Teme
Mi ne zaboravljamo naše herione
HEROINA EMIRA BAŠIĆ - LEGENDA S UŠĆA SANE U UNU
|
|
Autor: Ferhat Korajac
Objavljeno: 02. July 2019. 13:07:15
3. jula 1969. godine rođena je bosanskohercegovačka heroina Emira Bašić, dobitnica najvišeg ratnog priznanja „Zlatni ljiljan“
EMIRA BAŠIĆ – samo dvije riječi u kojima su satkane mladost, hrabrost, ljubav, ljepota, upornost, osmjeh, nepokolebljivost, patriotizam, iskrenost, slobodarski dug, vjera u bolju budućnost... Rođena je kao drugo dijete majke Hatidže i oca Mehmeda 03. jula 1969. godine u Bosanskom Novom. Stasala na obalama Une i Sane, tih čarobni ljepotica među rijekama. Često je uranjala u dubine njenih bistrina, izranjajući kamičke i biserne školjke, koje je darivala mlađoj braći i sestrama. Najviše je ona vodila brigu o njima, u kući i školi, bilo ih osmero, jer joj je mati bila veoma krhka i boležljiva. Kada je krenula na studije u Sarajevo, nije ni slutila da će to biti zauvijek rastanak s roditeljima, braćom, sestrama, voljenim gradom, modro-okom Unom i sanjivom Sanom. Prije početka rata bila je student završne godine Fakulteta političkih nauka, odsjek žurnalistika. U redove Armije BiH odlazi saznavši da su joj agresorski vojnici odveli roditelje, dvije sestre i tri brata, u Omarsku – logor smrti. Na fakultetu su bili iznenađeni kada su je vidjeli u punoj ratnoj spremi. Objasnila im je da želi braniti domovinu, ali tako i lakše izbaviti familija iz kandži krvnika.
Zahtijevala je od nadležnih starješina da ne bude privilegirana ni po kojoj osnovi u odnosu prema drugima vojnicima i da je rasporede u prve redove i na prvu borbenu liniju. Naporni ratni dani nisu joj teško padali, jer je bila sportiskinja KK „Bosna“. Prije rata bila je sportistkinja KK "Bosna", pa joj naporni ratni dani nisu teško padali. U Azićima kod Sarajeva imala je prvi ratni okršaj, a zatim dolaze borbe na Trebeviću, Žući, Mostaru...
Toliko hrabrosti, toliko snage, odlučnosti, volje, u tako krhkoj nježnoj osobi nisu imali ni oni koji su se već dokazali u redovima Armije BiH. Duhom nije klonula ni kada je na Žuči štiteći odstupnicu svojim suborcima, nakon eksplozije granate u njenoj neposrednoj blizini, ostala zatrpana zemljom. Mislili su da je mrtva, a ona je tik nakon otrpavanja odmah krenula u borbu.
Iskusan borac, odličan student, odan prijatelj i istinska bošnjačka duša, samo su neki od epiteta koji su krasili lik neustrašive legende iz grada na utoku Sane u Unu. Svoje ljudske vrednote iskazivala je u svim trenucima borbe, ali i za vrijeme rijetkih predaha, čime je plijenila pozornost sviju oko sebe.
U međuvremenu je saznala da su njeni najmiliji živi, željno očekujući trenutak kada će s njima stupiti u vezu. Položila je tih dana i dva ispita. No, ostala je "dužna" za druga dva, kao i zakazanu konferenciju s novinarima. Emira je poginula na zloglasnom neprijateljskom uporištu na Jevrejskom groblju 27. novembra 1993. godine. Dženaza je klanjana i ukop obavljen 29. novembra te godine na šehidskim mezarlucima Kovači u Sarajevu.
Suborci će lijepu Novljanku, legendu iz grada na utoku Sane u Unu, pamtiti po tome što je i na prvim borbenim linijama bila uvijek pedantna, uredna, dotjerana, našminkana... Njene želje, nade i snove prekinuo je snajperski metak ispaljen iz zloglasne ruke. Šta li je mislila kada je zauvijek sklapala svoje divne sanjalačke oči? Vjerojatno kao i onda na Žuči!? Mati, otac, braća, sestre, suborci, Novljani, Sarajevo... Imati će i ima ko da je pamti!
Tih dana u novinama je pisalo:
"Posljednji pozdrav Emiri Bašić, našem najljepšem vojniku."
