Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | ||||
|
Komentari
KAD RIJEČI PONESTANE, DOGAĐA SE NAROD
Za politiku, i o političarima, u Bosni i Hercegovini riječi ponestaje, a problema u njoj (Bosni i Hercegovini) ne nedostaje. Oni narastaju. Polako, ali sigurno stižemo do šutnje. Kad šutnja zavlada, razum nadvlada. Na scenu stupa 'čekanje'. Čekanje, kao i sve drugo što je vezano za život čovjeka ima i mora imati svoju dinamiku kretanja. Kad pokret u njegovim organima zamre, a čovjek još nije umro, dakle živ je, ostaju čovjekove potrebe, ... i dešavanja u mozgu. Čovjek ima egzistencijalne (fizičke), društvene, a Bogami i luksuzne potrebe, jer čovjek je prirodno, društveno i ljudsko biće. Znajući sve to postavlja se pitanje šta je to što nas sprječava da sve te potrebe i zadovoljimo, kad je već poznato da resursa potrebnih za njihovo zadovoljavanje ima dovoljno za sve nas?! Odgovor se nameće sam: te naše potrebe su i individualne i kolektivne. I to nebi bio problem da potrebe nisu i materijalne i nematerijalne vrste. Materijalne pobuđuju pohlepu u čovjeku, i to ponajviše iz razloga što jednu nematerijalnu potrebu zanemarujemo - a ona nudi rješenje za sve probleme, prosto zato što diktira, hoću reći obavezuje čovjeka na humano ponašanje. Ta potreba je potreba za RELIGIJSKIM PRODUHOVLJENJEM. Jedino ova potreba MOŽE KONTROLISATI ČOVJEKOVE LATENTNE (prikrivene) I KOMPLEMENTARNE POTREBE. Upravo zbog zanemarivanja potrebe za stvarnim religijskim produhovljenjem ljudske savjesti ostaju na "vjetrometini", i najčešće ne uspijevaju da se održe, dakle padaju na ispitu ljudskosti. Sve nacionalističke politike su nas dovele do bespuća u BiH. Svi napadi na bezumne političare su doveli do beznađa (nisu urodili plodom, jer su bili ili jalovi ili nedovoljno podržani od narodnih masa) pogubnog po narode, po skupine ljudi, hoću reći do beznađa građana Bosne i Hercegovine. A beznađe kao pojam nema pomirljive stavove o sebi samom, jer nada uvijek mora postojati dok god čovjek živi. Nada je ono što čovjeka pokreće. Nedostatak pokreta je sinonim za smrt. Nada je izvor iz kojeg crpimo alternative za rješavanje problema. U BiH su alternative "onemogućene" što djelovanjem političara, što pasivnošću narodnih masa. I jedno i drugo zbog nbedostatka pametnog razmišljanja. Došli smo do toga da nam političari ne trebaju, jer nisu spremni, a to znači nisu sposobni da nam ponude rješenje za krizu koja već predugo traje i prijeti da nam svima "dohaka." I nama i našim političarima. Političari neće imati kome "prosipati" svoje politike, pa ni nacionalne, ako se ljudi zbog stanja u državi isele iz nje. Znači, ni njima (političarima) radnog mjesta. Posljedično tome, ono ljudi što u BiH ostane neće biti narodi, nego narod koji se bori za opstanak. Kad taj narod shvati da najpametniji iz zemlje odoše (jer pamet je resurs koji ima dobru prođu na tržištu rada), moraće se sam opametiti. Kad čovjek malo bolje razmisli, pa "dotjeralo je cara do duvara", mi smo tu: pred događanjem naroda, jer riječi je ponestalo. Evo, i meni. Valjda je to znak da se opamećujem. U nedostatku riječi kojima bih ovom mom tekstu obezbijedila solidnu dužinu, poslužiću se onim što sam napisala prije tačno dvije godine. Možda neko i to pročita: Božiji emer Duša plače, jako boli uspomenu što sad voli. Nema dične Banja Luke dopala i ona muke, pa se sa zlom udružila sve mostove porušila što ljubavi ljude vode, da ponosno zemljom hode. Malo ljudi, puno straha, nestalo je i sevdaha, kol'ko mržnje, kol'ko laži, jel’ to Dodik rata traži?! Od straha mu i on draži. Božiji emer rat njedrio jer je insan ohol bio – s šejtanom se udružio. Nama Srbi nisu krivi, već mi njima što smo živi pa skontaše haos živi da se “hajvan” bijedi divi. Mi smo sami sebi krivi prekrio nas oblak sivi što smo Kur'an ostavili na polici da se praši – to nas stigli grijesi naši. I njih čeka bijeda teška jer skupo se plaća greška, samo neki od njih znaju čega cijenu već plaćaju. Nafaka je njima kratka, bošnjačka je para slatka. Otjeraše svog Bošnjaka pa sad slute istočnjaka. Svima nam je Bosna majka podignuta na nju hajka, a ona je rodila nas sviju za majkom mi sada suze liju. Majčina nam ljubav govorila, uspavanke tiho pjevušila, učila nas istini i radu a djeca joj sad lažu i kradu. Rastrgasmo svojoj majci tijelo, zaslužili smrtničko odijelo: oni što su ponajviše tukli već su njega na sebe navukli. Hvala majko za minule dane, zaboravi na sve svoje rane, unuci ti u zagrljaj hrle za te spremni jedni druge grle. Svi će oni u redove stati, da te biju više neće dati. Preživjećeš mila moja mati sada ima ko za tebe ustati – ako treba pušku ti dodati. |