Ponovo sam se vratio knjizi “Zulija” nazvanoj po istoimenoj poemi, autora, novinara i književnika, Konjičanina sa sarajevskom adresom, Bajre Perva. Ona me već dugo dozivala, kada sa sobom drugujem u mojim samotnim promišljanjima o stradanju Bošnjaka. Strpljiva kao majka što čeka sina, poema “Zulija” je dočekala naše ponovno viđenje. Osjećam pomiješano strah od korica i divljenje snagom koja dolazi iznutra, da zatečeno u meni budi neobičnu snagu, od koje jačam. Čitajući poemu u odabranom mjesecu Ramazanu, smiren u postu, polahko, slovo po slovo, riječ po riječ, stih po stih. Ustvari, dišem je!

Pokušaj komparacije sa davno čitanom poemom iste tematike, ali sadržajnošću sasvim drugačije, ostao je bezuspješan, osjećajem neuporedivo jače emocije, bolom iskrenije, i kompozicijom posebnije, da me svaki stih osvaja iznova i iznova. Ovdje za čudo nema jauka, iako sam duboko uvjeren da je autor morao svojim jagodicama dodirnuti bol bošnjačke majke na nekoj podrinjskoj stazi, dok je nastajalo ovo djelo.

U poemi “Zulija” nema kletve, nema osvete, kako bi njen dramski krik digao na nivo tragedije. Ovdje se tragedija prihvata kao cijena očuvanja obraza i časti. I tu je zasigurno njena posebnost.

Ono što dominira u poemi “Zulija” jeste ponos i ustrajnost, kao oreol vjere jedne Bošnjakinje, izdignut iznad svih patnji i stradanja da, čini se, prkosi.

Valja kazati i to, da se autor Bajro Perva, nije dodvoravao jezički knjževnoj kritici, niti naginjao imitacijski nekim velikim pjesnicima, kako to znamo često sresti u novijoj književnosti. Autor je ostao autentičan, baš kao i njegova junakinja Zulija, u bijeloj svili bursanskoj, koju joj đedo Mustafa donese u povratku sa hadža, da čistotom bosanske riječi donese nam ovo djelo. Kerana šamija od nane Hasnije na glavi junakinje Zulije, što joj ostavi ruho u sehari konjičke drvo rezbarije, još je jedan slijed porodičnog prenošenja vrijednosti, zasnovan na sitnicama koje čine mozaik bošnjačke porodice. Da bi nas podsjetio na rođenje junakinje Zulije autor piše: “Sedmog ti dana života uz ezan na desno i ikamet na lijevo uho ime nadjenuo”, pa nastavlja sa majkom junakinje Zulije koračati do njene smrti, u potpunoj spremnosti na istu, u bijelom katu čednosti.

“Kad mi se plače, pomislim, na Naziju iz Đulića podrinjskih, kojoj zlikovci ubiše sinove Muriza, Beriza, Idriza, Feriza, Ramu, Fahrudina i supruga Mustafu. Najmlađi Fahrudin, dvije godine bijaše stariji od tebe kćeri moja Zulija”. Ovako se tješi majka junakinje Zulije i ne da mojoj suzi iz oka da klizne, za sve bošnjačke majke i sestre koje su dale život ali ne i čast, već tjera na promišljanje.

Autor Bajro Perva na trenutak nas kroz poemu vodi mehkim koracima, kao da korača cvjetnim livadama bosanskim, da bi nam bosa stopala odveo na hercegovački oštri kamen, ali spremne na bol. Ubijeđen sam, da poema “Zulija” treba biti u čitankama bosanskog jezika. Dok se to ne desi, zagovaram njeno recitovanje na svakoj šehidskoj česmi, na brojnim mezarjima nevino ubijenih Bošnjaka, ali i za sofrom u našim kućama. Neka se duše istinom iftare!