Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

ISPOVJEST I POKAJANJE MEŠE SELIMOVIĆA
Autor: Akademik dr. Ferid Muhić
Objavljeno: 02. January 2019. 18:01:20

Svako širenje laži je prilika da se afirmiše istina! I to je dobra strana ovog pamfleta!
Ovakva drastična denuncijacija, kodošenje sopstvenog naroda, makar iz zablude, ali zablude koju je Meša prihvatio i u koju je bio uvjeren, nije mogla drugačuije završiti. Ishod ove njegove ispovijedi bio je predviljiv, personalne frustracije su bile jače od osjećaja kolektivnog identieta: Meša se odrekao svog naroda i deklarisao se kao Srbin. Za svoje pokajanje što je nekada bio bosanski Musliman, nagrađen je prijemom u SANU i to, na njegov izričit pismeni zahtjev, kao srpski književnik. Njegov književni talenat je neosporan, kao što je neosporna i činjenica da su njegove generalizacije o Bosni i Bošnjacima – Muslimanima, kako ih/nas on naziva, nesvjestan njihovog/našeg drevnog imena, od etničke, preko narodne do nacionalne odrednice, ili namjerno ga ignorišući, totalnon neutemeljene. Njegovi stavovi su tek puke ekstrapolacije ličnih frustracija, koje o Bošnjacima i Bosni ne govore praktično ništa, a o samom Meši Selimoviću kazuju sve!



AKADEMIK DR. FERID MUHIĆ

Može se razumjeti da je sam Meša Selimović želio da zaboravi ono što je do juče bio, to je njegovo pravo i tu ništa nije sporno. Ali nije njegovo pravo da svoj stav, kakav god bio, projektuje generalno na sve Bošnjake (bosanske Muslimane) i više je nego sporno smije li vrijeđati milione Bošnjaka koji su, što se kaže, srcem i dušom prihvatali Islam i poistovjećuju se sa svojim muslimanskim identitetom!
”Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samom sebi, treba govoriti drugome.” (Tvrđava, str. 15)

Ovih dana objavljen je na elektronskim medijima tekst “Meša Selimović o Bosni i bosanskim Muslimanima“. Po formi, to je izbor, odnosno kompilacija stavova ovog uglednog književnika o zemlji u kojoj je rođen i o narodu iz kog je ponikao. Ti stavovi su anahroni negativni sterotipi, bez bilo kakvih argumenata; autor, naime, ne samo što ne dokazuje, nego i ne obrazlaže svoje tvrdnje. Prenosi ih kao lične utiske, iz kojih se krije psihološki mehanizam odbrane, tako što, govoreći o Bosni i “bosanskim Muslimanima,“ Meša Selimović, zapravo govori o sebi. Cijeli tekst je skica za socijalno-psihološki autoportret, intoniran kao ispovijed i pokajanje, ali tako da sam pokajnik ostane skriven, a da ono što on vidi kao svoj “grijeh“, pripiše narodu kom je, bez svoje volje pripadao rođenjem i kog se, svojom voljom, odrekao.

Ovo najjasnije otkriva navedena rečenica, koja je i sama mehanizam odbrane i koja zapravo znači: “Iskustvo me naučilo da ono što se ne smije priznati samom sebi, treba pripisati drugome.“

Sam po sebi, ovaj pamflet može izgledati beznačajan. Ipak, činjenica da se, pozivanjem na ime i autoritet Meše Selimovića, kontinuirani stereotipi falsifikovanja istorije Bosne i negiranje njene tradicije državnosti, te generalna paušalna diskvalifikacija kolektivnog identiteta Bošnjaka kao naroda, uz podcjenjivanje njihovih moralnih kvaliteta i intelektualnih kapaciteta, dodatno intenziviraju, zahtijeva jasnu i temeljitu kritičku analizu.

Pođimo, zato redom:
Na samom početku Meša Selimović prikazuje bosanske Muslimane (Bošnjake), kao lijene parazite navikle na lagodan život;

“Pametni su ovo ljudi, primaju nerad sa Istoka, ugodan život sa Zapada.“
Najprije treba podsjetiti da je ugodan život Zapada, primarno omogućen viševjekovnom eksploatacijom prirodnih bogatstava Istoka i nemilosrdnim iskorišćavanjem jeftine radne snage miliona njegovih stanovnika. Nikada i nigdje, ni na Zapadu ni na Istoku, lijenost nije bila privilegija najvećeg broja ljudi. Težak, iscrpljujući rad velike većine stanovništva, jes opšti uslov opstanka svih država u istoriji. Ono što je vrijedi za cijeli svijet vrijedi i za Bosnu. Bogatstvo Jugoslavije – od Kraljevine SHS, preko Kraljevine Jugoslavije, do SFR Jugoslavije – u velikoj mjeri duguje se i eksploataciji prirodnih resursa Bosne i Hercegovine i iscrpljujućem radu većine njenih stanovnika, pogotovo bosanskih Muslimana koji su i sami oduvijek činili većinu tih stanovnika. Pri tom, ugodan život, po svim pokazateljima, najmanje su mogli voditi upravo bosanski muslimani, u velikom procentu degradirani na lumpen proletarijat i fizičke radnike.

