Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

GENOCID NAD BOŠNJACIMA: Četnički pogrom u selu Visočka
EMINA LATOVA, HEROINA SA VISOČKE
Autor: Faruk Dizdarević
Objavljeno: 31. December 2018. 16:12:47

Masovni četnički zločin nad civilima: Panorama sela Visočke



Piše: Faruk DIZDAREVIĆ
Visočka, malo planinsko selo na granici između Crne Gore i Srbije, okruženo Krajtinama, Vrbnicom i Zahunskom, pred Drugi svjetski rat pripadalo je Sjeničkom srezu. Naseljeno je bilo isključivo muslimanskim življem, koje je najvećim dijelom činilo bratstvo Bučan. U prvoj polovini XVIII vijeka (oko 1730.) Ramo Bučan, porijeklom iz nikšićkog kraja, sa trojicom braće, naselio se najprije u Akovu a potom je prešao u obližnje selu Gubavač (8 km udaljeno od Bijelog Polja).[1] Ramo ostane u Gubavču, brat Tale odseli ka sjeničkom kraju i nastani se u mjestu Karaule. Dvojica ostale braće, idući za trgovačkim poslovima, odsele za Dalmaciju, gdje će kasnije prihvatiti katoličku vjeru ali će zadržati prezime. Talovi potomci sa Karaule dođu na Visočku, mjesto veoma pogodno za stočarstvo. U novoj sredini se uvećao broj familija koje su držale silnu stoku, pa su pašnjake imali čak i na području Višnjeva. Sa rođacima iz Gubavča, koji će vremenom formirati brojno bratstvo, održavani su redovni kontakti. Na zgodnom mjestu, između dva brijega, odakle se vidi Gubavač i dio Limske doline kao na dlanu, na potesu Močilo, sagrađen je čardak. (Ima mišljenja da su umjesto Bučana čardak podigli voljavački Bojadžići). Mjesto se i danas naziva Čardaklija.
Čardak su često posjećivali rođaci iz Gubavča, tu se akšamlučilo, odatle se kretalo u lov. Obližnje šume, od Jovanskog Krša pa gore do Bara, bile su pune raznovrsne divljači. Visočani su bili poznati i kao vrsni lovci.

U ovom postranjenom mjestu nikada nije bilo više od desetak-petnaest kuća. Pred Drugi svjetski rat u njemu je živjelo nešto preko četrdesetak žitelja, mahom Bučana. Bila je svega jedna kuća Šaronjića. Tradicionalno, ljudi su na ovim područjima imali nešto od oružja da bi se bavili lovom ali i da bi se, ako zatreba, „odbranili od vuka i hajduka“. Započeo je rat, dio pravoslavaca iz tih krajeva prilazi četničkoj organizaciji. Veoma mali broj se opredjeljuje za partizanski pokret i narodnooslobodilačku borbu. Muslimanski živalj u početku je u nedoumici i iščekivanju šta će se desiti. U to vrijeme četnici se organizuju; sarađujući sa okupatorima zemlje, bore se protiv partizana a u svom programu planirali su da „iskorijene Turke“. Formiraju se Limsko-sandžački četnički odredi čiji komandant je major Pavle Đurišić[2]. Starješina lokalnih četnika je Rade Korda[3] iz sela Tutića, seljak po zanimanju, koji je dobio titulu četničkog vojvode. On će ubrzo postati poznat po represalijama nad muslimanskim življem u bjelopoljskom kraju.


