Autor: Elmedina Muftić

ELMEDINA MUFTIĆ: Ustani Bošnjače za onu pravdu za koju si dužan ustati, stani uz svoje generale, komadante, gazije, budi na ulicama kada nam u pritvor odvode najbolje sinove ove države, koji su se borili da bi mi danas imali slobodu. Bošnjače, ustani kad te zove Domovina Bosna, a ne kad te zove genocidna tvorevina i njen okot. Bošnjače, ne zovi bratom onoga ko je pucao u tvoj narod, jer taj je ubijao tvoju istinsku braću.

Bošnjaci su narod sa urođenom empatijom za svijet i ljude oko sebe, ali i narod koji tu empatiju ne umije da kontroliše, odnosno koji pokušava da „hoda u tuđim cipelama“, kako bi osjetio pravo stanje tog drugoga, a da pri tome ne vidi da su upravo te cipele gazile po krvi i kostima Bošnjaka.

Slučaj Davida Dragičevića koji je ubijen u Banja Luci pod nerazjašnjenim okolnostima, već mjesecima zauzima posebno mjesto u javnom prostoru BiH, posebno borba Davidovih roditelja za otkrivanje ubica njihovog sina.

I sve bi to imalo svoje mjesto u svijesti i empatiji, da se Davor Dragičević ne hvali kako je u maju 1992.godine iz Italije došao u BiH kako bi se borio za veliko-srpsku nacionalističku tvorevinu u Bosni i Hercegovini nastalu na genocidu nad Bošnjacima.

Tamo gdje počinje Davorov genocidni pir, prestaje svaki oblik empatije, mene ali i svih čestitih Bošnjaka, spram njegovog bola i tuge, a „Pravdu za Davida“, ne mogu da doživim pravdom, niti se borim za istu sve dok kosti na desetine hiljada Bošnjaka leže po masovnim grobnicama širom BiH.

Pitaju me za odsustvo empatije u slučaju Davida Dragičevića?!

Moja empatija spram onih koji su počinili, izvršili i sudjelovali na bilo koji način u agresiji na R BiH i genocid nad Bošnjacima i njihovih potomaka do devetak koljena je ubijena još 1992.godine, sa ubijenim Bošnjacima Bijeljine, ubili su mi empatiju u genocidu u Prijedoru, moja empatija je umrla sa 102 djece ubijene u genocidu u Prijedora, sa 1601 ubijenim djetetom opkoljenog Sarajeva. Moja empatija spram agresorskih vojnika odnosno zločinca, čiji pripadnik je Davor Dragičević, bačena je i raskomadana leži u hiljade masovnih grobnica u koje su bačene nevino ubijene žrtve Bošnjaka. Moja empatija spram svega što se identifikuje sa genocidnom tvorevinom je izgorila zajedno sa žrtvama koje su žive spaljene na lomačama u Višegradu i poklane na Ćupriji na Drini, kao i sa žrtvama genocida koji su poklani na Željeznom mostu u Foči. Moja empatija spram zlikovaca i njihovih potomaka je ostala zaleđena u pogledu četrdeset hiljada silovanih Bošnjakinja, djevojčica, djevojaka i žena. Moja empatija za one koji i danas veličaju genocid i zločince, spuštena je u kabur zajedno sa žrtvama genocida Srebrenice. Nišan mojoj empatiji za bilo koga ko je bio i jedan momenat na strani agresora podignut je u Memorijalnom centru žrtava genocida u Potočarima.

Moja borba za pravdu okrenuta je ka selu Zecovi kod Prijedora u kojem živi starica Hava Tatarević i koja svaki dan iz svoje avlije gleda u kaburove svojih šest sinova i muža, ubili ih u jednom danu Davorovi četnici i suborci za genocidnu tvorevinu ili državu, kako ju Davor naziva. Hej, sedmoricu Tatarevića!

U selu Đulići kod Zvornika, na mezaru majke Nazije Beganović, još čeka pravda za njezinih ubijenih šest sinova i muža. Nazija nije dočekala pravdu.

U Kozarcu na spomen obilježju žrtvama srpskog genocida umjesto pravde, stoji uklesano šest imena sinova Garibovića i sedmo ime njihovog babe Muharema.



Moje suze iz empatije su isplakane za 11451 ubijenim građaninom opkoljenog Sarajeva.
Moja empatija za zločince naroda moga prekinuta je s prekinutim prvim plačem tek rođene bebe u Potočarima, koju ubiše čim se rodila, tek devetnaest godina poslije kad su je ekshumirali iz jedne od masovnih grobnica dali su joj ime Fatima. Da, sa Fatimom Muhić i njezinom nasilnom smrću umrla je moja empatija ...

Moja pravda je avliji nane Fate Orlović, gdje i danas bespravno kao hram đavolu stoji crkva, da se ruga žrtvi i veliča zločinca.

Moja borba za pravdu ogleda se kroz moju borbu da se istina o agresiji i genocidu interpretira na pravi način, u kulturi sjećanja na časnu borbu Armije R BiH.

Besmisleno je Bošnjaku da traži „Pravdu za Davida“, dok mu na hiljade Bošnjaka leži u masovnim grobnicama koje je prouzrokovao i Davidov otac. Dok majke Bošnjakinje i danas tragaju za kostima svojih sinova, kod se u Srebrenici ukopava po jedna kost od čitavog ljudskog tijela.
Ustani Bošnjače za onu pravdu za koju si dužan ustati, stani uz svoje generale, komadante, gazije, budi na ulicama kada nam u pritvor odvode najbolje sinove ove države, koji su se borili da bi mi danas imali slobodu. Bošnjače, ustani kad te zove Domovina Bosna, a ne kad te zove genocidna tvorevina i njen okot. Bošnjače, ne zovi bratom onoga ko je pucao u tvoj narod, jer taj je ubijao tvoju istinsku braću.

Bošnjače, budi na braniku istine i pravde, bori se za one koji više ne mogu da se bore, kojima je pravo na život oduzeto nožem.

Nije zlato sve što sija, nije ni pravda sve što se pravdom naziva, nije ni istina sve što čujemo, istina i pravda su nešto najsvetije, pazimo za kakve istine i kakve pravde na noge ustajemo.

Naše su istine i naše pravde u naših jedanaest genocida, u našim masovnim grobnicama, našim stratištima...

Davor nek svoju pravdu traži od onih za koje se borio, u čije temelje su uzidani naši životi.
Svakako, Bošnjaci kao nevine žrtve genocida u kontinuitetu osuđuju svako ubistvo koje je počinjeno nad nevinim ljudskim rodom, ma gdje to bilo na dunjaluku.