Slijedi ocjena bosanskih Muslimana kao fatalista prema stereotipu orijentalnog čovjeka – besperspektivnog bića nesvjesnog istorije i lišenog vizije:

“Ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će to što je određeno, zajedno su samo u nevoljama.“

Bosanski Muslimani su i naivni i glupi jer:
“Malo kome vjeruju a najlakše ih je prevariti!“
Oni su i neuravnoteženi i mahniti:
“Svejedno im je šta se dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću.“
Nestabilni su i nezahvalni:
“Lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro.“
Neuračunjljivi su:
“Ogovara te a voli.“

Podmukli:
“Ljubi te u obraz a mrzi te!“
Primitivni, bez osjećaja za kulturu:
“Ismijava plemenita djela.“



I onda slijedi sekvenca u kojoj se otkriva Mešin odbrambeni mehanizam projekcije, čime sopstvene osjećaje direktno pripisuje kolektivnim osjećajima bosanskih Muslimana:

“A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.“

Eto pokajanja, priznaje da je i on kap te mutne i bezumne rijeke.

Slijedi pokušaj iskupljenja, pri čemu svoju ličnu sudbinu prebacuje na kolektivnu, ignorišući stvarnu istoriju koja je sasvim drugačija:

“A mi smo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek smo nečiji miraz.“

Kompleks odbačenog i sindrom iznevjerenih očekivanja, ovdje je očigledan – jer mi Bošnjaci (bosanski Muslimani), smo u velikoj većini oduvijek bili i jesmo svoji, znali smo i znamo ko smo, i nikada nismo pristali da budemo nečiji miraz – koliko god je jasno da su drugi drugi htjeli da Bosnu pretvore u među, u tanku brazdu, u mrginj na njihovim njivama, a od nas da učine svoj miraz!

Ključni osjećaj grijeha probija kroz nedvosmisleno, iako implicitno monstruozne anticivilizacijske optužbe o turskoj krivici, zbog napuštanja pradedovske vere:
“Do juče smo bili ono što želimo da zaboravimo danas!“ (??)

I zatim:
“Ali nismo postali ni nešto drugo.“

Tu je prelomni trenutak: neka oni ne postaju nešto drugo, Mehmed je odlučio da postane Meša, Bošnjak je odlučio da postane Srbin, musliman je odbacio Islam kao tuđu vjeru!

Može se razumjeti da je sam Meša Selimović želio da zaboravi ono što je do juče bio, to je njegovo pravo i tu ništa nije sporno. Ali nije njegovo pravo da svoj stav, kakav god bio, projektuje generalno na sve Bošnjake (bosanske Muslimane) i više je nego sporno smije li vrijeđati milione Bošnjaka koji su, što se kaže, srcem i dušom prihvatali Islam i poistovjećuju se sa svojim muslimanskim identitetom!

Ovo odricanje od sopstvenog kolektivnog nacionalnog i kulturnog identiteta, međutim, ne ide od ruke bez velikih poteškoća nikome pa ni Meši Selimoviću. Da bi sebi olakšao, on teret prebacuje na sve svoje dojučerašnje sunarodnike:

“S nejasnim osjećajem stida zbog porijekla i krivice zbog otpadništva…“
– katastrofalno samoponižavanje, ne može prežaliti što je ono što neće da bude (bosanski Musliman), a nije ono što bi htjeo biti (Srbin), ali i precizna autodijagnostika! –
“…nećemo da gledamo unazad a nemamo kamo da gledamo unaprijed.“

Otkud ti sad to?? Hoćemo Meša, dapače, rado gledamo unazad, jer se nemamo čega stidjeti – ni koncentracionih logora, ni holokausta, ni genocida, ni A bombe, čak ni jedne jedine agresije kao što imaju oni kojima se ti diviš, koliko da nam se zarumeni obraz od stida. I unaprijed imamo kamo i kuda pogledati: u sebe i u svoje mogućnosti, u svoju snagu i pamet, sa mnogo velikih očekivanja i sa jednakim ponosom s kojim gledamo i na svoju prošlost!

Zatim još jedno ispovjedno, sasvim privatno priznanje:

“Preziru nas i braća i došljaci.“

Klasična instanca projektovanja ličnog osjećanja da je prezren od svojih kao i od došljaka, na koga god mislio Meša pod tom maglovitom odrednicom.

