Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Sahovici 1924. godine
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

KAD GA MILJENKO JERGOVIĆ UPRSKA
Autor: Šemso Agović
Objavljeno: 11. February 2019. 19:02:58

Miljenko Jergović: Ludog Mehu sam ad hominem modificirao po Andrićevom uzoru – sada nije lud, već ima lice koje niko ne smije vidjeti.


ŠEMSO AGOVIĆ: Nije problem što je Jerga »pronašao« sevdalinku sa »retardiranim« glavnim junakom, već što mu se čini da su lirske narodne pjesme u kojima je glavni junak umno poremećen ili umno zaostao rijetke (dakle, postoje!). Među sevdalinkama je – koliko on zna –, ova jedina, a kao bivši Sarajlija o tome bezbeli puno zna; da mu vjerujemo na riječ, šta kažete?
U knjizi »Inšallah, Madona, inšallah« Miljenko Jergović je između ostalih »obradio« i sevdalinku Meha majka ludog oženila. Ne znajući da je ovdje »lud« sinonim za »vrlo mlad«, što se u narodnom govoru na Balkanu i danas koristi, veseli Jerga piše: "Pjesma Majka Meha luda oženila: Čini mi se da su rijetke lirske narodne pjesme u kojima je glavni junak umno poremećen ili umno zaostao. Među sevdalinkama ova je, koliko znam, jedina takva."

Nije problem što je Jerga »pronašao« sevdalinku sa »retardiranim« glavnim junakom, već što mu se čini da su lirske narodne pjesme u kojima je glavni junak umno poremećen ili umno zaostao rijetke (dakle, postoje!). Među sevdalinkama je – koliko on zna –, ova jedina, a kao bivši Sarajlija o tome bezbeli puno zna; da mu vjerujemo na riječ, šta kažete?

Ostaje nam – slijedeći Jerginom razmišljanju –, da novu »retardiranu« narodnu liriku potražimo u bogatoj lirskoj baštini balkanskih naroda. Eto, iz puke radoznalosti.

Ali, prije toga pročitajmo Miljenkovu priču o ludom Mehi, odnosno Mustafi – Gurbetu, kako ga je Miljenko ovdje prekrstio. Svojom snažnom imaginacijom Miljenko će nas začas uvući u svoj užasni bosanski svijet, pun groznih likova kao što su Mustafa-Gurbet i otac mu Mustafa. Učinit će vam se da čitate Andrića, a ne Miljenka. Ili Selimovića, svejedno.

I još ovo: ne preporučujemo čitanje osobama mlađim od osamnaest godina, kao ni bolesnicima od hipertenzije.



MILJENKO JERGOVIĆ
(INŠALLAH, MADONA, INŠALLAH)

GURBET

Moje ime je Mustafa. Od onih sam koje ti je bolje ne pogledati. A ako i među takvima ima najgorega, onda sam taj. Kad u Tešnju žena zanese, zabrane joj da pokraj moje kuće prolazi. Ako me pogleda, vele, dijete će bit ružno k'o niko njegov. Tog adeta drže se i turske i njihove žene. A kad sam bio maksum, svojoj majci do ispod koljena, ona bi me gladila po glavi i govorila: Moj Mustafa, tebe je dobri Allah od ljubomore stvorio. Takvog da te samo on može pogledat, a da mu ne dođe muka. I još bi rekla kako je to sretan znak, jer Bog vazda čuva od ljudskog oka ono najbolje što je stvorio. A kako može biti dobro ono što je ružno, to mater nije znala reći. Uvijek ima nešto što cijeli svijet zna, a samo matere ne znaju. Da znaju, ne bi se ljudski rod nastavljao. Ali nije moje da to govorim. Bolje je da dalje kazujem samo o sebi, a ne o drugima.

Moje ime je Mustafa. Ali se na njega ne odazivam. Kad sebe poželim zazvati, ja šapnem Gurbet. I babo mi je bio Mustafa. Kad sam se rodio, pitalo ga je kako će se zvati mali. Onako kako se zove onaj koji ga je stvorio. Ljudi se zgledaše, biva je li Mujo pobudalio ili se previše dao u svoj visok nam pa bi djetetu davao Stvoriteljevo ime. A babi mome Stvoritelj nije ni bio napameti, nego je mislio samo na sebe. Kaznit će te zbog toga dobri Allah, govorila su mu braća, stara nena se ibretila, a dedo je sjedio na svom boju, čibučio i puštao da svako dobro i svako zlo prođu kraj njega. Bilo je to kad sam se rodio. A onda su me nazvali Mustafom. I još su bili sretni jer babi mome nešto gore nije palo na pamet.

