Autor: Salih Brkić

SALIH BRKIĆ: Kad sam poslije masakra bio u domu mog dragog kolege i prijatelja Dine Kalesića, moju priču sam ilustrovao sa jednom fotografijom koja je sve rekla. Pored krevetica malog Sandra ostale su njegove kopačke. Prelijepe, a on volio nogomet.

I danas Tuzla tuguje, a roditelji pitaju ima li pravde za masakrirane na Kapiji. Ogorčeni na BH. pravosuđe pitaju kad će Novak Đukić u zatvor za stravični zločin gdje je kazna za jednu žrtvu bila 103 dana zatvora. Drugi, koji su ispalili granatu, crtali i odobravali kartu ciljeva od Lukavca do Tuzle još ostaju u sjeni.

Priču o Kapiji 24 godine kasnije počinjem pisati, a u mislima stravična noć kada je granata sa Ozrena udarila po tuzlanskoj mladosti. Znam da sam sa snimateljima Alijom Vokićem i rahmetli Sakibom Neimarlijom na Kapiji gledao komade glave i ruku, dio noge u patikama... U holu UKC-a i na patologiji desetine mrtvih pokrivenih krvavim plahtama i bez njih. Šutio sam kad me je draga prijateljica, majka Lala Mehmedović pitala:

- Brkiću dragi, znaš me, radim sa tvojom djecom. Šta je sa mojim sinom?

Šutio sam i stao kao ukopan kad sam na ulazu u jednu pomoćnu prostoriju Kliničkog centra, uz druge žrtve, blizu vrata vidio malog Sandra Kalesića, koji je od zločinačke ruke otišao sa ovog svijeta otvorenih očiju. Ni tri pune godine nije imao.



Sve ove godine nemam šta reći ni majci Nuri Alispahić, kojoj sina Admira ubi četnička granata na Kapiji, a mlađeg Azmira, mjesec i po kasnije kasnije, pred TV kamerom streljaše zloglasni "Škorpioni" na Godinjskim barama kod Trnova. Majka Nura kaže:

- Ne mogu više. I kćerka Magbula je umrla od tuge za braćom. Da mi je da sklopim oči i više se ne probudim. Davno sam ja umrla!

Sve ove godine gledam i Hilmu Bučuka, i majku Zinetu Hidanović. I mnoge druge roditelje. I blizu 200 ranjenih u masakru na Kapiji. Oni samo traže pravdu koje još nema. Jer, penzionisani general, ratni zločinac Novak Đukić, tada komandant Taktičke grupe "Ozren", najprije je osuđen na 25, a drugostepenom presudom na 20 godina zatvora. Za 71 žrtvu i blizu 200 ranjenih. Za jednog ubijenog na Kapiji 103 dana zatvora!

Ali, tu nije kraj priče o /ne/pravdi. Pustiše Novaka Đukića na privremenu slobodu, zlikovac mirno pobježe u Srbiju. I nema izručenja, ni suđenje u Beogradu ne kreće jer je Novak Đukić navodno stalno po bolnicama. I to nije sve. Formirali su i Fondaciju "Pravda za Novaka Đukića", napravili i film o njegovoj nevinosti. Pravili su kartonsku kopiju Kapije na nekom polju i "dokazali" da nije bilo granate sa Ozrena nego smo mi, građani Tuzle, postavili eksploziv i pobili svoju djecu. Nedužnu tuzlansku mladost. Haram im bilo!



Kapija i Makove riječi: - Ovdje se i umire da bi se živjelo. Trajna opomena i sjećanje na nezapamćeni zločin. I spomen-aleja na Slanoj Banji. Jedni uz druge, zvjerski ubijeni, mladi svih nacionalnosti. Sad pokušavaju ubiti i istinu o njihovom stradanju.

Ali, neće ići. Kad sam poslije masakra bio u domu mog dragog kolege i prijatelja Dine Kalesića, moju priču sam ilustrovao sa jednom fotografijom koja je sve rekla. Pored krevetica malog Sandra ostale su njegove kopačke. Prelijepe, a on volio nogomet.

Tražim dragog Sandra u mislima kad god gledam neku utakmicu. Sad bi Sandro bio zreo sportista. Ali, njega nema. Dijete zvjerski ubijeno usnulo ispod ruža u spomen- aleji.

Kraj priče.

Više se nema šta reći. Osta samo presuda na ćekanju i zločin bez kazne...