I još jedna kulminacija, još jedno priznanje, prije nego što se sasvim otkine od Bosne i od svojih:
“Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja.“

Čitaj: Volim Bosnu koja nije muslimanska, i povremeno je bolno mrzim jer jeste muslimanska! – i ova neuralgična rečenica postaće sasvim jasna.

Poslije ovog klimaksa, napetost malo popušta a samoopravdanje se traži u krivici drugih:
“Turska okupacija je jednima oduzela vjeru a svima slobodu.“

Eh Meša, Meša, šta si to sada rekao!? Pa kako je mogla Turska svima oduzeti slobodu, ako je smo jednima oduzela a drugima ostavila slobodu da izaberu vjeru!? Osim toga, istorijska činjenica je da za svo vrijeme postojanja Osmanlijske države na Balkanu (Turske), nije registrovan ni jedan jedini individualni ili kolektivni slučaj prisilnog prihvatanje Islama, što je zapravo presedan u odnosu na suprotnu praksu u kršćanskim državama Zapadne Evrope, kako prema muslimanima tako i prema Jevrejima, posebno poslije 1492. godine.

Ovo ignorisanje istorijskih činjenica vodi Mešu na sve veću stranputicu:
“Ali i oni koji su prešli u tuđu vjeru, ostali su Bosanci.“



Demonstracija potpunog nerazumijevanja religije! Prihvatanje islama nije prelazak u tuđu vjeru! Ako bi to bilo tako, onda su svi evropski narodi, bez obzira dal i su prihvatili Judejstvo, Kršćanstvo ili Islam, prešli u tuđu vjeru! Jer, kao ni Islam, tako ni Judejstvo, ni Kršćanstvo nisu evropske vjere! Ko razumije šta je religija, zna kako stoje stvari sa vjerom: Jednom prihvaćena, ni jedna vjera nije tuđa nego tvoja vjera!

Njegovim zabludama (koje je sam prihvatio nekritički i koje se šire koristeći njegovo ime), tu nije kraj:
(ti Bosanci)

“…čudan soj ljudi nije se miješao sa okupatorom, ali nije više bio što su njegova druga braća, mada su im isti običaji, način života, jezik, ljubav prema zavičaju.“
Poslije prihvatanja Islama, nisu ostali isti ni običaji, ni način života, jer svaka religija sa sobom donosi svoj način života. Međutim, to što je svim narodima na Balkanu, poslije 500 godina osmnalijske vlasti, ostao nedirnut njihov jezik, dodatno potvrđuje suštinski liberalni karakter islamske vladavine. Suprotan primjer predstavljaju kršćanske okupacije teritorija sve tri Amerike, na kojima se govore samo tri jezika “okupatora“ (da upotrijebimo Mešin termin); engleski, španski, portugalski, dok su desetine lokalnih jezika izumrle odmah po osvajanju. Jednako tako je i sa Australijom i td. Što se tiče ljubavi prema zavičaju, ona se, poslije odlaska Turaka, perveritrala u ljubav za otimanje zavičaja bratskim bosanskim Muslimanima od njihove braće nemuslimana.

Privatni, lični karakter doživljaja osamljenosti, samo je naglašen uzaludnim pokušajem da ga pripiše Bošnjacima kao narodu:

“Nisu prišli tuđinu a odvojili su se od svojih.“

Naprotiv, Bošnjaci, alias bosanski Muslimani, nikada se nisu odvojili od nikoga, ponajmanje od svojih, nego su bili i ostali svoji, suvereni kao narod sa svojim nacionalnim identitetom i kulturnim integritetom!

Nekritičko prihvatanje ideološki falsifikovanog prikaza perioda islamske vlasti na Balkanu, (konkretno u Bosni), onemogućio je Mešu Selimovića da se oslobodi dubokih predrasuda, što se vidi iz notorno pogrešnog zaključka da je:

“Kraj turske carevine bio i kraj svega što su oni bili. Ako se tome dodaju mržnja, osjećanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana kao neimanje pravca i ispadi drugih prema njima (izostavljeno je jedno“zbog“) mržnje prema turcima, eto vam, ukratko, skica jednog pandemoniuma koji se zove Bosna i njeni ljudi.“

Svako širenje laži je prilika da se afirmiše istina! I to je dobra strana ovog pamfleta!
Ovakva drastična denuncijacija, kodošenje sopstvenog naroda, makar iz zablude, ali zablude koju je Meša prihvatio i u koju je bio uvjeren, nije mogla drugačuije završiti. Ishod ove njegove ispovijedi bio je predviljiv, personalne frustracije su bile jače od osjećaja kolektivnog identieta: Meša se odrekao svog naroda i deklarisao se kao Srbin. Za svoje pokajanje što je nekada bio bosanski Musliman, nagrađen je prijemom u SANU i to, na njegov izričit pismeni zahtjev, kao srpski književnik. Njegov književni talenat je neosporan, kao što je neosporna i činjenica da su njegove generalizacije o Bosni i Bošnjacima – Muslimanima, kako ih/nas on naziva, nesvjestan njihovog/našeg drevnog imena, od etničke, preko narodne do nacionalne odrednice, ili namjerno ga ignorišući, totalnon neutemeljene. Njegovi stavovi su tek puke ekstrapolacije ličnih frustracija, koje o Bošnjacima i Bosni ne govore praktično ništa, a o samom Meši Selimoviću kazuju sve!

