Autor: Šemso Agović

ŠEMSO AGOVIĆ: Borbeni potencijal i arsenal srpsko-crnogorske književnosti je ogroman. Skoro sav romantizam, sa Njegošem i Radičevićem na čelu, preko realizma i nobelovca Andrića, pa sve do modernizma preko Kiša i Ćosića – pominjemo samo one najdrastičnije –, obiluje strašnim narativima, koji direktno ili indirektno siju mržnju do islama, Albanaca i Bošnjaka, koja je kroz istoriju rezultirala protjerivanjem, pojedinačnim ubijanjem i većim brojem genocida izvršenim nad ova dva naroda.

Književnost je – nakon religije, najplodnije područje za zloupotrebe u težnji većinskog naroda da dominira manjinskim, da ih drži u podređenom, inferiornom položaju, da im uskrati slobode i razvoj – pa čak i opstanak. U tom smislu je književnost na dugim stazama ubitačnija i od konvencionalnog i nekonvencionalnog oružja, koje većinski narod povremeno legalno koristi na putu pomenute dominacije, jer oružje kad-tad utihne ili se pospremi, a književnost ne: kroz školske programe ona nastavlja tamo gdje je oružje stalo, oblikujući nove i nove generacije budućih ratnika i gospodara.

Ta zloupotreba je dovedena do apsurda ponajviše protiv Bošnjaka i Albanaca od Balkanskih ratova naovamo, otkako su Srbi i Crnogorci zavladali prostorima novonastalih država: Srbije, Crne Gore, Kraljevine Jugoslavije... sve do današnjih dana. Na takvo stanje nije bilo odaziva dugo, dugo godina; Albanci i Bošnjaci su šutke prihvatili ulogu poraženog i podređenog, bez prava na slobodu.

Borbeni potencijal i arsenal srpsko-crnogorske književnosti je ogroman. Skoro sav romantizam, sa Njegošem i Radičevićem na čelu, preko realizma i nobelovca Andrića, pa sve do modernizma preko Kiša i Ćosića – pominjemo samo one najdrastičnije –, obiluje strašnim narativima, koji direktno ili indirektno siju mržnju do islama, Albanaca i Bošnjaka, koja je kroz istoriju rezultirala protjerivanjem, pojedinačnim ubijanjem i većim brojem genocida izvršenim nad ova dva naroda.

Bošnjački intelektualci su se konačno probudili i evo već dobru deceniju pišu, upozoravaju na skandaloznu zloupotrebu književnosti, neviđenu nigdje drugdje na bijelom svijetu osim kod nas; nikom se takvo što neljudsko ne radi osim nama. Dr. Muhsin Rizvić, dr. Ferid Muhić, Esad Bajtal, Zilhad Ključanin, Adil Zulfikarpašić, Fatmir Alispahić, Rusmir Mahmutćehajić i drugi dali su svoj doprinos u »otkrivanju« toga jada.

Odaziv njihovom pisanju je raznolik – od ignorancije prosvjetnih vlasti, preko paničnog ograđivanja i bježanja nekih bošnjačkih organizacija i pojedinaca, do direktnog otpora zabezeknutih intelektualaca i književnika, i Srba i Turaka.

IVAN LOVRENOVIĆ aminuje inventivnu dosjetku Zorana Milutinovića: "Bošnjački nacionalistički diskurs o Andriću pojačan je velikim Danilom Kišom".

Što se njihove metodičnosti tiče, zagovornike mrziteljske i ratnohuškačke srpsko-crnogorske književnosti možemo staviti pod zajednički imenitelj, a to je etiketiranje protivnika uz diskvalifikaciju. Uprošćeno, oni pobunjenike protiv zle književnosti nazivaju bošnjačkim nacionalistima, računajući da su ih time ušutkali i riješili problem. A problem je grozan i prevelik da bi se ga tako jednostavno riješilo. Zoran Milutinović je otišao još korak dalje, pa je skovao sintagmu »bošnjački nacionalistički diskurs o Andriću«, formirajući tako apstraktni kontejner u koji se baca sve kritično o mrziteljskoj književnosti.