Jer da jest, on bi to proveo. Bila su takva vremena, kad se u Bosni nadigla sirotinja, a agama ni sto vezira ništa nije moglo. Ljudi se rađaju bez lica. Isto je i muško i žensko kad ima šest mjeseci. Pa ne znaš je li nalik ocu ili materi. S godinu dana već nešto se vidi. A kada je vidio, moj babo je sklopio ruke, onako kao što ih kršteni sklope kad se pred crkvom nađu, ali ništa nije govorio. Samo mu je pogled kad se zaputi sokakom bio malo niži i nije gledao put neba, kao prije, i čekao da raja trči ispred njega i sklanja ono što će mu se naći na putu, nego je dizao oči do krovova najvećih kuća. Kako vrijeme bude prolazilo, a na meni se sve bolje vidjelo kakav sam, to će njegove oči padati sve niže, sve dok se ne nađu između dva kamena u kaldrmi.

Mustafa beže, zvalo bi ga iz dućana, raste li nasljednik? A kad bi se okrenuo da vidi ko ga izaziva, ne bi bilo nikog. Ili bi se sakrio taj što je pitao za mene, ili je babo čuo glasove kojih nije bilo.

Bilo mi je sedam kada je otišao od kuće. Nisam ja beg, nije ono moje imanje, nije moja žena i nije moje dijete. Nikoga svoga nemam.

Uz potok, daleko od grada, od vrbinog je pruća načinio sebi brlog. Išao je po selima, od kuće do kuće, i molio sadaku. Majka bi svako malo išla po njega, govorila mu da se vrati, kumila ga svim na svijetu, ali on nije htio. Rekla mu je: Vrati se, sina nikada ne moraš vidjeti. A on je rekao da nema sina i da će u džehennemu završiti svaki otac koji ne želi vidjeti svoje dijete. Pobjegla je plačući, ali mu se opet vraćala. I sve je počinjalo ispočetka. Voljela ga je onako kako žena voli svoga čovjeka, ne misleći mu nikad zlo i ne proklinjući njega kad dođe najgore, nego rođenoga oca kad joj je takvoga čovjeka našao.

Kako bi se jesen pretvarala u zimu i kako bi počinjale ljetne vrućine za kojih presuši svaki izvor i nemaš se odakle napiti vode, tako bi moja mater Sena išla da vrati babu kući. Jednom mu je rekla: Ma nije ti on onakav ko što misliš, maksum ko i svaki. A on ju je samo pogledao, onako tužno, kao što pašče zagleda nogu koju mu je otkinula zamka za lisice, i ništa nije rekao. Ne reče joj ni to da nema sina i da će u džehennemu završiti svaki otac koji okrene glavu od svoga djeteta.

Bilo je to na Aliđun, dan kada su babu moga dvojica donijela kući i položili ga na pod, da mu glava bude prema istoku. Imao sam dvanaest godina i sjeo sam kraj njega. Bio je miran, prsti lijeve ruke bili su mu ukočeni kao kopcu prije nego što će ščepati zeca. Probao sam ih izravnati, ali bi lakše salomio paliju od hrasta, nego mrtvacu savio prste. Mislio sam kako će babo moj na tabut s takvom rukom, kako će ga ruke od srca spustiti u jamu, kako će Bogu pred oči s rukom koja prijeti.

Kasnije su me gurnuli ustranu. Mejta valja pripremiti za dženazu. Dok su skidali one prnje sa njega, iz duge prljave kose i brade izmilila je gamad. Crne uši, bilo ih je na desetine, lutale su po drvenom podu. Nisu znale gdje da se zapute, muhadžiri usred tuđega svijeta. U njegovoj kosi i bradi rođene, te uši i uši iz čijih su se jaja izlegle, i one još starije, jedini su živi stvorovi koji su smrću moga babe Mustafe nešto izgubili. A ja sam ga ubio jer sam ovakav kakav jesam, od gamadi manji.

Zovem se Mustafa, ali sam Gurbet od vremena kad pokopasmo oca. Iz kuće više nisam izišao da ne ureknem nečije dijete kada me pogleda. Nego stojim na pendžeru, a ljudi neka paze da svoju djecu ne puštaju niz Gurbetov sokak. Kad mi dodije gledati svijet koji ne prolazi, stanem pred bašču iza kuće i čekam gdje će koja ruža procvasti. Svojim ih rukama sadim, svake godine po dvije-tri. Meni se svaka primi, a drugima neće, pa se moja mater Sena hvalila komšinicama. One nisu vjerovale, a kada su prvi puta u bašču došle, umalo što im se oči nisu zapalile. Dvije stotine crvenih ruža, kao da je neko ognjem zasuo kaldrmu i ne gasi se sve dok ne zapuše vjetar i ne rastjera latice po cijeloj čaršiji. Govori se: Evo nam jeseni, raspuhalo Gurbetu đule. Matere po tome djeci počinju plesti džempere za zimu. Eto koristi i od mene.

