Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Komentari

CRNO-ZELENI PELIKAN, SA ZELENIM MASTILOM!
Autor: Mr. Milan Jovičić
Objavljeno: 19. February 2019. 15:02:07
Piše, Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija: Obrazovanje nam nudi ne samo znanje iz različitih oblasti i nauka, nego i priliku da steknemo iskustvo u onome što nas interesuje i da se na taj način izgradimo kao ličnosti. Osim toga, obrazovanjem stičemo potrebne vještine kako bi mogli da obavljamo različite poslove, da istražujemo i činimo svijet boljim mjestom za život.


Ovih dana, u „slučajnom“ gradu Mostaru i šire, u HNK, pratim, slušam i čitam, mnoge neugodne informacije.
Učitelji štrajkuju, radi minimalnih plata.
Pojavljuju se falsifikovane diplome, uz izvjesne sume novčanica.
Dvije škole, „pod jednim krovom“ već je zastarjela i otrcana priča.
Sve me ovo i mnogo toga drugoga, vezano za odgoj, vaspitanje i obrazovanje, naših mladih naraštaja, kao i sopstvene djece, iniciralo, trezvenom razmišljanju, da uz neka prisjećanja i napišem, ovaj sadržaj teksta.
Generacije i generacije, imale su svoje vrijeme, različitosti i spoznaje, svoje sudbine, mnogo lijepih sjećanja i događaja, kao i neprijatnih prisjećanja.
Moja generacija, post ratnoga perioda, poslije oslobođenja od fašizma, godina 45–te i neke, krenula je u osnovnu školu. Bilo je to vrijeme i neimaštine, oskudice svega i svačega, ali se, kao osnovac, veoma rado prisjećam i ljepote, početaka i takvog osnovnog školovanja.
Šta li je to, takvog lijepoga bivalo, što se nije moglo lako izbrisati iz moga pamćenja ?
Naš poznati pjesnik, Branko Radičević (stariji) izrekao je divnu i životno prihvatljivu poruku; „Od kolijevke, pa do groba, najljepše je đačko doba“.
Zato, možemo i pomisliti; “Kakav je život kada je od kolijevke pa do groba najljepše đačko doba.”
Prisjećam se i moje učiteljice, u četverogodišnjem pohađanju osnovne škole na Vratniku, opština Stari grad u Sarajevu, Ljeposave ili Lepe, od milja nazvane.
„ Ako učitelj voli samo posao, on je dobar učitelj. Ako učitelj voli učenika kao otac ili majka, on je bolji od onog učitelja koji je pročitao sve knjige ali ne voli ni svoj posao, ni đake. Kad učitelj sjedini ljubav prema poslu i prema učenicima – on je savršen učitelj. /citat – Lav Tolstoj/
Takva je, upravo, bila i moja učiteljica, stroga, pravedna i radna, savršena.
Prve godine, koristili smo male školske table, po kojoj smo pisali pisaljkom, brisali spužvicom i tako redovno pisali i brisali. Međutim, u takvom pisanju, koje se sastojalo u ispisivanju svih slova, abecede, ispisivali smo i vježbali, redovno tanke i debele linije slova, čime smo, istinski, gradili i čvrste, prave temelje, dobroga rukopisa.
Dakle, tanka i debela linija, mogla se zadržati, još neko vrijeme, u korištenju perceta sa držaljem, te umakanjem u mastilo, a već pojavom hemijskih olovki, gubilo se i vrijeme, lijepoga rukopisa.
Svakako je odgoj temelj svakog djeteta, koji se ostvaruje u porodičnom, roditeljskom domu, što ne može ostvariti, niti škola, niti društvo u cjelini, a ponajmanje ulica.
Citarujući, pisca, pjesnika i novinara, Dušana- Duška Radovića, sa porukama
“Ne postoje dobra i loša već samo različita djeca. A različitom djecom moramo se baviti na mnogo raznih i delikatnih načina.”
“Djeca koja nemaju sreće sa porodicom, morala bi imati nešto više sreće sa školom. Škola bi morala da zna i hoće ono što roditelji ne znaju ili neće.”
