Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

Sarajevo, 10 juli 2019.: Pismo prvo
JEDNOM DOBROM BOŠNJANINU
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 10. July 2019. 19:07:07

DR. MUSTAFA CERIĆ: Svi su znali šta se tamo događalo - glad-mučenje-streljanje-smrt? Zašto nije niko išao da spasi ljude, koji su bježali od smrti u podrinjskim šumama? Rekao si, to su pitanja, koja te progone i danju i noću. Šutio sam, jer nisam mogao naći ni jednu jedinu riječ da ti na to odgovorim. Vidio si da se ne osjećam dobro pa si promjenio temu.
Ali, opet ništa lakšu. Teško ti je što smo izgubili Srebrenicu - politički na posljednjim izborima. Ne možeš da shvatiš kako nam se to moglo dogoditi nakon genocida. Nama je naš zaborav opasniji dušman od njihovog genocida. Jer, da nije bilo našeg zaborava, ne bi bilo ni njihovog genocida. Bili smo zaboravili Boga, pa je Bog zaboravio nas, a onda smo mi saboravili sami sebe. Bojim se, brate moj, da nam se to isto danas ponavlja.


Dragi brate i prijatelju,
Prije heftu pili smo kahvu na Baščaršiji. Ti si pričao, a ja sam te slušao. Pričao si mi opet kako je sve počelo i kako ništa još nije završeno. Sve je ovo još na vršaju. Ponavljao si to u namjeri da me zabrineš kao što si i sam zabrinut. Nisam odmah shvatio zašto mi opet pričaš istu priču - ispočetka... bez kraja. Ali, kad si mi rekao da se bojiš svog i našeg kolektivnog zaborava, shvatio sam da ti to pričaš više zbog sebe nego zbog mene.
- Ali, Zakire, zaborav je blagodat, kao i sjećanje. Ako ne bi zaboravljao, čovjek bi poludio od sjećanja na neke detalje iz svoga života.
Tako je, govorio si, ali čovjek mora znati šta smije, a šta ne smije zaboravljati. Ima nešto što čovjek ne smije nikad zaboraviti. Nešto čega se mora uvjek sjećati i kad je u radosti i kad je u žalosti. Ne smije zaboraviti Svevišnjeg Boga. Jer, onaj koji zaboravi Svevišnjeg Boga, Svevišnji Bog zaboravi njega. Ja sam to osjetio na svojoj koži. Prije genocida nisam skroz zaboravio, ali se nisam redovno ni sjećao Svevišnjeg Boga. Nisam klanjao pet-vakata. Nisam ni postio. Nisam ni znao šta je zekat. Ni odlazak na hadž nije mi bio na umu. Znao sam samo proučiti dva šehadeta:

- Ešhedu en lā ilāhe ilallah ve ešehedu enne Muḥammeden ʿabduhū ve resūluhū.

Naučila me moja nana. Babina mati, koja nije propuštala namaz. Ona mi je učila dovu:
- Bože, čuvaj mog Zakira od dušmânâ! Tada, nisam znao ni šta je dova ni šta je dušman. Ali, sve sam naučio u logoru i šta znači nanina dova i ko mi je dušman. Pod konđijom i puškom Nesoja, sjetio sam se Svevišnjeg Boga. Tada sam shvatio šta znači Božje upozorenje da ako ti, robe, zaboraviš Mene, i Ja ću zaboraviti tebe. Ali, ako se ti, robe, sjetiš Mene i Ja ću se sjetiti tebe.
Oh, kako je ta istina jasna. Ali, ja ju nisam jasno znao sve dok nisam pogledao smrti u oči. Sve dok nas - mene, mog babu, mog amidžu, mog dajdžu i mog komšiju Asima - dušman Nesoja nije postrojio uza zid za strijeljanje u sred ljetnog julskog dana. Taj miris pokošene trave, koji je dopirao do mene nikad neću zaboraviti. Kao ni taj osjećaj šehadeta, kao iz kālū-belā, što mi se zapisao u srcu nikad se neće izbrisati. Tada sam srcem doživio taj Božanski dodir sjećanja na mene, kao odgovor na moje sjećanje na Boga. Sad se sjećam da nam je hodža govorio da je vjera u srcu, na jeziku i na djelu. Dok sam od Nesoja čekao metak u leđa, moja vjera u srcu bila je jača nego ikada. Jezik moj je nečujno šehadet izgovarao, a djelo moje bio je evladin šapat ocu:
- Ne žalosti se, oče, Allah je s nama! Ne znam otkud mi je to naumpalo. Nisam bio učen. Nisam bio ni pobožan. Ali, u tom trenutku kao da sam bio drugi čovjek. Osjetio sam neku snagu vjere u sebi i čuo sam šapat:
- Ne boj se, ti si spašen! Tvoj ubica je proklet! To je bio melekski šapat. Ja čvrsto vjerujem u to. Jer, ni meni nije jasno kako sam preživio to strijeljanje. Moj babo, amidža, dajdža i moj komšija Asim nisu preživjeli... streljao ih je Nesoja... pred mojim očima... onako... nizašto...
Tu si stao... lice ti se ukočilo... oči su ti zasuzile... upro si pogled u mene... zakovo oči u moje čelo... usta nisi otvarao... jezikom nisi progovarao... Al', razumio sam tvoje pitanje:
- Gdje si bio, brate,... da dođeš... da nas spasiš od Nesoja...?


