Autor: Said Šteta

SAID ŠTETA: Za tako veliku stvar kakva je stavljanje veta na Rezoluciju UN-a 2015.godine, kada je Rusija sačuvala Srbiju od historijskog žigosanja kao odgovorne za genocid u Bosni i Hercegovini, dodijeliti na poklon ruskom predsjedniku Putinu, čija je ruka i stavila veto, čini mi se odveć jadnim. Iako orden na prsima Vučića ima zvučno značenje, samo po sebi, tačnije po nazivu, ipak otkriva jednu historijsku ali na silu zaboravljenu istinu. Aleksandar na Aleksandra!

Šar planina je duga oko 80 kilometara i nekih 10-20 kilometara široka. Proteže se od grada Prizrena, odakle prati dvije rijeke, Lumbardu i Lepenac. Granica joj prolazi pored vrela Vardara, Vrutoka, i ulazi u dolinu Mavrovo. Tu je rijeka Radika odvaja od više planine Korab (2764 m) na jugozapadu. Nakon toga, granica planine dolazi na točku gdje se spajaju tri države:Kosovo, Makedonija i Albanija.

Zašto počinjem sa ovim uvodom iz geografije kojeg vikipedija čini dostupnim svima? Zato što slijepci, koji ni nakon toliko godina, pa i stoljeća ne vide da im je car go, k’o od majke rođen. Jer da je drugačije, ne bi na tako važnom susretu, kakvim se najavljivao sastanak Vučić-Putin, može i obrnuto, desio se incident kojeg samo prisutni akteri i njihovi mediji nisu uočili. Pokloniti malog Šarplaninca velikom Putinu, zbunjenog i preplašenog cuku, kojeg su šintori vukli na kanafi po podu prijemne sale, a ne reći Putinu, da je cukino porijeklo ne sedam, nego sedamsto sedam generacija unazad iz susjedne države Kosovo, koju pažljivo nadgleda Amerika, u najmanju ruku je skandal.

Za tako veliku stvar kakva je stavljanje veta na Rezoluciju UN-a 2015.godine, kada je Rusija sačuvala Srbiju od historijskog žigosanja kao odgovorne za genocid u Bosni i Hercegovini, dodijeliti na poklon ruskom predsjedniku Putinu, čija je ruka i stavila veto, čini mi se odveć jadnim. Iako orden na prsima Vučića ima zvučno značenje, samo po sebi, tačnije po nazivu, ipak otkriva jednu historijsku ali na silu zaboravljenu istinu. Aleksandar na Aleksandra!

Orden kojeg je okačio oniski Putin visokom Aleksandru, samo je nastavak kurvaluka kojeg se prakticira dolaskom u Beograd. Naime, beogradske žene su zapamtile taj vakat u II svjetskom ratu i poslije rađale ruske tragove. Crvena armija je počinila više silovanja srpskih žena i djevojaka krajem 1944. godine i početkom 1945. godine, nego okupatorska Njemačke sve predhodne godine skupa. Zlodjela nikada nisu kažnjena! Kada se Tito požalio Staljinu, još dok mu nije rekao ono NE, na nepoznato Staljinovo traženje, ondašnji šef Kremlja mu je rekao: "To su mladi momci. Neka se zabave, zaslužili su". Perverzija se nastavlja!

I sada bih i ja trebao reći, Putin i Aleksandar su mladi momci, neka se zabave, zaslužili su. Ali pošto me hvala Bogu ne obuzima sindrom ribljeg pamćenja, niti likujem nad tuđim zlom, ovim želim podsjetiti čitaoce, pogotovo one koji Rusiju doživljavaju kao svoju domovinu, da kada Rusi dođu u Beograd ponašaju se kao Rasputin. Samo se ono “ras” neđe usput prikrilo u sjaju diplomatskog kinđurenja i “zajebibratskog” osmijeha.

Šta mi u Bosni i Hercegovini možemo naučiti iz ovog?

Ne obazirati se na činjenicu da je M.D. (osumnjičeni, ali još pravomoćno neosuđeni rušitelj Bosne i Hercegovine, op.a.) prisustvovao ovom kurvanjskom činu dodjele cuke, jer to je minorno. Ako su oni oprostili sva ta silovanja mi ne smijemo i nećemo, jer je to zločin, pa taman da se desio u Sibiru a ne tu u Beogradu. Samim tim, moramo istrajavati na sjećanju na genocid u Srebrenici ali i drugim gradovima Bosne i Hercegovine, koji je dirigovan baš iz Beograda, jer to je naša historijska zadaća. Genocid, kojeg je pred historijskom osudom UN-a, zaustavila Rusija sa Putinom na čelu.

Četiri godine poslije, eto, kosovski cuko namirio je uslugu za ruski veto.

Još moramo djelovati epidemiološki, baš kao da sa istoka dolazi ptičija, svinjska ili neka druga gripa. Što prije ubosti injekciju potencijalno oboljelim i izolovati ih od medijskog viđenja.
Moramo, jer će Vučić narasti u svoje stvarne apetite, bez obzira ima li rodovnik svog porijekla u što iskreno sumnjam, i koliko sutra poželjeti da za slijedeći susret “Rasputinu” pokloni Tornjaka sa Vlašića. Stoga je najbolje, da mu što prije, onako diplomatski, pošaljemo film kojeg on još nije dorastao, ma koliko se u visinu duljio. Jer u filmu “Lesi se vraća kući”, ili što bi Slovenci kazali, “Lesi prihaja domov” sve će mu se reći.
Sretno mu progledavanje!