Autor: Osman Džiho

Da iz mrtvih ustanu Meha Sefić i Ico Voljevica i prošetaju gradom i po danju i navečer, sigurno bi zaključili da sinoć nisu u hotelu Neretva pa poslije u hotelu Bristol smazali koji litar loze, već da su im u Hepokovu lozu ubacili teške droge: pa Mostar izgleda kao da se zagrebački kariklaturista Ico Voljevica dobro prozajebavao sa mostarskim slikarom i boemom Icom Voljevicom, imenjakom, kojeg je naćero da šeta karikaturom od grada.

Mostar je zvanično kandidat za evropsku prijestolnicu kulture. Grad sa jedinom diktaturom u Evropi tako promoviše svoja dostignuća. Mogao je Mostar tačnije: da se kandiduje za evropsku prijestolnicu diktature. Što bi Mostarci rekli – slušaj brato, nije ti ovo vidilo Mostara. Jest Mostar, a nije nikako Mostar. Ovo je karikatura od Mostara. To je tačna definicija sadašnjeg Mostara. Karikatura Mostara.

Pa onda može da bude i evropska prijestolnica karikature.

Hajdemo redom.

Mostar je prije rata bio poznat po mnogo čemu ali i po Drini koja se proizvodila u Fabrici duhana Mostara. Nema – popušilo se. Mostarci su popušili i Fabriku duhana i Drinu.

Hepokova loza i Hepokova Žilavka bili su čuveni u bivšoj Jugi. Ali eto, sposobnjakovići su uspjeli da popuše i Hepokovu Lozu i Hepokovu Žilavku. Mostar danas nema svog brenda osim dvojice ljudi: Ljube Bešlića i Izeta Šahovića. Partijska rukovodstva su ih dobro zavalila; jedan je dobio od muke više premosnica na srcu, drugi potpisuje finansijske vragolije i neustašluke partijskih nadležnika kao što su kružni tokovi i građevinske tragikomedije sa tri četiri godine raskopavanja grada po peti put na istim lokacijama. Zaborave ljudi šarafcinger pa raskopaju ponovo cijelu ulicu.

Grad je ozbiljan napredak doživio sa Mostarcima koji trče počasni krug: Mene čudi da Zrinjskom i Veležu nisu napravili po nekoliko kružnih tokova da mogu trenirati trčeći u krug. Da je Aleksa Šantić oživio prije nekoliko godina vraga bi vidio Eminu. Tako su raskopavali i pa zatrpavali i asfaltirali, pa opet zatrpavali glavnu ulicu da bi Aleksa morao preko Bulevara kući.

Hvala Bogu, Ploče će biti bez mostarskih govana: to je rezultat izgradnje kolektora. I reče Ljubo Bešlić da će radovi na kolektorima trajati na desetine godina. Neki si nas, brato, utješio.

Da iz mrtvih ustanu Meha Sefić i Ico Voljevica i prošetaju gradom i po danju i navečer, sigurno bi zaključili da sinoć nisu u hotelu Neretva pa poslije u hotelu Bristol smazali koji litar loze, već da su im u Hepokovu lozu ubacili teške droge: pa Mostar izgleda kao da se zagrebački kariklaturista Ico Voljevica dobro prozajebavao sa mostarskim slikarom i boemom Icom Voljevicom, imenjakom, kojeg je naćero da šeta karikaturom od grada.

Prođete li zonom centra od Titovog mosta pa prema Fejićevoj vidjećete da se neko dosjetio da napravi Stradun od Mostara. Pa koji se papak dosjetio da pravi Knez Mihajlovu a da ne posadi ni košćelu ni palmu koju: sve u kamen stavljeno, pa kad upekne mostarski zvizdan od četeres i nešto, predivno kako isijava iz tog kamena. Valjalo kamen potrošit i naplatit a neka mostarci lipasavaju kad se kamen zajazi.

Ali, majke mi, brato – sve je premostivo. To je zvanični slogan kandidature Mostara za evropsku prijestolnicu kulture.

Neki dan jedan zubar napravio ogromne bilborde i stavio slogan: Sve je premostivo. Stavljamo mostove u vaše vilice po 50% nižoj cijeni.

I udruženje zubara kandidovalo Mostar za prijestolnicu ugradnje mostova – sve je premostivo. A što nije, ima proteza. Jer Mostar je danas grad – proteza. Ovo nije Mostar, ovo je proteza Mostara. Neko nam je ugradio prvi grad protezu u središte Hercegovine.

Netom poslije rata, Mostar je imao više nade i života od bilo kojeg mjesta na zapadnom Balkanu. Trajala je ta nada sve do negdje 2002., a onda – malo prije toga srušiše one tornjeve u Americi, kao da je Nele Karajlić uzeo stvar u svoje ruke i napisao tajno najveći reality show – Mostarska top lista nadrealista. Danas je to grad iz kojeg bi Emina utekla glavom bez obzira, Aleksa bi bio na birou i upisao srednju medecinsku da ide za Njemačku, Džemal Bijedić bi prodavao švercovane cigare na tepi, Zuko Džumhur bi otvorilio kliniku za ponovno alkoholiziranje izliječenih alkoholičara, Safet Čišić bi bio moler u Narodnom pozorištu, Baka Slišković bi bio prvi hrvatski najbraditiji četnik.

I jedina dobra stvar koja se desila Mostaru u zadnje vrijeme je obnova Partizanskog spomenika ustašama i četnicima. A, Boga mi, onima iz Handžar divizije.

Mostar je posljednje dvije decenije bivše države bio prijestolnica i kulture i sporta, mostarski fudbaleri bili su najbolji, Mostar je bio najbolji u modi, fudbalu i još koječemu a onda neko dođe i Bayern otjera sa Alianz arene tj. Velež ispod Bijelog brijega.

I nakon svega što su uradili Mostaru, samo su zubari na dobitku: sve je premostivo, ako dođete kod mostarskih zubara.