Autor: Said Šteta

SAID ŠTETA: Odgovori joj Mirso i zagleda se u svoje knjige, jer u tom trenutku nisu nailazila djeca. Ti mali hodači što ušetaju u Mirsin život prodavača knjiga na trotoaru, svakodnevno donose mrvu svoje duše. Onako razigrano, dječije, u onoj drugoj ruci što je rašire a njome ne uzmu bombon. Donesu i ostave svom čika Mirsi mrvu duše. A Mirso njima pokloni bombonu i osmijeh. Pošteno!

Oduvijek sam volio gledati knjige. Njihove lijepo uređene stranice i naslove koji dozivaju. Takvog me prepoznaju i ulični prodavači knjiga. Još od prije rata znao sam starog Taleta koji je stajao na mjestu gdje je sad spomenik. Kameni spavač! Odavno je Tale zaspao i ostavio knjige. Ibro, vječiti roker, stradao je na biciklu, praveći neobičnu rutu Bosnom i Hercegovinom. Sajo, moj ratni drug, svakoga dana me pozdravi sa ono “đe si ratni, kako si” stojeći na trotoaru pored kružnog toka.

Poznajem i neke što se pojave pa nestanu, želeći brzu zaradu. Ali ja samo gledam ove što ih dunjaluk nije izjeo k’o hrđa gvožđe. Gledam, i plaho mi lijepo kada iza stola sa knjigama ugledam čovjeka. Još kada gomilu knjiga zasjeni čovjek svojom ispruženom rukom, u kojoj je već spremljena bombona za dijete koje prolazi. Ne mogu, a da se poput hrabrog mornara ne otisnem na pučinu djetinjstva, i prepustim mojim nedosanjanim snovima. Sjetim se prvih halvica kupljenih na vašaru, koje smo ne znam zašto, zvali cigle. Ono kada bi stariji odmah zagraktali: “Dosta ti jedna! Ne’š valjda da ti se gliste počnu kotiti u stomaku.”

Bio je to išaret da ne tražim više.

Mirso je prodavač knjiga u sjeni breza niže “maksuzije” na trotoaru. Svaki dan dovlači svoja teška kolica natovarena knjigama. Onda ih reda po žanrovima i očuvanosti, a naprijed isturi poneku novu. Otvori veliku kesu sa bombonama, zaklonjenu od očiju, a njemu na dohvat ruke, i čeka. Još izdaleka ugleda dijete, spremi bombonu u ruci da je udjeli malom prolazniku. Na korak dva, pripremi i osmijeh koji također poklanja. Na najvećoj zimi Mirsin osmijeh nije hladan. Djeca to osjete pa požure u susret Mirsi, šireći obje ruke. Kao da će jednom uzeti bombon a drugom osmijeh. Navrate kod Mirse i ona malo odraslija djeca, u čijim mislim već se zavrtio neki plavi čuperak, ili ti oči nekog vragolana. Ali jok! Mirso ih samo isprati osmijehom i da im znak da prođu sa svojim mislima. Tako jedna djevojčica koja sada odrasta negdje u Švedskoj, pamti Zenicu po Mirsinim bombonama i kaže javila mu se sa porukom.

- Čika Mirso, kad jednom dođem u Zenicu, hoću li opet dobiti bombonu?
A Mirsu u toj poruci ogrijalo sunce! Baš mu se duša nekako raspekmezila od dragosti, pa na trotoaru cvrkuće i nadglasa vrapce i sjenice, gore u krošnjama breza. Gledam ga dok povlači dim duboko, učini mi se kao da će mu dolje, među pertlama na trošnim cipelama početi izlaziti. Stoji ponosnije od izabranika vlasti. Valjda se ta čista duša nekako doima i ljepše i gordije. Uokvirena dobrotom ljudskom, izabrano čuvana za djecu, ašićare i nevina k’o dječija. Lijepa!
Ispriča mi, kako ga dugo vremena gledala neka gospođa, dok je dijelio bombone. Onda mu prišla.

- Gospodine, a kako Vam se isplati svaki dan dijeliti bombone. I koliko ih samo podijelite?

Pitala je puna nevjerice na već viđeno, jer to nije kesica dvije bombona. Mnogo više je svojim očima zabilježila, da su joj zjenice ostale raširene u čuđenju.



- Gospođo, da samo znate kako se moja duša ispuni kada ih podijelim. Ihh, nema tih para koje bi je mogle ljepše napuniti. A podijelim otprilike kilogram do dva bombona. Svaki dan!

Odgovori joj Mirso i zagleda se u svoje knjige, jer u tom trenutku nisu nailazila djeca. Ti mali hodači što ušetaju u Mirsin život prodavača knjiga na trotoaru, svakodnevno donose mrvu svoje duše. Onako razigrano, dječije, u onoj drugoj ruci što je rašire a njome ne uzmu bombon. Donesu i ostave svom čika Mirsi mrvu duše. A Mirso njima pokloni bombonu i osmijeh. Pošteno!

Dan je pun prolaznika i tek po neka prodata knjiga. Ima dana kada se ne proda ni jedna. To nećete primijetiti na Mirsinom licu. Tamo je uvijek blagi osmijeh. Za starije lijep pozdravi i ono pride, “ima li umora” pa kao po pravilu oboren pogled na knjige. Krajičkom oka, kao da započinje igru skrivača, proviruje lijevo i desno, ne bi li ugledao nekog od svojih malih posjetitelja. I kada spazi, ruka se spušta u veliku kesu iza gomile knjige da zgrabi bombon. Ako ih je više onda sa obje ruke. Ne da Mirso da koje promakne a da ne uzme bombon. Ama nema dana a da Mirso ne podijeli makar kilogram bombona. Ustvari, bio je jedan, kada trgovac kod kojeg je kupovao nije nabavio bombone. Nestalo! Tog jutra, na Mirsina pleća svalila se golema tuga, koju odrasli ne znaju razumjeti. Mirso je postiđen hvatao poglede djece koja su prolazila i sebi obećao.

- Nikada više neću doći na trotoar sa knjigama bez bombona. I zaista od toga dana Mirso ih redovno dijeli. Njegove bombone osvajaju dječija srca na kojima ispisuju uspomenu, baš kao što je i moja na one halvice. Samo bez straha da će se od njih nakotiti gliste u stomaku. Djeca to znaju! Odlazeći u odrastanje nose ovu lijepu uspomenu kao kartu kupljenu za dugo, dugo putovanje, koje još zovu život. Sigurni, da jednom kada budu veeeeliki, na svome dlanu će ugledati Mirsine bombone.