ZLOGLASNI ČETNIČKI VOJVODA: Ratni zločinac Pavle Đurišić


Što se Visočana tiče uspjeli su nekako da preture preko glave prve dvije godine rata. Nikome nisu ništa nažao činili pa su vjerovali da i njima neće niko nauditi. Tako je bilo do početka 1943. godine.
Četnički ideolozi, rečeno je, planirali su likvidaciju muslimanskog življa u Sandžaku, potom u istočnoj Bosni, a onda dalje – svugdje gdje ih ima. Početkom januara u Šahovićima kod Bijelog Polja (gdje je izvršen genocid nad Bošnjacima, tada muslimanima, 1924. godine) održana je konferencija četničkih komandanata na kojoj je razrađena odluka njihove Vrhovne komande o novom obračunu sa „Turcima“ kako su nazivali muslimane. Sastanku prisustvuje i Rade Korda. Četničke akcije, koje će karakterisati neviđena svirepost, započele su 5. januara napadom četnika Rada Korde na Visočku. Tokom ove strahotne kampanje, prema četničkim podacima, uništena su 33 muslimanska sela na desnoj obali Lima, pobijeno 400 naoružanih muslimana i ubijeno 1000 žena, djece i staraca. Prema istraživanjima ovi podaci nisu tačni ni po broju žrtava niti po broju uništenih sela, naime umanjeni su po oba osnova. Strašni četnički zločini u Bjelopoljskom srezu bili su zloslutni uvod mjesec dana kasnije u još masovnija stradanja muslimana u Pribojskom i Pljevaljskom srezu u Sandžaku i Čajničkom i Fočanskom u Bosni.[4]

Rade Korda je prije napada želio da sazna jesu li i koliko Visočani naoružani. Poslao je krajem 1942. godine svoga čovjeka, koji je kao bio prijatelj Visočanima, da to ispita. Ustvari, ovaj im kaže da nosi poruku vojvode Rada koji zahtijeva da mu mirno predaju svo oružje, da će onda biti pošteđeni, ne daj Bože, kakvog kaštiga, te ako to urade da im dalje „neće faliti ni dlaka s glave“. Toga dana na Visočkoj se slučajno zadesio Arslan Bučan iz Gubavča, nekada čuveni komitaš iz družine Jusufa Mehonjića. On je prozreo Kordinu namjeru. Krišom kaže čobanima da trče od kleke do kleke, a on u košulju stavi kamenja, a preko krila svoju čuvenu pušku „Martinku“. Nekoliko viđenijih Visočana zajedno sa Arslanom kažu četniku da nema razloga da se bilo kome predaju, da su oni mirni stočari koji gledaju svoga posla, da se ne mogu razdvajati od to malo oružja koje im treba za lov, jer poznato je u kraju da jako vole lov. Ugoste ga domaćinski i isprate tamo otkud je došao. Ovaj se vrati svome starješini i kaže mu da je gore odnekud silna vojska i da imaju velike količine municije, a bombi toliko da su se opasali njima. To je odložilo za izvjesno vrijeme napad četnika na selo Visočku.[5]


Arslan Bučan


Već je rečeno da su četnici Pavla Đurišića prvih dana januara mjeseca 1943. godine započeli svoj genocidni pohod na muslimanska sela na desnoj obali Lima. Na Badnji dan, 6. januara komandant Limsko-sandžačkih četničkih odreda Pavle Đurišić piše vrhovnom četničkom komandantu Dragoljubu Draži Mihailoviću:

„Čika Đoko (jedno od lažnih imena koje je Draža nadjenuo sebi), Naročitih novosti nema. Operacija u Srezu Bjelopoljskom otpočela je juče, 5-og ovog mjeseca u 12 časova i to prvo kod Rada Korde. Sve se izvodi tačno po planu. Rade je juče spalio 15 kuća, ubio 10 muslimana i 5 je sagorelo u kućama. (Podvukao F.D.) Izvesna sela koja su uporište muslimana moraju se spaliti i to sam naredio. Jutros tačno po planu otpočele su borbe na drugim sektoru, borbama u selu Dubovo razvijala se u pravcu sela Korita takvom brzinom da su dva prva turska sela Jasen i Kostiće, a zatim i Zminjac za nepun sat pregaženi. Jednom rečju uspeh je siguran, a kakav će biti rezultat u pogledu žrtava videćemo“. (…)6/I 1943. god. Kolašin[6]

