ELMEDINA MUFTIĆ: On se nije bojao smrti, jer mlad čovjek ne žali život, on nije imao kad ni osjetiti ljepote koje život nudi, sve njegove snove je prekinula oružana agresija na R BiH, kojoj se on suprostavio. Njegova krv je mastilo kojim se udara muhur državnosti Bosne, opstanka Bošnjaka. On nije od države nikad tražio ništa, što ne znači da mu ništa ne treba, što nas ne opravdava da mu ne priznamo da je heroj, koji je više od pola agresije bio maloljetan, da mu kažemo da je bio mali za vojnika, a veliki za junaka, da mu pokažemo da je njegovo djelo veliko koliko je velika i naša sloboda, koliko je velika svijest da je za ovu državu proliveno toliko šehidske i gazijske krvi, koja nas obavezuje da poštujemo državu, šehide i gazije. Da poštujemo žive heroje, da im ne dozvolimo da umru pa da im tek onda kažemo HVALA.

Ovo je priča o dječaku koji je sa petnaest godina pristupio u jedinicu Armije R BiH. O dječaku koji nije pitao, šta će mu dati država. Nego je stao na branik domovine, pitajući šta on treba dati državi?

Nije ovo priča samo o njemu, ovo je priča o njima, maloljetnim pripadnicima Armije R BiH, koje smo zaboravili, čije herojstvo nismo imali snage priznati. Ovo je podsjetnik, da ne moraš poginuti da bi bio heroj, puno je živih heroja među nama, samo mi nemamo hrabrosti priznati živima da vrijede, da su njihova djela, zalogom našeg opstanka, naše slobode, da im priznamo da su svojom hrabrošću slomili agresora, i ako je bio vojno nadmoćniji i opremljeniji.
Kada je počela agresija Srbije i Crne Gore na R BiH, imao je petnaest godina i koji mjesec više, dječačkih snova je bilo na pretek, ali se nije imalo kad sanjati, krv nevino ubijenih Bošnjaka, okupirana domovina, ubila je svaki poriv za maštom, dječak je preko noći postao vojnik, spreman da pogine za svoju mahalu, grad, domovinu.

Gornja Tuzla, mjesto gdje je rođen, bila je prva ratna stanica, tu je postao vojnikom najčasnije vojske na svijetu, Armije R BiH, odatle je krenuo u odbranu, a poslije i u oslobađanje R BiH. Njegov izazov su bila najteža ratišta, mladost je činila svoje, nije žalio život, bio je uvijek prvi, tamo gdje se biju prave bitke, gdje se lomi rat, gdje se kuje pobjeda. U borbama na Mejevici je uslijedilo prvo ranjavanje, koje je mu nije bilo nikakva prepreka, da se odmah po oporavku vrati u borbu.

Dječački duh mu nije dao mira, težio je nečemu višem, još težim bitkama, morao je ići dalje. I upravo tamo gdje ideš, tu te put i dovede, tako je 1994.godine pristupio specijalnoj jedinici za posebne namjene Crni Labudovi, gdje je upotunosti pronašao sebe, gdje je njegova plahovita, neustrašiva priroda mogla upotpunosti biti iskorištena. Ubrzo je postao jednim od najpouzdanijih boraca, čija misija je bila ulaziti duboko u neprijateljsku teritoriju, odnosno udarati četnike s leđa. A to priznati ćemo, mogu samo izrazito hrabri ljudi. Učestvovao je u čuvenoj bitci za Špicastu stijenu, sa koje je neprijatelj sijao smrt po Sarajevu, i tu je ranjen drugi puta. Bez imalo straha, kalkulacija, i poslije ovog ranjavanja vraća se u borbu, zajedno sa svojim saborcima, kuje snove o slobodi, o državi bosanskoj i ide dalje, a agresija bjesni, neprijatelj slabi, pred snagom, hrabrošću, odvažnosti Armije R BiH. Lice dječaka je već odavno poprimilo crte heroja, na kojeg se ozbiljno računa, i od koga zavisi ishod bitke. Puno je ratnih utakmica u njegovim vojničkim čizmama, još više herojskih pobjeda je sakupio u očima, iz kojih izbija Bosna. Mnogi bi na njegovom mjestu osjetili umor, on ne osjeća, ide dalje, živi od bitke do bitke, njegova radost su oslobođeni kilometri naše domovine, na kojima se zlate ljiljani. Više nije u poziciji da brani domovinu, vrijeme je donijelo svoje, i iz odbrambenog se prešlo u oslobodilački rat, oslobađa se dio po dio okupirane teritorije, odlazi se na Vozućko ratište, odnosno na oslobađanje Vozuće gdje jedinica Crni Labudovi daje poseban doprinos i opet je uslijedilo ranjavanje, treće po redu...

Njegova krv je mastilo kojim se udara muhur državnosti Bosne, opstanka Bošnjaka: Elvir Malagić Malaga

Kada je zaustavljena oružana agresija na R BiH, imao je devetnaest godina života, i iskustvo prekaljenog ratnika, koji je sa petnaest godina uzeo u ruke mitraljez “sijač smrti” (M84), da bi branio svetost države, vjere i naroda, nije morao, ali je želio, mnogi su morali, a nisu, ostali su trajno obilježene kukavice. On se nije bojao smrti, jer mlad čovjek ne žali život, on nije imao kad ni osjetiti ljepote koje život nudi, sve njegove snove je prekinula oružana agresija na R BiH, kojoj se on suprostavio. Njegova krv je mastilo kojim se udara muhur državnosti Bosne, opstanka Bošnjaka. On nije od države nikad tražio ništa, što ne znači da mu ništa ne treba, što nas ne opravdava da mu ne priznamo da je heroj, koji je više od pola agresije bio maloljetan, da mu kažemo da je bio mali za vojnika, a veliki za junaka, da mu pokažemo da je njegovo djelo veliko koliko je velika i naša sloboda, koliko je velika svijest da je za ovu državu proliveno toliko šehidske i gazijske krvi, koja nas obavezuje da poštujemo državu, šehide i gazije. Da poštujemo žive heroje, da im ne dozvolimo da umru pa da im tek onda kažemo HVALA.

Nego da im pokažemo da smo na njih ponosni za njihovog života.

Elvir Malagić Malaga sa svojim neustrašivim boricima Armije RBiH

Maloljetni pripadnik Armije R BiH, pripadnik manevarske jedinice za specijalne namjene pri Armije R BiH Crni Labudovi, ranjavan tri puta, napadao četnike s leđa, i na kraju izašao kao pobjednik, danas živi u Tuzli, otac je jednog ponosnog Labuda, trenutno radi u Hrvatskoj, jer očito u Bosni za heroje nema mjesta, od ratnih kukavica, Elvir Malagić Malaga (1976).

Voljela bi da se mnogi zapitaju gdje su bili oni kad je bilo najteže. I da se generacije Bošnjaka odgajaju na liku i djelu ovakvih sinova Bosne, kakav je Malaga.