Autor: Ajša Čišija

AJŠA ČIŠIJA: Kad su genocid vršili, nisu pitali ko u Allaha vjeruje, ko klanja namaz, ko u džamiju ide. Doduše jesmo na vijestima vidjeli slike kako momku u Bijeljini gaće skinuše, pa ga onakvog osunećenog ubiše, to da genocid najave uzimajući za svjedoka slugu svoga, mekušca od nas - Fikreta Abdića. Misle da su onog momka, civila, ponizili, a potom uništili, presuđujući mu onako, zarad toga što se usudio biti živ kao musliman. E, i oni se grdno prevariše. Ni jedno se desilo nije: ni poniženje, ni uništenje, nego se zla namjera dinskog dušmanina pretvorila u djelo. Ali ima Bog.

Ima ona čuvena, latinska, izreka: "Repetitio mater studiorum est" ("Ponavljanje je majka znanja"), a treba tu još štošta dodati. Vjerujte mi na riječ, ako ne na riječ, onda bar kritički osmotrite moj dodatak po pitanju majke. Stara sam ja, djeco, a majka sam i ja, sigurno znam nešto o majčinstvu. Da ja ne bih duljila, ja ću biflati: "Ponavljanje jeste majka znanja", ali i "Genocid je majka genocida", i "Glas je majka govora", i "Pisanje je majka izraza" I "Odsustvo glasovnih mogučnosti je majka nijemosti". A Bošnjak musliman je i genocid doživio, i glas ima, i pisati zna, i glasovne mogućnosti posjeduje. Šta ga sprječava da se oglasi?!

E, zbog toga pade ona moja teorija oko toga da moje nije oglašavati se. K'o biva ja se par puta oglasila, te skontala da moje nije petljati se po portalima, imaju profesionalci u tom poslu, što ću se sramotiti?! Zar je to nanin posao?! Zar njeno nije između namaza i učenja Kur'ana pitu pravit', unučad oko sebe okupljat', mahalat' i osluškivat' gdje je boli - da bi se mogla malo pomaziti bolom svojim djeci svojoj?! Jedino kod mene je problem: ne boli me u tijelu, nego u duši. A vi znate da je imati duševnu bol plaho sramota kod nas u Bosni. Proglase te ludim. Jok, jok, neću ja djecu svoju "sikirati", kad ih već ne mogu obradovati svojom reumom, ili nekom drugom, još pametnijom, bolesti. Zaćutah ja.

Sve bi bilo u najljepšem redu, sa tom ćutnjom, da jedan insan što se na istom portalu (na kojem i ja) jučer ne oglasi naslovom: "MUSLIMANI U BOSNI - META ZA NOVI GENOCID!". Vi znate o kome ja pričam. Pričam o onom ko je isto kao i ja namjeravao zaćutati, misleći da nije svrsishodno oglašavati se. To me natjera da ja, shvatajući koliko je svrsishodno da on piše, ugledam da bi i moje pisanje moglo, kao jedan glas više, imati svoju svrhu. Znate o kome pričam. Pričam o reisu-l-ulemi bosansko-hercegovačkom. Ratnom i poratnom.

Njega nisu razumjeli, većinom. Zato se on bio i umorio od tog nerazumijevanja. Dakle, ima nas koji smo znali, prepoznavali i cijenili djelovanje njegovo. Manjina smo. Ali, od manjine počinje sve. To on zna, pa je zato i nastavio pisati. Doduše znali smo mi i od 1993. do 2012. šta on radi. Mi nismo bili ni među onima što ga kjafirom haman nazvaše zato što je komunicirao sa "zapadom" na način kako je komunicirao, niti od onih koje hutbe njegove nisu oduševljavale, a ni od onih koji ga mrze.

Ljudi lako zamijene teze. A jedina istina je da on nije podilazio "zapadu", nego je razgovarao, dijalog "s njim" vodio. Pokušao osvijetliti put do istinske spoznaje o različitostima. Dakako i o približavanjima među ljudima. Držao se sunneta Poslanikovog: "Ti sa svakim lijepo, ...". Nije on kičmu podvio onda, kao što je ni sad ne podvija. Radio je tačno, ali oni što mu se lažno predstavljaše u tom dijalogu, rade pogrešno. Većina njih. Čast manjini. Nije on razočarao, razočarali su oni što su u većini. Razočarali su ljudskost. To je ono kad djela riječi ne prate. Fitneluk.

Njega ne razumiju ni sada kad se ukrutio. I istupio. Ne razumiju ljudi da se situacija promijenila "nagore". Ne razumiju oni među nama koji nemaju m... da maknu s puta zlo koje prema nama ide. Opet i iznova. Misle da će se dodvoravanjem i gaženjem identiteta ličnosti svoje zaštititi od tog zla. Grdno se varaju. Oni su "mi" za one koji nas mrze, pa makar i od sebe pobjegli i mrzitelji samog sebe postali. A ja kažem: Hvala Bogu da je tako. E, neka smo isti, isto nepoželjni: i mekušci i oni ukrućeni u svom dostojanstvu na koje se juriša. Kad juriša na nas, nek' nas je više, a zna se kraj i mrzitelja, i mekušca, i ukrućenog u uspravnosti i ispravnosti svojoj.



Da ja ne pričam gluposti, svjedoče fakta, evo vam ih - pa prosudite sami:

Kad su genocid vršili, nisu pitali ko u Allaha vjeruje, ko klanja namaz, ko u džamiju ide. Doduše jesmo na vijestima vidjeli slike kako momku u Bijeljini gaće skinuše, pa ga onakvog osunećenog ubiše, to da genocid najave uzimajući za svjedoka slugu svoga, mekušca od nas - Fikreta Abdića. Misle da su onog momka, civila, ponizili, a potom uništili, presuđujući mu onako, zarad toga što se usudio biti živ kao musliman. E, i oni se grdno prevariše. Ni jedno se desilo nije: ni poniženje, ni uništenje, nego se zla namjera dinskog dušmanina pretvorila u djelo. Ali ima Bog.

Kod nas dijasporaca je stvar ista. Nema razlike, u ophođenju i prihvatanju ili neprihvatanju, između mene sa hidžabom, one što vodi računa da ne otkriva mnogo i one gologuze. I ja, i druga, i treća smo bile izbjeglice pristigle im, a sad useljenice u državu njihovu. Državljanstvo tu malo ili nikako ne pomaže. Ulizivanje pogotovo. Ali pamet, ona pomaže. Srećom, gologuza najčešće zakaže po tom pitanju - zbog prezauzetosti oko svoje perspektive, te one sa hidžabom lahko do posla dođu.

Ovamo jaki vjetrovi pušu već neko vrijeme, juče me glava od njih zabolila, ali danas ... danas je bio plaho sunčan dan. Obećavajući. Tek da se zna: klimatske promjene su nagle u današnje vrijeme. Treba pratiti vremensku prognozu. Ako ništa, bar da znamo kako ćemo se obući.

I za kraj želim podijeliti s vama dvije švedske izreke: (moj slobodni prevod: "Ne postoji loše vrijeme, samo loša odjeća" (ona koja nije u skladu sa temperaturom u zraku); "Čovjeku glava ne služi da bi na nju šešir stavio, nego da misli s njom". Meni su ove dvije izreke kao odrezane i izribane za naše bošnjačke političare, a Bogami, i za naš narod.