomisli – pa hajd, neka im bude, neka klanjaju onako kako su naučili i neka rade kako su i do sada radili. Međutim ta njihova praksa i nered se brzo raširio i zahvatio veliki dio Bošnjaka, posebno mlađih. A, najviše je zahvatio i najviše ti Arapi imaju simpatizera među onim Bošnjacima koji nisu imali pa skoro nikakvog ili vrlo malo znanja o islamskim obredima, propisima i praksi. I naravno; u praznu posudu možete nasuti šta god želite.

I ovdje u ovom segmentu života se svjedoči naša ne postojanost i ne sigurnost u samog sebe. Pa tako nakon skoro pet stoljeća Islama koji smo prepisali od Turaka i prakticirali savjesno bez ikakvih primjesa naučavali i običavali – nekima se sad ne dopada.

Nije slučajno rečeno, a to su i činjenice da se Bošnjaci najbrže i najlakše integrišu u zapadnoevropska društva. Zašto mi kao narod nemamo izražen taj etnički, kulturni i nacionalno prepoznatljiv code. Zašto tako lahko i brzo ostavljamo svoje a prihvatamo tuđe. Da li nam neko došao ili mi negdje otišli odmah i ovdje prihvatamo njegove manire. Od mode, muzike, kuhinje, jezika, ponašanja ... Jesmo li to sami sebi omrzli pa mislimo da če nas drugi a i mi sami sebe više poštovati ako se preobrazimo u nekog drugog i postanemo kao oni. Do te mjere smo se sami sebe zasitili da jedni hoće i žele da budu Arapi po svaku cijenu, a oni drugi opet hoće da budu Nijemci, Šveđani, Ameri i već u drugoj generaciji nisu više Bošnjaci.

Da se opet vratimo u zadnji saff: od samog početka formiranja tog zadnjeg i prezadnjeg safa nastaje metež i nered pa se pitam da li to prisutni ne znaju ili neče ili im nije toliko stalo do nekog reda i sklada. Nema sada u Evropi ni Himze ni Alije da stavljaju red, a i kada bi bilo ne znam da li bi se usudili da nekom nešto kažu. Prije svega tu ima pet-šest i više nacija koji ne razumiju nikoga niti njih ko razumije. Drugo, oni razmišljaju tako naopako i smatraju da u džamiji i u namazu imaju potpunu slobodu i autonomiju i da im tu niko ne može i ne treba bilo šta sugerisati. Dok jedni rastavljaju noge tako široko, čak do ne pristojnosti praveći karikaturu od namaza i od samog sebe, drugi su prisiljeni da se maksimalno skupe koliko je moguče. Arapi i naši Bošnjaci koji žele da oponašaju Arape uporno hoće da stopalom načepe malo onog do sebe ne vodeći računa da li to nekom smeta – pa koliko god se jedan odmiče ovaj drugi se njemu primiče još više šireći noge zavrnutih nogavica kako bi dodirivao obojicu s lijeva i desna. Pardon! – još se nisu svi posafali iako je namaz počeo, a ako bi njih čekali ko zna kada bi počeli. Sasvim u pozadi, ustureni uz zadnji zid, ima njih nekoliko koji ili igraju igrice na smartphonu ili se dopisuju sa nekim tamo koji isto tako negdje remeti red i harmoniju vjerskog obreda. Ni tihi međusobni ne dovršeni razgovori i tihi telefonati nisu rijetki. Kad sve na mobitelu obave onda uskaču u saf tražeći sebi mjesto, pomijerajući i gurajući se između već poredanih. Ti isti, će redovno napustiti namaz prije kraja jer po njihovoj mjeri mogu ga skratiti koliko god hoće. Takvih koji napuštaju prije nego se sve završi ima masa, čak i u prednjim safovima. Sljedeće, dok imam i bošnjački tradicionalisti predaju selam istovremeno ovi drugi obavezno i namjerno kasne pa se često susretnemo licem u lice okrenuti jedan prema drugom što nije baš tako prijatno – bar meni. Ponovo napuštaju prije Vitr-namaza nastavljajući odmah u džamiji glasno ne dovršene razgovore, i ponovo ostavljaju pokidane safove koje je potrebno popuniti ili iznova formirati. A, ako je kojim slučajem neko od tih i takvih i ostao do kraja – ne uzima tesbih ni po koju cijenu niti podiže dlanove dok imam uči dovu na kraju obreda – ne želeći izgovarati Amin ali, na kijamu poslije Fatihe neizostavno i krajnje glasno i obavezno dodaju u horu Aaaamiiiiin, želeći namjerno da budu prepoznatljivi. O vezanju ruku na kijamu visoko kao žene i o podizanju ruku u visinu ramena na svaki izgovoreni tegbir na treba ni spominjati. Dakle opsjednuti su nekim ne potrebnim i formalnim radnjama u namazu razumijevajući te radnje kao nešto najbitnije, da bi namaz bio valjan. Njihovo odstupanje od tradicionalne bošnjačke prakse obavljanja molitve i prihvatanje tuđeg i drugačijeg ide još dalje. Pa tako možemo čuti da ne priznaju Islamsku zajednicu u BiH niti njenog vrhovnog autoriteta Reisu-l-ulemu. Ne znam kako obavljaju namaz za imamom kojeg je taj isti Reisu-l-ulema postavio za imama.