Dakle, po Đurišićevom naređenju ili po sopstvenoj odluci, Korda je odlučio da uništi selo Visočku, koja nije tako daleko od Tutića. Napad je započeo u ranu zoru 5. januara 1943. godine. Spisak žrtava četničkog pokolja na Visočkoj koji je sastavio desetak godina kasnije (1952) Salih Bučan pogrešno je datovan na 7. januar. Svakako je vjerodostojniji, što se datuma tiče, izvještaj Pavla Đurišića Dragoljubu Mihailoviću poslat 6. januara u kome se kaže da je „Rade (Korda) juče spalio 15 kuća, ubio 10 muslimana i 5 je sagorela u kućama“.


ČETNIČKI RATNI ZLIČINI: Klali su ljude


Ovaj dio izvještaja odnosi se na Visočku i ako se ime sela taksativno ne navodi. Treba istaći da je Đurišić umanjio broj žrtava: umjesto ukupno 15 usmrćeno je 31 lice, umjesto 5 sagorjelo je ukupno 17 osoba – 12 u kući Lata Bučana i 5 u kući Ahmeta Bučana. U nekim tekstovima koji govore o dešavanju na Visočkoj uzima se pogrešno datum 7. januar. Vjerovatno autori nisu konsultovali četničku dokumentaciju, a moguće je da su se poveli za nekim pričama da se pokolj desio na Božić. No vratimo se događaju.
U pometnji koja je nastala tokom iznenadnog napada nekolicina muškaraca su izbjegli u Voljavac.To su bili Ibrahim, Šećo, Avdo, Hivzo, Hakija i njegov otac Ibiš. Tokom bježanije četnici su ih spazili i pripucali. Hakiju je ranio četnik u leđa; metak je izašao na grudi. Medo je bježeći poginuo.
Halil je stigao u Voljavac sa kompletnom porodicom. Ostali su őstali u selu. Mislili su da da se neće desiti tako grozan pogrom. Istina, neki i da su htjeli nisu mogli napustiti selo - ili zbog sitne djece, ili zbog bolesnika u kući. Među njima je bio i Lato Bučan. Žena mu je bila na postelji, teško bolesna. Lato je imao šćeri Ajnu i Eminu i dva maloljetna sina – Džema i Selma. Tih dana se u roditeljskoj kući zadesila Ajna sa dvoje malo djece; jedno je imalo pet a drugo tri godine. Oni nisu htjeli da se razdvajaju i svi su ostali u selu.

Srednja Latova šćerka Emina bila je veoma lijepa djevojka, nešto visočija od srednjeg rasta, plavih očiju, kose bujne i crne kao gavranovo krilo. Tada je imala nepunih dvadeset godina (rođena je krajem 1923). Bila je otresita i pametna djevojka. Od oca je naučila da rukuje puškom. Po svemu tome čuvena je bila u kraju. Imala je dosta prosaca, a jedan od njih, koga Emina nije baš begenisala, bio je vrlo uporan.Vehbo Bučan iz Gubavča, rođak Eminin, zahtijevao je, na kraju, da mladić puškom gađa u metu, pa ako je pogodi može se razgovarati o ruci djevojke. Prosac promaši, a Emina pogodi u sred mete.

U selu je ostao i Bešir Šaronjić sa tri maloljetna muška djeteta i ženom. Mujo Crnovršanin s Bara sa ženom i malom šćer- kicom sklonio se na Visočku misleći da je tu, u tim ratnim danima, sigurnije nego u njegovom selu. Na Visočkoj se zatekao i Amir Destanović iz susjednog Zahunska. Redžo Badžić iz Rasova je dan ranije prije fatalnog događaja došao da obiđe sestru.

