Autor: Said Šteta

Zavnobihska je noć i vozimo se sa promocije knjige iz Maglaja do Visokog. Pored mene je profesor Fuad, koji započinje priču o Plavoj džamiji u Isfahanu, u Iranu, u kojoj mujezin ima određeno mjesto sa kojeg ga se može čuti gdje god da ste u toj velikoj džamiji. Bez ozvučenja i napredne tehnike, samo dobro raspoređeni akustični rezonatori umijećem davnog arhitekte, prostiru zvuk do svakog uha taman koliko treba. Niti malo, nit’ previše!

Onda se vrati visočkim džamijama u kojima je tražio davno ostavljene duše, među starim zidovima sa kojih ga miluju šare ornamenta i levhe ispisane vještom rukom kaligrafa. A tek miris džamije!?

Reda Fuad džamije u Visokom istiha. Pertačka, pa Bijela-Šerefudinova ili ti Čaršijska džamija, pa Tabhanska, pa Rosuljačka džamija. O svakoj po nešto prozbori, noseći trag tespiha na svojim jagodicama i miris u nosnicama što se ugnijezdio poput ruha u čekmedži kad čeka dragog gosta.

- E, to je moja džamija! Javi se Amina kada profesor spomenu Rosuljačku džamiju u njenoj mahali. Onako, pobjedonosno sa zadnjeg sjedišta gdje je sjedila sa svojom drugom violinom Nafijom, kćerkom rahmetli Nedžada Ibrišimovića, pa nastavi.



- Tu sam išla u mekteb i ona mi je nekako najdraža, a rado odem u svaku.
Ovdje zastajem upitan ljudskom sumnjom koja se u razumu ispriječi k’o mutna voda, pa ne da u sebe gledat, a kamoli da je preplivate. Kada ova djevojčica nauči za sve one gimnazijske petice? Kada stigne vježbati violinu? Na svaki nastup valja se odazvati!? Još bude čest gost u džamiji. Amina Džinalić rođena je 14. oktobra 2001.godine u Sarajevu, od majke Almedine i oca Jasmina, kao jedino dijete. Osnovnu školu „Kulin Ban“ u Visokom završava odličnim uspjehom i uporedo pohađa mektebsku nastavu u Rosuljačkoj džamiji kod efendije Rasima ef. Hasandića, a potom kod Mahira ef. Huseinovskog. Čini se od rođenja, njena je želja da bude violinistica. Sa sedam godina upisuje Školu za osnovno muzičko obrazovanje „Avdo Smajlović“ Visoko, kod profesorice Nermane Šehić uz koju je još više zavoljela violinu. Onda dolazi, kako to Amina voli kazati “moj doživotni prijatelj” neko koje ostavio velikog traga na njenu muzičku karijeru. Profesorica Nejra Kovač. Već 2011.godine na XIV federalnom takmičenju učenika i studenata muzike osvaja ubjedljivo prvu nagradu. Godina za godinom i nagrade se redaju za njene izvedbe na violini, za pjevanje, za znanje iz bosanskog jezika i književnosti, za znanje iz mektebske nastave. Godine 2014, proglašena je učenicom generacije ŠOMO „Avdo Smajlovic“. Iste godine dobija internacionalnu, umjetničku stipendiju Fondacije „Johann Strauss“, Berlin. Po završetku osnovne škole ide na usavršavanju sviranja violine kod profesorice Marine Tomić na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Trenutno pohađa treći razred Gimnazije „Visoko“, prirodno izborno područje, gdje je također odlična učenica. Šta bi to drugo mogla biti? Odgojena, talentovana, čestita. Odlična!

Bila je i rukovodilac orkestra „Preporod“. Predstavnica je Rosuljačke džamije u Mreži mladih sarajevskog muftijstva, kao i kapiten Mreže mladih Medžlisa islamske zajednice Visoko.
Završila je i prvi stepen kursa Turskog jezika „Yunus Emre Enstitusu“. Ima i svoj orkestar. Nastupa!



Sjetih se prošlog januara, eto sad će godina, kada smo putovali zajedno za Bihać na promociju “Batonovih priča” knjige o junacima, teškim ratnim vojnim invalidima. Mnogobrojna ekipa stiže u internat gdje smo ugovorili prenoćište. Dok smo svi požurivali da malo prilegnemo od dugog puta prije promocije, gore na spratu začula se violina. Pitam, šta je to, a Fuad, tada njen profesor u Gimnaziji u Visokom, ponosno odgovori: “Eee, naša Amina vježba za nastup.”

Tako obilazimo gradove po Bosni i Hercegovini, a ona uvijek tačna, odgovorna i spremna da zasvira. Tiha poput sjenke, u brojnoj ekipi skoro pa neprimjetna, viri iz ugla i čeka da klimnem glavom, da zasvira, ali i da zapjeva. Umije i jedno i drugo, mada joj violina više prirasla srcu. Pusti je da prospe umilni jecaj, poput djevojke ostavljene na prozoru čežnje. Prošeta se tako nestvarno kroz note, da mi se najednom učini kako sam otišao na onaj ljepši svijet, pa kao razigran leptir poljima cvjetnim sa cvijeta na cvijet, a melek iznad glave mi svira. Pomislim da ovoliko ljepote ne može biti na ovom dunjaluku. Jok! Onda violina napipa svako čulo, dabet ono što potjeraju suzu k’o kišu nakon duge suše. Amina samo mrvu razvuče osmijeh, još bolje glavu prisloni na violinu da joj ne izmakne i onaj najtanji zvuk. Tačno, poput davnog arhitekte sa početka priče, rasporedi njen zvuk do svakog uha. Taman toliko da vam dušu pomiluje, makar je u kamenu krili.