U dnu bašče je izvor žive vode koji ni za najgorih suša nije presahnuo. Kada je dedo moga dede Selim beg Pašalić gradio kuću, govorili su mu neka ne zagradi izvor, grehota je. A on im je rekao da je to njegova voda i u njegovoj bašči će i ostat, a ako ikad u čaršiji zavlada takva žeđ da vode niti na jednom osim na njegovom izvoru ne bude, to će onda biti znak da nije bio u pravu i da je voda svačija i Božja. Svi će tada piti s toga izvora, a on će u džehennem jer je uzeo ono što nije njegovo. Nikada takve suše nije bilo, a je li Selim završio u džehennemu, nije na meni da pogađam. Ali od te vode Gurbetove su ruže ovako rumene i od te vode se pred jesen laticama zarumeni cijeli Tešanj.

Bog mi je dao lice koje drugi ne mogu gledati, ali mi je dao vodu koju oni nemaju. Zato vazda velim da moj gubitak nije veći od mog dobitka. Kad me čuje da tako govorim, mati zna reći da je dosta da se na vrhove prstiju propnem i već mi je glava u džennetu. Ne znam šta time misli reći, je li to već negdje čula, može biti da se stotinama godina tako govori, a da ja nisam čuo, ali mi svejedno bude drago. Ona pakao nikad ne spominje.

Prije deset dana umro je naš komšija Mensur Abaza. Pedesetu nije navršio, a otkako znam za sebe, povazdan je sjedio na svome tronošcu nagnut nad lonac koji bi mu bio među nogama. Bio je sirotinja, a još većoj je sirotinji krpio lonce. Toliko je radio da nikoga nije stizao pogledati u oči. Kažu da se tek mrtvome moglo vidjeti koje su bile boje. Bio sam dobar s njim. Pretrčao bih sokak do njegovog dućana, a on bi me uvijek fino primio. To što mi ne bi vidio lice, kod njega mi nije smetalo. Mensur Abaza nikoga nije pogledao u oči. Iza njega ostala je nepokretna žena. Ukočila se pri porodu i više nije osjećala ni noge, ni ruke. Tako dvadeset i nešto godina. On je okretao i presvlačio, on je hranio i pojio, samo da Zumra ne mora.

A Zumru do neki dan u životu vidio nisam. Niti je ona vidjela mene. Takav je bio dogovor između mene i njezinoga babe. Ne sjećam se kada smo se dogovorili, ali znam da nijednu riječ u tom dogovoru nismo izgovorili. Znalo se da mi je obećano da Zumra nikada neće sići u dućan dok sam ja tamo i da neće proći ispod moga pendžera ako sam ja na njemu. Ona bi po vodu išla svakoga jutra u osam, a ja bih na prozor izlazio petnaest minuta kasnije. Ostajao sam tačno petnaest minuta, jer bi se nakon dvadeset Zumra vraćala kući.

Tako je to bilo, sve do neki dan. Nakon Mensurove dženaze došla je mojoj materi i rekla: Babo je alahrahmetile morao poć, a nas dvije ne znamo kako ćemo i sa čime ćemo dalje. Sadaku je grijeh iskati, niti bi je mi primile. Ali ima nešto što nije sadaka, a što bi nam puno pomoglo. Daleko mi je, teta Seno, izvor sada kad babe više nema... Rekla je to i briznula u plač. Mati ju tješila, govorila joj da kraj nas ne mogu umrijeti od gladi, da primi dukat-dva i ne misli kako je to sadaka, nego da nam tako čini uslugu jer ćemo u džehennemu svršit ako nam komšije najbliži pokraj ovakvoga bogatstva budu gladni.

Slušao sam iza vrata i znao sam da nije dobro jer je mati spomenula pakao. Prvi je puta tu riječ prevalila preko usta. A ko je u ovoj kući izgovori, taj od slabosti ili oholosti svoje priziva veliku nesreću. Ili se dao u visok nam k'o rahmetli babo Mustafa, pa će uskoro pasti nisko, da ne može niže. Ali ništa od toga nije navelo moju Senu da spominje džehennem. Ona je samo bila spremna ponuditi sve, osim onoga što nije mogla dati. Vodu s našega izvora. Ako mu to uzme, šta će Gurbetu od života ostati? Otišla je Zumra, a da nije dobila ono što je molila i nije primila ono što joj je nuđeno.