Samouvjereni Milutinović u svom obraćanju Kazazu piše:
»Kako će se moja knjiga odraziti na bošnjački nacionalistički diskurs o Andriću, ostaje otvoreno pitanje. Na kraju Bitke za prošlost izneo sam pretpostavku da nikakva kritika tog diskursa ne može imati značajnijeg efekta, jer se taj diskurs i ne bavi Andrićevim delom, nego služi kao povod za afirmaciju jedne istorijske i političke vizije. O Njegošu i Vuku Karadžiću već je davno rečeno sve što se moglo reći, pa to ne vredi podgrevati. Nedavno je bilo pokušaja da se Branko Ćopić uspostavi kao novi stožer oko kojeg će se taj diskurs okupiti – jer, ne možete večito ponavljati sve jedno te isto o Andrićevom renegatstvu, nabijanju na kolac i dočeku francuskog konzula u Travniku, dosadi to ljudima – ali Ćopić ipak nije pisac takvog formata da bi se na njemu pažnja duže zadržala. Evo najnovijeg pokušaja: Danilo Kiš, islamofob koji nas vređa. (Agović, 2018; Stakić i Ivas 2018) To je ipak veliki pisac, možda i pandan Ivi Andriću, svi za njega znaju i u zemlji i u inostranstvu, možda će se tu nešto veće projektovati. Vreme je da se počne čitati velikosrpska književna kritika o Kišu, tu sigurno sve već ima, pa da se to samo overi«.

Zbunjeni Kazaz optužuje nepostojeće velikosrpske kritičare: ”Velikosrpska književna kritika u svom osmanofobnom metanarativu briše književno i ukupno tradicijsko naslijeđe, a njegov oslobodilački potencijal pretvara u velikosrpski osvajački nalog, zamjenjujući imperijalnog Drugog onim etničkim i religijskim. Bošnjaci, kao slavenska etnička grupa, postaju u velikosrpskom osmanofobnom metanarativu zamjena za Osmansko carstvo i svepovijesni demoni koje treba uništiti.”

Milutinović dakako nije objasnio i dokazao da Kišovo pisanje o Muhammedu nije islamofobno, brutalno i vulgarno – i ne vrijeđa nikoga; dapače, on se s Kišom u potpunosti slaže.

Milutinović smatra da je dovoljno reći da je Kiš veliki pisac, možda i pandan Ivi Andriću, svi za njega znaju i u zemlji i u inostranstvu, pa će biti aboliran optužbi za islamofobiju. Dovitljivo, nema šta.

Ali Envera Kazaza je Milutinović u pomenutom obraćanju rasturio na paramparčad, što u stvari nije nikakav uspjeh niti razlog za likovanje, obzirom na to koliko je Kazaz konfuzan, nedosljedan, protivrječan i naivan. Enver se je svojom nesposobnošću Milutinoviću sam ponudio da ga raščereči i dokrajči: njih dvojica imaju na početku zajedničko stajalište: bošnjačko kritičko pisanje o spornoj srpsko-crnogorskoj književnosti je bošnjački nacionalistički diskurs. To je dakle nešto što treba ignorirati. Ali odmah nakon toga se razilaze: Enver tvrdi da postoji i velikosrpska nacionalistička kritika. Time si Enver zabija autogol, i Milutinović slavi poklonjenu pobjedu. Takva kritika naravno ne postoji, jer je nepotrebna. Majstori pisane riječi – Ivo Andrić, Dobrica Ćosić, Zuvdija Hodžić... ne trebaju recenzente koji će dokazivati i naglasiti islamofobiju u njihovim djelima; ta djela sama po sebi govore, dovoljno je da (kritičari i recenzenti) aminuju tu književnost za veliku, nagrade je najvišim književnim nagradama i ubace je u obaveznu školsku lektiru.

Njegoš i Kiš nisu koristili lukave književne postupke da iskažu svoju islamofobiju - oni su u tom poslu sasvim direktni i konkretni.