Autor: Ajša Čišija

AJŠA ČIŠIJA: Nema više jednoumlja, niti ga više može biti. To je bar jasno. A jasno je i da se ponuđenim rješenjima za probleme mora i može prilaziti samo sa argumentima i protuargumentima, pa koje rješenje ima najviše argumenata za svoju ispravnost neka bude usvojeno. Za to treba kritički pristup prvo prema sebi i svom znanju, a onda i prema tuđem: više glava - više pameti. A sa puno pameti koje jedna drugu kontrolišu se ostvaruje napredak. Podmetanje stupice jednih drugima samo usporava put ka blagostanju. Bez istog aršina prema svakom nema pobjede koja neće biti poražena, jer nezadovoljni ljudi ne mogu biti mirni. A zadovoljni mogu biti samo ako se svima sve mjeri istim aršinom, pa "kom obojci, kom opanci", sve prema zaslugama.

"Kakav narod takve i vođe", izreka je stara. Istinu je rekla. A koja je ta istina i u čemu se otjelovljuje u BiH, kao i u dvjema susjednim državama čija ju "usta žvaću"?! Istina je da se BiH konstantno čini nepravda od tih dviju susjednih država, jer one se ne zadovoljavaju samo žvakanjem. Žvakanje im istrugalo želudac, one bi da više jednom progutaju to što im je u ustima, ali ... postoji problem: skroz suženo ždrijelo, "usko grlo". Što je žvaću, što bi da je progutaju?! Nedostatak KRITIČKOG RAZMIŠLJANJA. Tačnije, nema ga.

Ako čovjek želi uspjeh, on mora prići problemu tako što će iznuditi više rješenja za njega. Tu već postoji šansa da to rješenje može biti i pravo. Šta znači pravo?! Pravo ne može biti ništa drugo nego ispravno, ako se radi o rješenju. Šta znači ispravno?! Ispravno kao pojam i djelo ne ide na štetu nikom. Šta ja ovdje trabunjam?! Pričam o odsustvu logičke obrade informacija koje smo prikupili od nesretnih 90-ih do danas. Je li moguće da je vlast, da je visokopozicioniran čovjek u vlasti nezasitan u svojoj gladi za više, u svom oholom nametanju sebe (krijući se iza nacije, zbog svog kukavičluka), a ponajviše u svojoj strasti za vlašću?! Čini mi se da jeste. Čini mi se i da su neki moćnici u Europi, u posljednje vrijeme, namjerno "proizveli" negativnu energiju u svojim društvima, sve u želji da se vrate u SREDNJOVJEKOVNI POLITIČKI SISTEM, dakle - FEUDALIZAM. Znači, i njihovo kritičko razmišljanje je u ćorsokaku. To je velika greška. Zašto? Prosto zato što su svi sistemi i ideologije koji su propali o sebi rekli da su potrošeni, jer ih je razvoj ljudske misli pretekao. Živimo u vremenu koje zahtijeva slobodu čovjeka da se odredi i zauzme stav. Takvo vrijeme je prebrzo da bi moglo osigurati vazalski odnos u bilo kojem društvu, bilo kojoj državi. Pričam o informativnom društvu, pričam o brzom protoku informacija. Ono se poklopilo sa prodorom demokratije u svijetu. Ova sprega, demokratije i čovjekove mogućnosti da proslijedi informaciju momentalno, jednostavno isključuje strah. Ne ostavlja mu prostora, a u svim dosadašnjim sistemima strah narodnih masa, koje su iz različitih razloga bile u inferiornom položaju u odnosu na vladara (najčešće zbog siromaštva), bivao je osnovna poluga vlasti. Ljude je mogao zaštititi samo vladar. Nema više jednoumlja, niti ga više može biti. To je bar jasno. A jasno je i da se ponuđenim rješenjima za probleme mora i može prilaziti samo sa argumentima i protuargumentima, pa koje rješenje ima najviše argumenata za svoju ispravnost neka bude usvojeno. Za to treba kritički pristup prvo prema sebi i svom znanju, a onda i prema tuđem: više glava - više pameti. A sa puno pameti koje jedna drugu kontrolišu se ostvaruje napredak. Podmetanje stupice jednih drugima samo usporava put ka blagostanju. Bez istog aršina prema svakom nema pobjede koja neće biti poražena, jer nezadovoljni ljudi ne mogu biti mirni. A zadovoljni mogu biti samo ako se svima sve mjeri istim aršinom, pa "kom obojci, kom opanci", sve prema zaslugama.

Opet ćete se sigurno pitati: "O čemu ona to?" Pa evo da dam kratak i jasan odgovor, onaj s početka ovog pisanja: "Kakav narod, takve i vođe". To je istina, a vidimo svi kakva nam je, u BiH i susjednim državama. E, sad, nisam odgovorila na ono drugo: "U čemu se otjelovljuje ta istina o BiH i dvjema susjednim državama koje je žvaću?" Otjelovljuju se u sveopštoj nesreći sve triju država. Jel' se kojoj susjednoj državi što Bosnu i Hercegovinu žvaće perspektiva otvorila, jel' cilj do sada ostvarila?! Uzalud genocid, UZP, dva protiv jednog: kontinuitet mržnje, prezira, ismijavanja?! Šta se promijenilo? Žvaka u ustima (BiH) izgubila slast, guma k'o guma ne topi se, dakle - nema se kud nego izvaditi iz usta. Ma i ako se bude gadila prstima pri vađenju, opet je guma. I kad se ispljune, opet je guma. Zar zbog ono malo slasti s početka žvakanja (žvake)?! Žvakanje žvake je navika, strast. Umaranje usta. Ne donosi ništa, a žvaku deformiše. Destruktivno djelovanje.

Što se savjest kasnije probudi, breme će joj biti sve teže, a probudit' se mora. Mislim na ljude, oni su većina. LJUDI IMAJU SAVJEST. A one druge smrt će probuditi. Umro Tuđman, umro Milošević, presudio sebi Koljević, Praljak, Arkan ubijen od onakvih kao i on, i Alija je rahmetli, i Tihić, i general Alagić, i ... Šta su ponijeli sa sobom?! Ništa osim svojih djela. Ništa osim istine o sebi.

Kakav život živi general Mladić, Biljana Plavšić, Krajišnik, ... a bili su, nekad - viđeni među ljudima. Oni. Žrtve sopstvenih zabluda, a to je, priznaćete, najbolnije iskustvo. Sve što sada osjetiti mogu je očaj. Izvucimo pouku, volimo ljudskost - osvijetlimo svojoj djeci i unučadi put da vide u kom smjeru ići da bi ostvarili život dostojan čovjeka. Svoj djeci, našoj djeci: i mojoj, i tvojoj i njegovoj (njenoj).

Sve nesreće zbog tijesnog ždrijela (čitaj: uskogrudnosti, tumači: kratkovidosti, a počni: kritički razmišljati).

Pravda za sve je garant stvarnog uspjeha i sreće. Za nju treba više pameti, a nje nema bez KRITIČKOG RAZMIŠLJANJA.

Kakvo nam je razmišljanje, takvi su nam i životi.