HABIB MANDŽIĆ: Ako još uvijek nismo kadri da otvorimo oči i da sagledamo beskrajno strpljenje koje Bog ima sa ljudima i čitavim svijetom, a koje dolazi iz, isto tako beskrajne i ljudskom rodu neshvatljive Božije ljubavi, trudimo se da nam strpljenje drugih ljudi prema nama, i kada smo zli i nepravedni, posluži kao primjer i opomena, pouka ljubavi, kakvi bismo i mi morali biti, bar povremeno dok smo mladi, a sve češće kada ostarimo. Ko nema strpljenja sa nama kad griješimo, ne voli nas. Ne voli nas ni onaj ko nam ne oprašta kad se kajemo za učinjene grijehe. A najmanje nas voli onaj, ko se ne raduje našoj popravci.

Kod ljudi se čitav život kreće tragom ponavljanih smjena strpljenja i nestrpljenja: drugih sa nama, nas sa drugima, samih sa sobom. Sve što postignemo vrijedno, teškim i dugotrajnim trudom strpljenja, nekad izgubimo, u jednom trenutku - nestrpljenjem. Nestrpljivi smo kada smo djeca, nestrpljivi kada ostarimo, nekad budemo nestrpljivi čitavog života.

Čovjek koji nikad miran i nikad zadovoljan nije, uzalud traži, srednji, zlatni put, između strpljenja i nestrpljenja, ne bi li postigao unutarnju ravnotežu i duševni mir. Čudnovato konzervativna priroda čovjeka, kako veli Jung, s jedne strane, i njegova ptičija radoznalost, nestalnost i površnost, s druge strane, čine ga, ili previše inertnim i statičnim, rekli bismo neplodno strpljivim, ili grčevito pokretljivim, odveć oholim, drugim riječima, opasno ili rizično nestrpljivim.

Neurotičan razvoj nekih ljudi, uslovljen odgojnim greškama u ranom djetinjstvu, pojačava neke urođene slabosti čovjekove, pa ga čini pretjerano opreznim, strpljivim zbog straha od života, ili neopreznim i nestrpljivim , sa nepresušnom željom za potvrđivanjem i priznanjem. U oba slučaja ponašanja, čestih i vidljivih među ljudima, nije postignuta neophodna mjera unutarnje harmonije i umjerenosti, o kojoj su još grčki filozofi znali da kažu pravu riječ, koja bi donosila zrele plodove stvaranja, i pojedincima i društvu.

A koja bi to prava mjera mogla biti na stalnoj klackalici između strpljenja i nestrpljenja koja bi bila primjerena čovjeku? Da li istinski vjernik ima prednosti u odnosu na nekog ateistu ili agnostika da, kada prepozna u sebi, i svoj urođeni temperament i, možda, svoj neurotični razvoj, povoljnije od ovih riješi konflikt i da prije drugih ljudi pronađe dobar ishod suprotnim i često zavađenim težnjama u sebi koje ga odvode u krajnosti, ili pretjeranog povlačenja od svijeta, najčešće zbog povređene sujete, ili uporne, a nezdrave ambicije dokazivanja sebe?

Možemo poći od ove ontološke istine. Bog je strpljiv, a đavo je nestrpljiv! Još su stari Rimljani izvanredno tačno govorili: Omnis festinatio ex parte, diaboli est! Svako nestrpljenje dolazi od đavola! Svako naše nedjelo, od uvrede najbližeg, preko krađe i utaje, do ubistva, dolazi iz nestrpljenja, iz koga izlazi gnjev i zavist. Svaki grijeh potiče od nedovoljnog strpljenja u ustrajavanju u dobru, na drugoj strani našeg, grijehom pocijepanog bića, prethodi svakoj vjeri. Ali i nadi i ljubavi, bez kojih vjera ostaje neučinkovita.

Nada koja se vidi nije nada. Kad se vidi nešto, kako i da se nada? Ako se nadamo onome što ne vidimo, čekamo sa strpljenjem. Sa strpljenjem čekamo sopstveno preobraženje, sa strpljenjem se borimo protiv svojih griješnih strasti, sa strpljenjem se odnosimo prema nestrpljenju drugih ljudi prema nama, sa strpljenjem čekamo kraj ovoga života, sa strpljenjem punim vjere, nade i ljubavi, i sa mnogo iskrenih pokajničkih suza i vapaja upućenih Bogu, čekamo Božiji Sud.

Ako imamo strpljenja u sebi, svako zlo i nepravda upereni protiv nas, uskoro prestaju, slomljeni o stijenu naše strpljivosti. U suprotnom, na zlo odgovaramo zlom i time ga uvećavamo, ili nas potisnuto, neprerađeno zlo, razjeda iznutra.

Zašto kažemo da je Bog strpljiv? Zar Bog nije bio strpljiv dok nas je stvarao, ostao strpljiv sa nama i kada smo zgriješili. Bog nije htio da ubije Kabila koji je ubio svog brata Habila! Bog nas trpi i danas, iako prevršismo svaku mjeru u grijehu, zagađujući i nebo i zemlju, i vodu i zrak, i dušu drveta i životinje i biljke! U našem ljudskom nestrpljenju nekad nam smeta, i kad mislimo da smo vjernici, zašto Bog ne kažnjava zulumčare i griješnike, drugi put, međutim, nije nam po volji kada ih Bog brzo kažnjava.

Kad ne bi Bog kažnjavao jedne griješnike odmah poslije učinjenog grijeha, mi bismo očajavali čekajući Božiju pravdu, a kad Bog ne bi strpljivo odlagao kaznu drugih griješnika, kako bismo se mi naučili strpljenju prema onima koji nas vrijeđaju?

Zaista, kad god smo nestrpljivi, šejtanovi ili đavolji smo učenici, ili, za one kojima se ne sviđa spominjanje đavola, jer ne žele da ga prepoznaju u sebi, zarobljenici smo sopstvenih strasti, neprepoznatih, ili, prepoznatih, ali neoplemenjenih.

Ako još uvijek nismo kadri da otvorimo oči i da sagledamo beskrajno strpljenje koje Bog ima sa ljudima i čitavim svijetom, a koje dolazi iz, isto tako beskrajne i ljudskom rodu neshvatljive Božije ljubavi, trudimo se da nam strpljenje drugih ljudi prema nama, i kada smo zli i nepravedni, posluži kao primjer i opomena, pouka ljubavi, kakvi bismo i mi morali biti, bar povremeno dok smo mladi, a sve češće kada ostarimo. Ko nema strpljenja sa nama kad griješimo, ne voli nas. Ne voli nas ni onaj ko nam ne oprašta kad se kajemo za učinjene grijehe. A najmanje nas voli onaj, ko se ne raduje našoj popravci.

Ne podržavajmo nestrpljenje kod ljudi, jer to je lahko, tako se prepuštamo matici grijeha koja nas neće odvesti u okean Mira, već u kovitlac davljenja, nego podržavajmo strpljenje mira i ljubavi u ljudima, jer to jeste teško i plivanje je uz vodu, ali učinimo to sa znanjem i sviješću da se s naporom postiže trajna sreća i spas u Onostranosti.