Nakon dvije godine prividnog mirovanja, zahvaljujući još jednoj nagradi Fondacije za izdavaštvo, koja djeluju okviru Ministarstva kulture Federacije Bosne i Hercegovine, u izdanju Izdavačke kuće „Planjax“ iz Tešnja, pojavila se nova pjesnička knjiga savremenog bošnjačkog i bosanskohercegovačkog pjesnika Muje Musagića.

Iza „listopadnog“ naslova nove knjige poezije za odrasle „Listopadna pjesma ljubavna“, (jedanaeste po redu) Musagić nam iz pritajene, prividno autsajderske pozicije, odašilje takve pjesničke slike i poruke, za koje bismo slobodno mogli kazati da predstavljaju svojevrsni sublimat ukupnog životnog i spisateljskog (pjesničkog) iskustva ovog autora, jer, vrijedi pomenuti, riječ je o pjesniku koji već više od pet decenija ispisuje poeziju, za koju neki književni kritičari tvrde da je izvan utabanih pjesničkih staza, te da je “... podaleko od sve poslijeratne zapaljivo-trabunjave ideološke raspričanosti (u koju se tako neodoljivo lako, na svim „stranama“, smješta i „ugurava“ opravdavanje vlastite ništavnosti – unutar beskrajne priče o ništiteljstvu „onih drugih“!), kako je to nedavno, za poeziju Muje Musagića, napisao Željko Grahovac.

I u svojim ranijim pjesmama, ispisanih u više od pet decenija pjesničkog rada, ovaj nam je autor, uporno i sasvim origanalno, pokazivao stvaralačku sposobnost i inventivnost iz kojih je prizilazio zaključak da se pjesnik, uz sva opravdana zvjezdana uzlijetanja, mora držati čvrstog tla, i, iz te pozicije, posmatrati „živi život“, u svim njegovim manifestacijama, u svim bojama, lomovima, potresima, rastu i padovima, zapravo u svemu onome što je sama supstancijalnost ljudske prirode.

A dio te suštine, svakako jesu i želje, mašta, imaginacija, utopijski, onirički svjetovi, pa ih ni jedan ozbiljan pjesnik ne bi smio zanemariti, bez obzira na trendovske tendencije i demistificiranu, plošnu, tehniciranu savremenu poetsku naraciju.

Sve ovo će vam se, već u prvom čitanju, razlistati ako vam se u rukama nađe najnovija pjesnička knjiga Muje Musagića, sadržajno-tematski poredana u širokom dijapazonu, stilski iscizelirana u višeznačnom i višeslojnom semantičkom prostoru, a koja, na momente, kada to pjesma od autora zahtijeva, prelazi u cjelovitu pripovjednu formu, u kojoj se ovaj autor sve ugodnije osjeća.

„Listopadna pjesma ljubavna“ je pjesnička knjiga koja zahtijeva lagahno i pažljivo čitanje, ne zbog njenih metafizičkih dimenzija ili ezoterijskih poniranja autora, nego zbog zgusnutih pjesničkih slika, koje, jednostavno kazano, traže dužnu čitalačku pažnju.