Dakle, u mrazno januarsko praskozorje iznenada i neočekivano zagrmjele su puške i mitraljezi na Visočkoj, nastao je vrisak i kuknjava izbezumljenih žena i djece, prve zapaljene kuće i zgrada su već počele da plamte.Uz to su napadači halačući plijenili stoku i pljačkali ono što im se svidjelo. Četnici su brzo napredovali, ubijajući sve redom. Zapalili su kuću Ahmeta Bučana u kojoj su izgorjeli on, žena mu Nura koja je bila u drugom stanju i troje djece – najstarije od pet godina, srednje od četiri i najmlađe od nepune tri godine. U toj paklenoj atmosferi iz kuće Lata Bučana pružan je junački otpor. To su u početku pucali Lato i njegova mezimica Emina, iz lovačke puške i karabina. U Latovu kuću dotrčala je da se tu skloni komšinica sa starom majkom i dvoje sitne djece. Kad joj je otac poginuo Emina je nastavila sa otporom, trčeći od prozora do prozora, tako pucajući da napadači pomisle da je tu više boraca. Djevojka je preciznom paljbom herojski branila familiju, kuću i selo. Misleći da je puna kuća oružnika četnici su je zasipali kuršumima, povremeno dovikujući da se njeni branitelji predaju jer nemaju nikakve šanse da se izvuku. Na te njihove riječi iz kuće je odgovarano pucnjavom. Negdje oko podne selom je zavladala tišina. Kuće su dogorijevale. Emini je već bilo ponestalo municije. U hambaru, zgradici u dvorištu niže kuće, bilo je još nešto municije. Hrabra Visočanka je izletjela iz kuće da je preuzme. Četnici koji su bili okružili kuću – uhvate je. Bili su zaprepašteni kad su vidjeli da je tu pred njima djevojka, a ne neki prekaljeni borac. Bili su, također, impresionirani njenim odvažnim i prkosnim držanjem. Četniku koji ju je držao djevojka se obrati riječima: „Da si mi pobogu brat, ako imaš imalo časti sačuvaj mi obraz, a krv neka ti je halal“! Četnik je zastao pred ovom molbom, koja je imala i smisao molbe i smisao zakletve. Pitali su je ko je u kući, ima li tamo naoružanih muškaraca. Držeći je ispred sebe kao štit oprezno su ušli u kuću i tamo zatekli mrtvog domaćina, njegovu ženu na dušeku i prestravljene žene i njihovu dječicu. Odlučili su da kazne Eminu i njene zbog nekoliko izgubljenih svojih saboraca. Kazna će biti takva da zapale kuću i sa njom njene ukućane. Nanijeli su slamu iz obližnjeg kotara oko objekta. Pričalo se da su hrabroj djevojci napunili dimije slamom i zapalili je. Kad su četnici istrčali iz kuće, zaključavši vrata, vatra je već buktala, ubrzo je zahvatila spratne grede od lučevine i slamni krov. Crveni plamen, činilo se, digao se do neba a iz kuće se čula strašna piska djece i ostalih koji su živi gorjeli. Zajedno sa svojim najbližim izgorjela je i Emina. Priča o Emini, njenom junaštvu i o tome da je živa zapaljena, i danas je prisutna u narodu toga kraja.



SPISAK

Poginulih članova sela Visočke dana 7. januara1943. god.

1. Bučan Lato
2. „ Meho
3. „ Džemo
4. „ Selmo
5. „ Kima
6. „ Ajna
7. „ Emina
8. „ Siba
9. „ Muniba
10. Bučan Ahmet
11. „ Bejta
12. „ Nura
13. „ Selima
14. „ Hankija
15. „ Muradif
16. „ Medo
17. „ Bahto
18. „ Smajil
19. „ Hama
20. „ Fata
21. „ Abaz
22. Šaronjić Bešir
23. „ Vehbo
24. „ Hamdija
25. „ Meho
26. „ Tića
27. Badžić Ređžo
28. Destanović Amir
29. Crnovršanin Mujo
30. „ Ajna
31. „ Selva


Tokom napada četnika na selo Visočku sve su kuće i zgrade popaljene i skoro svi stanovnici poubijani ili živi zapaljeni, ukupno njih trideset jedno. O tome svjedoči spisak stradalih koji je sačinio 1952. godine Salih Bučan, sin Iljazov, iz Visočke i predao ga prijatelju Alju Dizdareviću iz Voljavca na čuvanje.