Dok, i kada sve ovo čini jedan Arap vjerujem da ni vama kao ni meni neće zasmetati. To je njegov stil obavljanja namaza, tako je on naučio i ne treba mu zamijerati. No ako to jedan Bošnjo prepiše od njega i još sa uvjerenjem da je to bolje i da je samo tako ispravno jer tako rade i Arapi, a oni su bliže Bejtullahu i Haremi-šerifu i samim time su tobože bliže i Bogu / kao da je On geografski određen / pa ako činimo sve kako i oni čine onda smo i mi bliže Bogu i Džennetu. Osim toga oni / preobraženi Bošnjaci u Arape / tvrde da je pogriješan naš tradicionalni, pet vijekova obavljani način namaza. I ako im se usprotivite možete doći u sukob.

--- Nekoliko puta sam bio u katoličkoj crkvi. Čak sam jedan put prisustvovao i nedjeljnoj misi. Svakako je da me crkva i kršćanstvo ne oduševljava, i nije mi namjera da bilo kako hvalim njihovu vjeru.
Ali?
Ali jedan interesantan fenomen koji sam zapazio je sljedeći : svi oni, ulaze u crkvu krajnje ponizno i skrušeno, bez bilo kakve suvišne rječi, biraju sebi mjesto u klupama, šute i prate odnosno ponavljaju za fratrom izgovorene fraze ili rečenice iz Biblije. Svi su propisno odjeveni i pristojno se vladaju. Ni najmanja neozbiljnost ili šala ne pada im na pamet. Nema niti jednog ne potrebnog pokreta ili koraka. Svi istovremeno padaju na koljena i kleče dok svećenik izrecitira molitvu... itd, itd. Istina je da ni jedan put nisam zatekao punu crkvu. Uvijek je bila poluprazna. No očito je da njima i nije više potrebno da pune svoje bogomolje i nisu im potrebni svakodnevni savjeti, opomene i ponavljanje vjerskih postulata jer žive i rade pošteno, savjesno, čestito, domačinski. Uređuju i čuvaju svoju državu, paze na jedinstvo svoje društvene zajednice, vode zdravu politiku interno i eksterno, konkurenciju ne smatraju kao rivalstvo nego kao izazov i motivaciju, itd, itd.