Činjenica da je i privatnu tragediju pretočio u književnu optužnicu Bosne i Islama odigrala je, nažalost, bitnu ulogu u njegovoj književnoj promociji. Da je knjiga Derviš i smrt imala naslov Monah i smrt, i da se radnja dešavala recimo u despotskoj vladavini Miloša Obrenovića, uz sve književne kvalitete, ne samo što ne bi doživjela takva priznanja, nego ne bi bila ni objavljena, a sam Meša Selimović bi, može se tvrditi sa velikom sigurnošću, završio u zatvoru, jer bi aluzija na strijeljanje njegovog brata-partizana, od strane sboraca partizana, kao fabula na kojoj je izgrađen roman Derviš i smrt, bila dovedena u vezu sa antisprstvom s obzirom da je odluku o strijeljanju donijeo štab u kom su glavnu riječ vodili Srbi. Zato, udri po Bosni i Muslimanima – ofajdićeš se!

A to što neki Bošnjaci, pripadnici naroda iz kog je ponikao i kojeg se Meša Selimović na takav mučan i moralno kompromitujući način odrekao, prihvataju ovakve diskvalifikacije Bosne i Bošnjaka, to je zato što i sami gledaju na Bosnu i Bošnjake kao on, pa ovo identifikovanje sa Mešom Selimovića govori sve i o njima.


Čitajte tekstove akademika dr. Ferida Muhića na službenom siteu: feridmuhic.com



Ostali prilozi:
» MAJKA HATIDŽA MEHMEDOVIĆ NIJE DOČEKALA OVAJ DAN!
Ramzija Kanurić-Oraščanin | 21. March 2019 01:15
» PRESUDA ZLOČINCU KARADŽIĆU: SATISFAKCIJA ILI AKCIJA
Elmedina Muftić | 20. March 2019 21:53
» PRIMJERI NEČOJSTVA I KUKAVIČLUKA
Šemso Agović | 19. March 2019 14:59
» SRBOVANJE, LUDOM RADOVANJE!
Mr. Milan Jovičić | 19. March 2019 13:03
» SVJETSKI USPJEH U PREZENTIRANJU SEVDALINKE
Samir Hadzalić | 17. March 2019 22:24
» TAMNI OBLACI NAD VIŠEGRADOM
Zijad Bećirević | 17. March 2019 22:08
» POŠTENO O ZLU
Said Šteta | 17. March 2019 11:59
» KUDA IDE OVAJ SVIJET
Aziz Hurem | 17. March 2019 11:56
» SAMO ISTINOM DO MIRNOGA SUŽIVOTA
Mr. Milan Jovičić | 17. March 2019 11:35
» MILORAD DODIK, SIN OCA SRSPKE NACIJE DO-BRICE ĆOSIĆA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 14. March 2019 22:28
» O NARODU I KOPRIVI...
Hazbija Kalač | 13. March 2019 20:22
» DOK INZKO SANJA ČETNICI ORGIJAJU
Džebrail Bajramović | 12. March 2019 15:35
» IZRAELSKI CJENOVNIK
Amir Telibećirović | 07. March 2019 20:12
» DNEVNIK ANE MLADIĆ
Said Šteta | 04. March 2019 19:46
» IME MANJEG BH. ENTITETA JE OSPORIVO
Džebrail Bajramović | 01. March 2019 20:52
» POKUŠAJ IDEOLOŠKOG PONIŽAVANJA MOSTARA
Amir Telibećirović | 28. February 2019 21:52
Ostali prilozi istog autora:
» SREBRENICA, RAJSKA PTICA
14. July 2018 13:10
» TERORIZAM U UNIFORMI
05. November 2017 03:45
» ISLAMIZACIJE NIJE BILO
22. January 2017 20:42
» “I CAN'T STOP LOVING YOU“
13. April 2016 21:30
» VRIJEME PRAVEDNOG GNJEVA
28. September 2015 04:03
» PRESUDA IBRAHIMU ČIKIĆU
21. November 2014 14:42
» BESJEDA BOŠNJACIMA[*]
27. December 2011 12:14
» BOŠNJACI I ORIJENTALIZAM
28. April 2010 02:54
» PERFIDNI ALBION KUJE ZAVJERU
15. April 2010 02:23