Šutio sam i pravio se da ništa nisam čuo. Čekao sam da mi mati kaže. Ali sam tako mogao čekati do kraja svijeta, ona bi šutjela i svoj grijeh nosila sa sobom. Onda sam joj rekao da nema brige, puštam ono što nije mogla. Neka Zumra na moj izvor dolazi po vodu. Niti će ružama zbog toga usfaliti, niti će meni kruna pasti s glave ako svakoga dana po pola sata budem dalje od njih.

Tu bi se sve sretno završilo da sam ostao gdje mi je mjesto. I da sam mislio kako obećanja data između dvojice ljudi važe i nakon što se jedan preseli na ahiret. A ja sam obećao rahmetli Mensuru Abazi i on je obećao meni da ni Zumra mene niti ja nju nikada nećemo vidjeti. Rečeno je da takve ljepotice u Tešnju nije bilo nikad pa da je stoput kotlokrpina kćer. Ali džaba joj kada nosi znak matere koja se oduzela kad ju je rodila. Toga se svaki đuvegija boji pa makar o takvim znacima Kur'an ništa ne govori, i makar je čaršija puna mladića koji do Knjige manje drže nego do lanjskoga snijega. Ako joj je rođena mater ostala nepokretna čim ju je na svijet donijela, šta bi tek bilo s onim ko bi Zumru poljubio? Ali ništa od toga nije bilo važno za obećanja koja smo rahmetli Mensur i ja jedan drugome dali. On je znao kako neću da me zaboli Zumrina ljepota, a ja sam znao kako on neće da Zumra svoju nesreću pođe mjeriti s mojom. Zato nikada jedno drugo nismo vidjeli.

Tako bi i ostalo da se nisu umiješale ruže. Prvi puta kad je Zumra trebala doći po vodu mene je kopkalo šta će za njih reći i hoće li koju pomirisati. Zamislio sam je da ide od jedne do druge, prima ih na dlanove, divi im se i miriši. I tako svaku od dvjesto ruža. Ali nisam povirio u bašču. Zato sam iste noći usnio Zumru među mojim cvijećem. Vidio sam je jasno. Bila je onako lijepa kao što se govorilo, igrala je među ružama sa đugumom na glavi, sve dok se đugum nije pretvorio u... Ama bolje je da o tome ne govorim, jer čim o svojim snovima nešto kaže, makar i samome sebi, čovjek se pretvara u bilmeza. U snovima svijet nije onakav kakav jest, ali lako bi se s time izašlo na kraj. Teško je što u snovima ni Mustafa više nije Gurbet.

Drugoga jutra znao sam kad će se Zumra spustiti u moju bašču. Vidio sam je dok ispred ogledala vezuje maramu. Vidio sam je dok navlači nanule, ide majci u sobu i govori da će se brzo vratiti. Vidio sam je, kažem, a ništa vidio nisam. I bilo bi bolje da je ostalo tako. Sjedio sam na sećiji, podvinuo noge pod sebe, namjestio Knjigu na koljena, ugodio sve da mi bude kao onima što mrze ustati. Kad tako sjedim s Knjigom, vazda zovem majku da mi donese vode ako ožednim. Ali kada sam, prateći prst kako s desne na lijevu stranu ispraća riječi Njegove, vidio Zumru kako silazi niz bašču, sklopio sam Knjigu grubo kao da je kovački mijeh, skočio sam sa sećije i otrčao do pendžera. Ako je oko more, ja sam pustio tek jednu kap da poviri. Ali i ta je kap bila previše.

Zumra je promicala između ruža, njihove glave nadvijale su se prema njoj, ali nijednu nije bokom očešala. Kako je vjetar pomicao cvjetove, tako je ona bježala od njih. Ni kraćega bijega, ni veće hitrine. Samo da im latice ne bi ranila. Je li to zbog njihove ljepote, ili je zato da joj ne zabranim da dolazi na moj izvor, to nikada neću znati. A volio bih da je zbog drugoga. Manje bi me sad bilo strah.