Četnički zlikovac Rade Korda


Pogrom muslimana na desnoj obali Lima od strane četnika se nastavlja. O tome govori slijedeći izvještaj četničkog komandanta Đurišića sačinjen 10. januara:

„Akcija na desnoj obali Lima u Srezu Bjelopoljskom završena je. Ista je izvedena tačno po utvrđenom planu.
Rezultat ove borbe je:

1) Potpuno su uništena sledeća muslimanska sela (Sekcije: Pljevlje, Sjenica, Peć, Kolašin): Voljavac, Gubavač (Pod ovo selo ubrojao je i susjedna Holuja koja su sasvim spaljena 7. januara – primj. F.D.), Rodijelja, Ušanovići, Presečenik, Boturiće, Donji Vlah (Sekcija Pljevlja) Mirojevići, Šolja, Radojeva Glava, Mediše, Pobretići, Donja Kostenica, Stublo,Vrh, Zminjac, Šipovice, Negobratina, Osmanbegovo Selo, Dupljaci, Jasen, Kostiće, Kačevar, Ivanje, Godijevo, Žilići, Gor- nja Crnča, Gornji Radulići, Vrba, Crhalj, Kradenik, Sipanje, Ličine (Sekcija Sjenica-Peć). Ukupno 33 sela.

2) Žrtve: Muslimana boraca 400 (četiri stotine), žena i dece oko 1000“.

U potpisu: Komandant Limsko-Sandžačkih četničkih odredaMajor Pavle Đurišić[7].

Italijani, koji su 1943. bili stacionirani u Bijelom Polju, zaprepašteni četničkim zločinima prema nenaoružanom musliman - skom življu „ (…)pokušali su da izađu kod Korde da intervenišu ali kada su osetili zrna puščana oko ušiju pobegli su natrag“.[8]


Četnici pod komandom Rada Korce


Treba istaći da se o pokolju na Visočkoj, čak i nakon završetka rata i oslobođenja zemlje, nije javno pričalo. I sami preživjeli Visočani govorili su o njemu samo između sebe, tihim glasom. Nove vlasti nisu procesuirale ovaj događaj i niko nije osuđen ili bar optužen za ovaj genocidni slučaj. Zašto je to tako nije sasvim poznato. Činjenica je da su 1945., kad se već znalo koje snage će biti pobjednice u ratu, veliki broj četnika iz Limske doline i sjeverne Crne Gore priključio partizanima i po oslobođenju zauzeo u vlasti ključne pozicije. Možda ovo može biti odgovor na sramnu šutnju o Visočkoj tragediji.

Ovim zapisom želimo da se spasi od zaborava zločin u jednom skrajnutom seocetu čiji čestiti stanovnici, zaokupljeni gajenjem stoke i obradom posnih planinskih njivica, znači nastojanjima da u njemu opstanu, nikome nisu ni „vodu trunom natrunili“, kako se u tom kraju kaže, kao i da se sačuva uspomena na lik heroine Emine Bučan. Skupština opštine Sjenica dala je jednoj predškolskoj ustanovi u ovom gradu ime Emine Bučan (zajedno sa Jelom Jovanović).