“Zdrava, vedra, očuvana i neozlijeđena djeca – po svaku cijenu, pa i po cijenu znanja! – to bi bio plemeniti zadatak vaspitanja.” /završen citat/
Prisjećam se školskih dana, u četvrtom razredu osnovne škole, vraćajući se sa jedno dnevnog školskog izleta u prirodu, sa dječijim ponašanjem, uzviknuo sam; „Gdje smo bili, nigdje i šta smo radili, ništa“, moja učiteljica je prišla meni, povukla me za „soluf kose“ i zviznula mi jednu šamarčinu, tako da mi u današnjim poznim godinama, odzvanja u mojim ušima. Nisam se, nikada naljutio na učiteljicu, naprotiv, dan danas se rado prisjećam i iskreno volim, kao savršenu osobu, koja me učila i naučila, mnogo lijepom i pametnom.
Da se vratim na početak, moje informacije, gdje mi je danas i nerazumno, takav odnos i ponašanje, naših struktura vlasti u ministarstvu obrazovanja i kulture, konkretno u Mostaru i HNK, prema ovoj populaciji, učiteljskoj.
Da informacija, bude još cjelovitija i nakaradnija, za našu javnost, godinama su se mnogi učitelji u ovim školama angažovali na određeno vrijeme, pod ugovorima. To bi značilo, od septembra dokraja juna, školske godine, kada im prestaju i sva prava, bez plata i osiguranja, u periodu od juna do septembra, naredne godine. Ovo je , zaista, bilo i neprihvatljivo i nehumano, dok su naši vlastodršci „dirlikali“, ubirali dobra primanja i ponašali se, krajnje drsko.
„Sitni su oni ljudi koji učiteljev rad za sitno smatraju“. /citat – Dositej Obradović/
U ovome gradu i HNK, sve je moguće, da se učenici obrazuju u tzv. školama po dvije, pod jednim krovom, sa različitim programima, da ulaze na različite ulaze, da se po smjenama mimoilaze, na kraju krajeva i da se ne vole i ne druže, u krajnjoj liniji i da se nacionalno distanciraju.
Moguće je i da ministar obrazovanja, u vladi Kantona „hadžija“ iz Stoca /Nomina sunt odiosa/, iznosi svoj stav, da u školama direktor, nikako ne može biti srpske nacionalnosti, dok je on ministar. To je činjenica, a primjeri su veoma znani, našim građanima, ovoga grada?
Ružne su ovo i ogavne informacije, ali istinite činjenice, koje su u našoj svakodnevnici, obrazovnoga sistema.
Nastavljam priču, o lijepim stvarima i prisjećanjima iz mojih gimnazijskih dana, kao i studentskih dana'.
Zeleno, volim te zeleno, svakako je moje crno- zeleno Penkalo, koje sam koristio, sa zelenim mastilom, u gimnaziji i na studijama.
Istina je, da sam i kao profesor u Elektrotehničkoj školi, na zapadnoj strani Mostara, kod Hrvata, kao i na istočnoj strani Mostara, kod Bošnjaka, u školski dnevnik redovno ispisivao sadržaj nastavne jedinke, isključivo, mojim Penkalom sa zelenim mastilom. Isto sam radio i upisujući ocjene učenicima, u dnevnik, kao jedan od rijetkih, možda i jedini profesor, stručnih predmeta, mnogim generacijama.



Moj osjećaj i ljepota Bosanskog pisma, sa tehničkim rukopisom, prethodnih temelja sa tablom i pisaljkom, tankih i debelih linija, iz osnovne škole, kod moje učiteljice, dolazio je do pravog izraza.
Čovjek se uči dok je živ. Zahvaljujući obrazovanju, u mogućnosti smo da razumijemo stvari koje nas okružuju, da objasnimo različite pojave, da iskažemo svoje interesvanje i pokažemo svoje mogućnosti.
Obrazovanje nam nudi ne samo znanje iz različitih oblasti i nauka, nego i priliku da steknemo iskustvo u onome što nas interesuje i da se na taj način izgradimo kao ličnosti. Osim toga, obrazovanjem stičemo potrebne vještine kako bi mogli da obavljamo različite poslove, da istražujemo i činimo svijet boljim mjestom za život.
Nerazumno je i krajnje drsko, da se danas, u sistemu vlasti i drugih javnih djelatnosti, mogu pojaviti ljudi, koji su u mogućnosti, za novce, kupiti svoje lažne diplome, obrazovanja i konkretnoga zvanja.