Val tuge zapljusnuo je ne samo njene Novljane razasute u 135 zemalja dunjaluka i Sarajevo, nego i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Među stotinama mezarova na Kovačima jedan je lahko prepoznatljiv – mezar jedne-jedine žene! Posthumno, godine 1995. odlikovana je najvišim ratnim priznanjem - ZLATNIM LJILJANOM. Zlatnim ljiljanom koji nikad uvehnuti neće!
|
EMIRA BAŠIĆ – samo dvije riječi u kojima su satkane mladost, hrabrost, ljubav, ljepota, upornost, osmjeh, nepokolebljivost, patriotizam, iskrenost, slobodarski dug, vjera u bolju budućnost... Rođena je kao drugo dijete majke Hatidže i oca Mehmeda 03. jula 1969. godine u Bosanskom Novom. Stasala na obalama Une i Sane, tih čarobni ljepotica među rijekama. Često je uranjala u dubine njenih bistrina, izranjajući kamičke i biserne školjke, koje je darivala mlađoj braći i sestrama. Najviše je ona vodila brigu o njima, u kući i školi, bilo ih osmero, jer joj je mati bila veoma krhka i boležljiva. Kada je krenula na studije u Sarajevo, nije ni slutila da će to biti zauvijek rastanak s roditeljima, braćom, sestrama, voljenim gradom, modro-okom Unom i sanjivom Sanom. Prije početka rata bila je student završne godine Fakulteta političkih nauka, odsjek žurnalistika. U redove Armije BiH odlazi saznavši da su joj agresorski vojnici odveli roditelje, dvije sestre i tri brata, u Omarsku – logor smrti. Na fakultetu su bili iznenađeni kada su je vidjeli u punoj ratnoj spremi. Objasnila im je da želi braniti domovinu, ali tako i lakše izbaviti familija iz kandži krvnika.
Zahtijevala je od nadležnih starješina da ne bude privilegirana ni po kojoj osnovi u odnosu prema drugima vojnicima i da je rasporede u prve redove i na prvu borbenu liniju. Naporni ratni dani nisu joj teško padali, jer je bila sportiskinja KK „Bosna“. Prije rata bila je sportistkinja KK "Bosna", pa joj naporni ratni dani nisu teško padali. U Azićima kod Sarajeva imala je prvi ratni okršaj, a zatim dolaze borbe na Trebeviću, Žući, Mostaru...
Toliko hrabrosti, toliko snage, odlučnosti, volje, u tako krhkoj nježnoj osobi nisu imali ni oni koji su se već dokazali u redovima Armije BiH. Duhom nije klonula ni kada je na Žuči štiteći odstupnicu svojim suborcima, nakon eksplozije granate u njenoj neposrednoj blizini, ostala zatrpana zemljom. Mislili su da je mrtva, a ona je tik nakon otrpavanja odmah krenula u borbu.
Iskusan borac, odličan student, odan prijatelj i istinska bošnjačka duša, samo su neki od epiteta koji su krasili lik neustrašive legende iz grada na utoku Sane u Unu. Svoje ljudske vrednote iskazivala je u svim trenucima borbe, ali i za vrijeme rijetkih predaha, čime je plijenila pozornost sviju oko sebe.
U međuvremenu je saznala da su njeni najmiliji živi, željno očekujući trenutak kada će s njima stupiti u vezu. Položila je tih dana i dva ispita. No, ostala je "dužna" za druga dva, kao i zakazanu konferenciju s novinarima. Emira je poginula na zloglasnom neprijateljskom uporištu na Jevrejskom groblju 27. novembra 1993. godine. Dženaza je klanjana i ukop obavljen 29. novembra te godine na šehidskim mezarlucima Kovači u Sarajevu.
Suborci će lijepu Novljanku, legendu iz grada na utoku Sane u Unu, pamtiti po tome što je i na prvim borbenim linijama bila uvijek pedantna, uredna, dotjerana, našminkana... Njene želje, nade i snove prekinuo je snajperski metak ispaljen iz zloglasne ruke. Šta li je mislila kada je zauvijek sklapala svoje divne sanjalačke oči? Vjerojatno kao i onda na Žuči!? Mati, otac, braća, sestre, suborci, Novljani, Sarajevo... Imati će i ima ko da je pamti!
Tih dana u novinama je pisalo:
"Posljednji pozdrav Emiri Bašić, našem najljepšem vojniku."
Val tuge zapljusnuo je ne samo njene Novljane razasute u 135 zemalja dunjaluka i Sarajevo, nego i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Među stotinama mezarova na Kovačima jedan je lahko prepoznatljiv – mezar jedne-jedine žene! Posthumno, godine 1995. odlikovana je najvišim ratnim priznanjem - ZLATNIM LJILJANOM. Zlatnim ljiljanom koji nikad uvehnuti neće!