Fussnote:


1] Redžo R. Bučan, Rodoslov bratstva Bučan, Bijelo Polje, 2008.
2] Pavle Đurišić, kapetan prve klase vojske Kraljevine Jugoslavije rodom iz Podgorice. U 13-julskom ustanku 1941. u Crnoj Gori bio je član Vojnog komiteta u Beranama. Zbog nacionalizma i šovinizma došao u sukob sa NOP-am. Trajno stvarao četničku organizaciju u beranskom i bjelopoljskom srezu.Četnički vođa Draža Mihailović imenovao ga je za komandanta Limsko-Sandžačkih četničkih odreda.Potom je bio komandant Starog Rasa, komandant četničkih odreda Crne Gore, komandant svih četničkih jedinica Crne Gore, Boke i Sandžaka. Njegove jedinice, zajedno sa okupatorom, učestvovale su u borbama protiv NOVJ i NOP u Crnoj Gori, Sandžaku, Bosni i dr. Bio je surov i isticao se zločinima prema pripadnicima NOP-a. Njegovi četnici su napravili strašne zločine prema muslimanskom življu Sandžaka i Istočne Bosne. U sukobu između ustaša i četnika na Lijevče Polju (kod Banja Luke njegove jedinice su razbijene a on je sa nekoliko četničkih komandanata zarobljen aprila 1945, otjeran u logor Jasenovac gdje je i ubujen.

3] Rade Korda je rodom iz sela Tutića (Sjenički srez). Bio je težak i stočar. Isticao se
u kraju kao drvodjelja: pravio je drvene posude od zastruga za kajmak, kaca za sir do
velikih kaca za džibru. Draža Mihailović ga je 1942. imenovao za komandanta Prve i
Druge bjelopoljske brigade i dao mu čin vojvode. Krajem rata uspio je da pobjegne
u Tursku, gde je i umro.

4] Mirsad Kurgaš, Pokolj Bošnjaka od Badnje večeri do Božića, Forum Klix, objavljeno
01. januara 2012.
5] Po kazivanju Zaima Bučana rodom iz Visočke
6] Zbornik NOR-a, tom XIV – četnički dokumenti, knj. 2, Vojnoistorijski institut, Beograd
7] Zbornik NOR-a, tom XIV – četnički dokumenti, knj. 2, Vojnoistorijski institut, Beograd
8] Ibidem



Ostali prilozi:
» BOSNA I BOŠNJACI
Mustafa Kahramanyol, prof. dr. emeritus | 21. January 2019 01:34
» ALI-PAŠA VJEČNO ŽIVI!
Avdo Metjahić | 20. January 2019 14:52
» ETO, KOSOVSKI CUKO ZA RUSKI VETO
Said Šteta | 18. January 2019 18:13
» BOLESTI I LIJEČENJA
Prof. Habib Mandžić | 18. January 2019 13:37
» ZAGREB I ANKARA, BEOGRAD I MOSKVA: JE LI BOSNA OPET NA STOLU BERLINSKOG KONGRESA?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 17. January 2019 15:36
» GLEDAJMO ISTINU U OČI!
Mr. Milan Jovičić | 17. January 2019 15:17
» SREBRENIČKA REZOLUCIJA EP JE IZRAZ KONTINUITETA PAMĆENJA GENOCIDA NAD NAŠIM NARODOM
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 15. January 2019 19:37
» PATOLOŠKI LAŽOV NEMANJA KUSTURICA
Prof. dr. Jusuf Mulić | 14. January 2019 17:18
» GEBELSOVSKE GENSKE LAŽI MRZITELJA BOSNE
Said Šteta | 13. January 2019 13:36
» DVOJAKA LICEMJERNA ČOVIĆEVA POLITIKA PREMA BOSNI I HERCEGOVINI
Akademik dr. Suad Kurtćehajić | 12. January 2019 18:53
» NESTALO JE JAGNJADI ZA KLANJE
Ajša Čišija | 12. January 2019 18:27
» POMENULO SE...6
Fatih Hadžić | 11. January 2019 15:50
» 27 GODINA GENOCIDNE TVOREVINE
Zijad Bećirević | 09. January 2019 21:29
» TEMELJI RS SU MASOVNE GROBNICE OD BOSANSKOG NOVOG DO TREBINJA
Mirsad Duratović | 09. January 2019 13:14