Kod svakoga čovjeka, posebno tzv. intelektualca, veoma se raspoznaje i osjeća diskontinuitet u školovanju i obrazovanju, nedostatak nepročitanih knjiga beletristike, a posebno stručne literature, tako mu ta papirna diploma, čini samo otežavajuću okolnost za trenutnu, poziciju „foteljaša“ ukoliko se negdje i udomio.
Što bi naši stari rekli; „U laži su kratke noge“ i veoma brzo, sve ispliva na površinu realnih i istinskih saznanja.
Svakako je, ova pojava, bolest našeg bolesnog društva, koje traži radikalne mjere dijagnosticiranja i primjene, nužne terapije.
Moje, crno-zeleno nalivpero Pelikan, otišlo je, mojim penzionisanjem u trajnu mirovinu.
Vrijeme i mogućnosti informacione tehnologije, omogućilo mi je, totalnu zamjenu, mog Pelikana, jer sa kompjuterom i pišem, ispisujem sadržaje mojih tekstova, iste printam i objavljujem na našim mnogim portalima, kao što su ; Bošnjaci.net, Tacno.net, kod gospodina Bedrudina Gušića, ili pak rijeđe u nekim „nezavisnim“ dnevnim novinama.
Moja učiteljica i crno-zeleno Penkalo, ostaje trajno pohranjeno u mojim memorijskim, moždanim vijugama, sa neizbrisivim poštovanjem i zahvalnošću.



Ostali prilozi:
» AMELA MURATOVIĆ ODBRANILA DOKTORSKU DISERTACIJU
Bošnjaci.Net | 18. June 2019 14:56
» SRAM TE BILO SENADE HADŽIFEJZOVIĆU
Dr. Rešad ef. Plojović | 11. June 2019 13:32
» PROF. DR. SAFET ĆATOVIĆ - ČOVJEK BOSNE I SVIJETA
Dr. Aras Konjhodžić | 04. June 2019 03:44
» ODAKLE OVA NEČUVENA MRŽNJA "REDAKCIJE STAVA" PREMA ISLAMU, MUSLIMANIMA I BOSNI, I TO BAŠ U RAMAZANU?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 02. June 2019 16:27
» SAMRA, OSTANI USPRAVNA BOŠNJAKINJA SA STAVOM
Elmedina Muftić | 30. May 2019 13:20
» PRIJEDOR PONOVO POD VODOM
Samir Hadzalić | 19. May 2019 14:45
» DRUGI MEMORANDUM SANU-A: UPUTE ZA UDAR NA BIH
Al Jazeera | 18. May 2019 22:34
» SRBI, NATO I REALPOLITIKA
Nezavisne | 15. May 2019 12:43
» NEDORASLOST ŠEFIKA DŽAFEROVIĆA
Bošnjaci.Net | 13. May 2019 00:05
» JA SAM ATABOSNIK - OTAC BOSNE
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 12. May 2019 15:03
» MLADOST I ZNANJE OSVAJAJU SVIJET
Prof. Habib Mandžić | 09. May 2019 20:54
» UPOZNAJ BOSNU DA BI I NJU I SEBE VIŠE VOLIO
Dr. Bisera Suljić-Boškailo | 05. May 2019 12:17
» U NAPULJU SAM OSJETIO DUH SARAJEVA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 05. May 2019 03:00
» ALADŽA DŽAMIJA U FOČI - OPET BLISTA UNIKATNI BISER NA DRINI
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 01. May 2019 16:46
» JE LI NA REDU JOŠ JEDNO HISTORIJSKI - PORAZNO SRPSKO "NJET" U BERLINU?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 29. April 2019 19:27
Ostali prilozi istog autora:
» ZAR I TI, DRUŽE FEĐA!?
01. June 2019 15:47
» KADA ZAMIRIŠU JORGOVANI
06. May 2019 14:46
» DEMAGOŠKE FLOSKULE, ZA MACE!
11. April 2019 19:08
» SUDBINA NAM JE NEUMITNA
08. April 2019 15:22
» NAŠA OPOZICIJA IZ HLADOVINE!
01. April 2019 16:16
» SRBOVANJE, LUDOM RADOVANJE!
19. March 2019 13:03
» NAŠI „PAUNI“ U FOTELJAMA
23. February 2019 15:38
» KOLORITNA DUGA, NAŠIH ZABLUDA!
13. February 2019 14:00