Autor: Ajša Čišija

AJŠA ČIŠIJA: Ponovo se s gorčinom u duši sjetimo komšija Srba s kojima smo nekad dijelili sve. Vjerovali im. Željeli da vjerujemo. Voljeli ih. Još uvijek želimo da vjerujemo. Želimo da volimo i ista je količina ljubavi u nama. Jedina je razlika u tome što se ono ljubavi što Bog u nama ostavi za Srbe sada izliva samo po jednom rukohvatu cvijeća u kojem su Dragan Bursač, Mr. Milan Jovičić, i još suviše malo njih.

Nema više jagnjadi. Bošnjačke. Istrijebio ih posljednji nam rat. Istrijebio ih posljednji pokolj Bošnjaka muslimana. Ona jagnjad što se u životu održa shvati da joj se dželat smilovati neće (jer nikad ni dosad nije), te se zaogrnu vučjom kožom, izoštri zube, a u usta sablju utisnu - sve u nakani da se izbori za opstanak svoj. S punim pravom, jer svoje mjesto pod suncem mora i treba imati i svaki čovjek i svaki narod, pa tako i muslimani Bosne i Hercegovine. Namjerno izostavljam pominjanje nacionalnosti Bošnjak, jer taj "Bošnjak" u biti niti smeta, niti bi trebao smetati ikome ko je stanovnik Bosne i Hercegovine. Ovakav zaključak je logičan slijed i rezultat svih dešavanja u toj našoj nesretnoj BiH. Mi (među tim "mi" sam i ja, i ti, i on - svi koji Bosnu i Hercegovinu volimo) smo mislili da je dovoljno da volimo drugog i da nikom zlo ne želimo, ali smo se prevarili. Ono što sad znamo jeste to da nas je zmija mnogo puta "ujela" iz iste rupe, te bivamo prinuđeni da se već jednom tom rupom i pozabavimo. U svakom slučaju zmija nas više niti će, niti smije iznenaditi. Na takvu nesmotrenost više ni jedan iskreni patriota ove zemlje nema pravo. Razum mora biti čovjeku vodilja u životu. Ali, moj nijjet (nakana) nije da ovdje pišem o tome, jer je tu sve jasno. Jasan stav je nužan rezultat uzročno-posljedične veze koja kreira dinamiku i razmišljanja i spremnosti na djelovanje, pa na koncu - i samog djelovanja.

Tema ovog pisanja su razlozi nestanka čitavih naroda - čemu je istorija svjedočila, odnosno razlozi zbog kojih srpskog naroda u Bosni i Hercegovini još nije nestalo. Ono što trebamo znati svi, odnosno podsjetiti se na to svi, jeste to da je Bog uništavao čitave narode onda kad bi oni u zlu svaku mjeru prevršili. Ti isti narodi su dugo opstajali (uprkos činjenici da su zlodjela činili) jer je među njima bilo dobrih ljudi. Kad bi ti narodi u činjenju zla ustrajavali, onda bi Bog na sigurno mjesto sklanjao one dobre među njima, a zločince bi potom Božija kazna sustigla. Zato, blago Srbima Bosne i Hercegovine koji žive u RS-u dok je Dragana Bursača, Srđana Puhala, Slobodana Vaskovića i još nekolicine. Neposredni razlog ovog mog pisanja je empatija profesora filozofije i sociologije Dragana Bursača - javnosti poznat kao novinar magazina "Buka". "Novinar godine" 2018. (nagradilo ga Društvo novinara Bosne i Hercegovine). Brat ljudima po ljudstvu, da ga dragi Bog spasi i svako dobro mu podari. Amin.



Hvala ti Dragane (Bursač), hvala što si čovjek. Nije lahko biti čovjek, ali je lijepo. Nije lahko voljeti, a omražen biti - nije lahko biti musliman, ali je lijepo. Možda i sigurno je teže biti Dragan Bursač, pravoslavac. Ali, ja znam da je njemu Bog dao milost Svoju i da Je on osjeća na svojoj koži, jer da nije tako ne bi on sam od sebe smogao toliko snage da se odupire onom čemu se odupirati mora. Hvala ti, Dragane, što progovori i reče ono što reče (ti i Srđan Puhalo) o vreći svinjskog otpada ostavljenog u blizini Memorijalnog centra Potočari (kao simbol srpskog pada ljudskosti), a i o 9-om januaru i proslavi toga dana u Banja Luci. Samo mi Bošnjaci znamo kako boli svake godine toga dana, sve proživljene i tuge i rane još jače zabole. Zaboli nas kontinuitet. Kontinuitet mržnje, nepravde i laži. Ponovo se s gorčinom u duši sjetimo komšija Srba s kojima smo nekad dijelili sve. Vjerovali im. Željeli da vjerujemo. Voljeli ih. Još uvijek želimo da vjerujemo. Želimo da volimo i ista je količina ljubavi u nama. Jedina je razlika u tome što se ono ljubavi što Bog u nama ostavi za Srbe sada izliva samo po jednom rukohvatu cvijeća u kojem su Dragan Bursač, Mr. Milan Jovičić, i još suviše malo njih. Bože, hvala Ti što oni postoje. Hvala Ti na mudrosti i milosti Tvojoj, O Allahu, Ti Koji me Zaustavljaš. Da me ti, o Gospodaru svih svjetova, ne Zaustavljaš rukohvatom cvijeća koje mirom miriše i mojom toplinom iz vrućih rana poteklom, umrlo bi nešto od ljudstva mog. Ne daj Bože da nestane Srba poput ovih iz "rukohvati mehlema na ranu", jer taj put me niko ne bi mogao spriječiti da ispružim ruke i zavapim Tebi Koji sve i Vidiš, i Čuješ, i Znaš: "O Premilostivi, Zatri sjeme srpsko!". Bog se odaziva molbi molitelja koji iskreno moli, a ja ne želim breme upitne dove (molbe) natovariti na svoja pleća. Hvala ti, Bože, što Si mi razum Prosvijetlio te dovim ljepše: "O, Allahu, svim Tvojim Imenima Te molim (a Tvoja Imena su najljepša), Zatri sjeme onima koji su odlučili da unište ljubav čovjeka prema drugom i drugačijem čovjeku. Amin. Da li je, koliko i u čemu bitnom je taj drugi čovjek drugačiji, Ti najbolje Znaš. Bože, ujedini dobre ljude s dobrima. Amin. Bože, Tvoji neprijatelji su moji neprijatelji, pa mi pomozi protiv mojih neprijatelja. Amin. Ne dozvoli, o Najljepši Stvoritelju, da ikad više budemo jagnjad za klanje. Opskrbi nas onim što nam je potrebno da zaustavimo i pobijedimo svako zlo koje na nas juriša. Amin."


RUKA

Vidiš li ispruženu ruku

tako voljnu da zagrli

čitavo čovječanstvo;

preslabu da razbije

beznadežni duh

i osvoji vječnost?!



Vidiš li ukočenu ruku

kako se bori protiv

poražavajućeg iskustva;

vidiš li, potencijalni prijatelju,

uplakane ruke ukočenost?!



Vidiš li tragove velikog razočarenja

kako se hrvu sa pečatom mučeništva;

Vidiš li ruku što u zraku visi

kako se pokazuje u tvom ogledalu?!