Moje ime je Mustafa. Od onih sam koje ti je bolje ne pogledati. Ako želim sebe zazvati, ja izgovorim Gurbet. Po tom imenu znaju me oni koji me nikada nisu vidjeli. To ime bilo je moj nam. Ni begovski, ni bogomdani, ni od strahova tuđih načinjen. Bio sam Gurbet i nije mi bilo teško zbog toga. Sve do dana kada sam tek jednom kapljom oka povirio u bašču dok se prema izvoru spuštala Zumra. Nakon toga sam za njom prolio oba svoja mora, a Gurbet više nije moje ime, nego ime moje nesreće. A to je, pravo je reći, postalo isto. Gledam je i sad dok prema izvoru silazi i molim samilosnog Boga da se okrene i pogleda me. Nije me briga šta će vidjeti, jer ne može biti da ne vidi kako ju gledam, a ne mene onakvoga kakav drugim ljudima jesam. Molim Boga da se okrene i time učini grijeh. A moliti za tuđi grijeh gore je, sigurno, od svih grijeha. Gore od toga kada otac ne pogleda svoje dijete. Znam da je tako, ali drukčije ne mogu. Stojim na pendžeru i šapćem: Zumro moja! A ona ide mimo ruža i znam da se neće okrenuti. Taman da je glasno zazovem, taman da zapjevam, ona će se spustiti do izvora, a da me ne pogleda.

Moje ime je Mustafa, Gurbet sam na mjestu na kojem sam rođen. Sadio sam ruže, a kad se čaršijom razlete njihove latice, matere djeci pletu džempere za zimu. Po tome bi me pamtio svijet da se nisam uzoholio i pogledao voli li Zumra moje ruže. Sad molim Boga da pogazi riječ koja je neizrečena između mene i njezinoga rahmetli babe. A znam da neće i da ću ovako stajati sve dok ne presuši izvor u mojoj bašči, ili dok u kući rahmetli Mensura Abaze bude žednih.



Ostali prilozi:
» BAUK FAŠIZMA KRUŽI EUROPOM - CRNA MRLJA NA BIJELOM OBRAZU NOBELA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 11. December 2019 13:22
» ZBOG KURUPCIJE STANOVNIŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE ODLAZI – NAPUŠTA ZEMLJU
Eric Nelson, ambasador SAD u BiH | 09. December 2019 19:00
» PORUKE ZA POHVALU I PAMĆENJE OD MADAM BISSELL I MISTER PALMERA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 05. December 2019 17:35
» MEDRESA I ODGOJ KAO OBLICI DRUŠTVENE ODGOVORNOSTI
Rusmir Šerifović | 05. December 2019 17:02
» PRALJAK U POZADINI GOSPOĐE KOLINDE
Said Šteta | 02. December 2019 19:24
» HEJ, BOŠNJACI, BAŠ SMO LOŠI ĐACI
Sead Zubanović | 01. December 2019 20:35
» NASTAVAK AGRESIJE NA KOZARAC
Zijad Bećirević | 01. December 2019 20:08
» KOLINDA JE NAPRAVILA GREŠKU U KORACIMA U IGRI ZA HRVATSKU POLITIKU U BOSNI
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 30. November 2019 18:13
» HEROJ ADIL BEŠIĆ - ZAKLETVA BOSNI
Elmedina Muftić | 27. November 2019 13:21
» SINE MOJ, RECI IM: - VRATITE MI MOJU ČISTU DUŠU!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 25. November 2019 15:51
» ZAGONETAN KOMPROMIS BH PREDSJEDNIŠTVA
Zijad Bećirević | 25. November 2019 15:43
» MI SMO MUSLIMANI SA EVROPSKIM IDENTITETOM, IAKO BI NEKI U EVROPI ŽELJELI DA TO NISMO
Dr. Husein ef. Kavazović, reisu-l-ulema | 22. November 2019 13:04
» PISMO RAHMETLI NOVINARU EMINU HUSKIĆU
Nedžib Vučelj | 20. November 2019 19:16
» GRAĐANI, UZ GUSLE I ORGULJE, OSTANIMO NEUTRALNI!
Mr. Milan Jovičić | 20. November 2019 19:15
» BIH - DVA DOGAĐAJA OBILJEŽAVAJU 2020. GODINU
Džebrail Bajramović | 17. November 2019 22:59
Ostali prilozi istog autora:
» PETER HANDKE NOBELOVAC
11. October 2019 15:17
» NJEGOŠEVSKA I NACISTIČKA ETIKA
06. November 2018 14:00
» ZLOČIN U UČIONICI
01. September 2018 20:29
» ZAR I TI, SINE AHMEDE BURIĆU?!
13. February 2018 01:13
» POMJERENI RAZUM RIZVA BABAČIĆA
17. September 2017 02:54
» NJEGOŠEVI NEPRIJATELJI
08. June 2017 15:53
» DŽEVAD I NJEGOŠ
04. May 2017 17:15