>>>>> Nakon svega! Šta očekivati od muslimana pa i od Bošnjaka kada ni jedan cijeli sahat u džamiji koju zovemo Božijom kućom neče, ne žele ili ne mogu da se udostoje i uljude da makar u namazu i u safu istraju do kraja. Ako su već stali pred Boga i pristali i odlučili se na: “iktedejtu bihaze-imamami“ zašto se tome ne povinuju. Kako objasniti i kako nas sve definisati ako se i u džamiji odnosno u vjeri ponašamo separatistički. Šta onda očekivati izvan džamije, na ulici, u društvu, u privredi, u kulturi, na bojnom polju,... <<<<<

A, u politici i broju političkih partija? E, tu nam nema premca kada je u pitanju ne jedinstvo.



Ostali prilozi:
» DUŠMANI BOSNE I BOŠNJAKA
Elmedina Muftić | 21. June 2018 21:01
» ZAŠTO NAS UBIJAJU
Aziz Hurem | 21. June 2018 18:40
» S E V D A L I N K A
Mehmed Meša Delić | 18. June 2018 18:07
» NA "DAN ŠEHIDA" KOD RASIME, MAJKE GAZIJE IZETA NANIĆA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 17. June 2018 16:30
» RAMAZAN POSTAJE MUSLIMANSKI SVJETSKI "BRAND"
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 14. June 2018 20:21
» ZA „TREĆI ENTITET“ SVE JE SPREMNO
Džebrail Bajramović | 14. June 2018 19:55
» ZLOČIN BEZ KAZNE
Mr. Milan Jovičić | 14. June 2018 16:00
» RAMAZANSKA PRIČA 2
Aziz Hurem | 11. June 2018 17:32
» JE LI NAM RAMAZAN VRATIO SMISAO ZA ŽIVOTOM?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 10. June 2018 16:59
» DIVAN JE LI DOBAR IMETAK U RUKAMA DOBROG ČOVJEKA
Arsim Tarik Saliji | 09. June 2018 14:56
» SVI ČOVIĆEVI IZBORNI IZAZOVI
Amir Sužanj, BHR1 | 06. June 2018 19:06
» MI, NASER ORIĆ I ONI
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 04. June 2018 20:23
» BEĆIREVIĆEVA SDP BAZA JE ANTIBOŠNJAČKA I ANTIISLAMSKA
Elmedina Muftić | 03. June 2018 20:41
» BOSANSKI JEZIK U AUSTRALIJI
Dr. Džavid Haverić | 31. May 2018 16:28
» AUFWIEDERSEHEN HERR, - GOOD BYE, VLADIKA GRIGORIJE!
Mr. Milan Jovičić | 30. May 2018 18:10
» BLAGODATI RAMAZANA I PRIORITETI MUSLIMANA
Abdullah ef. Hodžić | 29. May 2018 16:57
Ostali prilozi istog autora:
» ZAŠTO NAS UBIJAJU
21. June 2018 18:40
» RAMAZANSKI DERT
17. May 2018 14:51
» POSTI NE ZNAČI GLADOVATI
30. April 2018 21:20
» ŠTA REČE PA ŽIV/A OSTADE
06. April 2018 15:38
» NEIZLJEČIVE BOLESTI
22. March 2018 20:42
» PAS MU MATER ....
15. February 2018 22:09
» POLITIČKI MATADORI
06. February 2018 15:13
» ZAMRŠENI MEĐUNARODNI ČVOROVI
12. January 2018 18:02
» ‘ODŽA ‘USKIĆ
06. December 2017 20:26
» UHODE
03. November 2017 13:02
» NOVAC KOJI NE POSTOJI
29. September 2017 18:15
» ALIJA IZETBEGOVIĆ 1925-2003
19. October 2016 19:48
» SEWAB I MERHAMET
12. October 2016 01:29
» KROKODIL I KLEPTOKRATIJA
30. September 2016 17:05
» JERUSALEM - PUTEŠESTVIJE
05. September 2016 02:16
» KOLIKO KOŠTA ČOVJEK
28. June 2016 21:16