- Zašto nije niko doš'o da nas oslobodi iz logara i da nas spasi od streljanja? Svi su znali šta se tamo događalo - glad-mučenje-streljanje-smrt? Zašto nije niko išao da spasi ljude, koji su bježali od smrti u podrinjskim šumama? Rekao si, to su pitanja, koja te progone i danju i noću. Šutio sam, jer nisam mogao naći ni jednu jedinu riječ da ti na to odgovorim. Vidio si da se ne osjećam dobro pa si promjenio temu.
Ali, opet ništa lakšu. Teško ti je što smo izgubili Srebrenicu - politički na posljednjim izborima. Ne možeš da shvatiš kako nam se to moglo dogoditi nakon genocida.


Šutio sam i gledao zakovanim očima u patos... od stida zbog nemoći ili od nemoći zbog nehata? Ne znam kome je bilo teže: tebi koji si me pitao ili meni koji ti nisam odgovorao. A isto bi bilo da sam ja tebe pitao to isto pitanje: Zašto? Šta smo im skrivili? Ni ti ne bi znao odgovor! Kao što ni ja ne znam! Kao što ni Nesoja ne zna! Kao što niko ne zna! Odgovor na to vječno pitanje: Zašto? Iza ili ispred tog pitanja ima samo šutnja. Tvoja i moja. Koja me guši i tuši. Ti si to primjetio pa si progovorio da me spasiš da se ne udavim - od tvoje šutnje. Rekao si tiho, ali dovoljno glasno da sam te čuo:

- Mene ovih dana pred sutrašnju dženazu u Potočarima progoni još jedno pitanje:

- Zašto nije niko doš'o da nas oslobodi iz logara i da nas spasi od streljanja? Svi su znali šta se tamo događalo - glad-mučenje-streljanje-smrt? Zašto nije niko išao da spasi ljude, koji su bježali od smrti u podrinjskim šumama? Rekao si, to su pitanja, koja te progone i danju i noću. Šutio sam, jer nisam mogao naći ni jednu jedinu riječ da ti na to odgovorim. Vidio si da se ne osjećam dobro pa si promjenio temu.
Ali, opet ništa lakšu. Teško ti je što smo izgubili Srebrenicu - politički na posljednjim izborima. Ne možeš da shvatiš kako nam se to moglo dogoditi nakon genocida. Nama je naš zaborav opasniji dušman od njihovog genocida. Jer, da nije bilo našeg zaborava, ne bi bilo ni njihovog genocida. Bili smo zaboravili Boga, pa je Bog zaboravio nas, a onda smo mi saboravili sami sebe. Bojim se, brate moj, da nam se to isto danas ponavlja. Gledam i slušam mnoge, koji mi sve više liče na one Bošnjake prije genocida - zaboravljaju Svevišnjeg Boga... zaboravljaju sami sibe... trče tamo gdje im nije mjseto... okreću glavu od prijatelja... dodvoravaju se dušmanima - negatorima genocida... ne poštuju zasluge jedni drugih... postaju sebični i isključivi u odnosima među sobom... nemaju ni osjećaja ni odgovornosti za naciju i državu... zapadaju u moralnu krizu... nisu politički dorasli povijesnim izazovima za Bosnu i Bošnjake na Balkanu...
Htio si još nabrajati šta nam danas sve fali, ali sam te prekinuo, jer nisam mogao više slušati. Znam, u pravu si, ali ima granica preko koje ljudska duša ne može podnijeti svoju muku. Mora naći utjehu. Eto, zbog toga ti pišem ovo uvodno pismo - zbog utjehe za sebe, ali i za tebe... Priznajem, razgovor s tobom na Baščaršiji nije me ostavio ravnodušnim. Uspio si prenijeti na mene zabrinostost zbog mogućeg našeg zaborava. Zato je važno da sutra, ako Bog da, budemo zajedno na dženazi za tridest i tri šehida u Potočarima. Jedva čekam da te sutra vidim, da ti stisnem ruku, da te zagrlim, da s tobom proučim fatihu za dušu šehida i da ti najavim moja pisma utjehe, koja namjeravam da ti pišem više zbog sebe nego zbog tebe. Ali, pošto ih ne bih pisao da nije bilo razgovoras s tobom na Baščaršiji, pisma posvjećujem tebi - Dobri Bošnjaninu u nade da ću ti pomoći da nažeš utjehu, jer nas naša vjera uči da vjernik ne smije izgubiti nadu, već mora naći utjehu u svakom svom halu i belaju.

Iskreno tvoj!



Ostali prilozi:
» KAKO JE NIJE STID?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 20. September 2019 12:57
» BOSANSKA NACIJA I BOSANSKA DRŽAVA
Dr. Harun Hadžić | 19. September 2019 16:52
» NEĆEMO VAS NI PITATI!!!
Elmedina Muftić | 19. September 2019 15:21
» PORTALSKI REKETAŠI
Sead Zubanović | 18. September 2019 20:16
» JOVIČIĆ POZDRAVIO SDA „DEKLARACIJU“: NEKA POLETI GOLUB BIJELI
Mr. Milan Jovičić | 18. September 2019 18:15
» "KRIVA ŽENA" K'O "KRIVA DRINA"
Ajša Čišija | 15. September 2019 15:19
» LAKI METAL ALUMINIJ, SA LAGANOM NEDOVRŠENOM PRIČOM
Mr. Milan Jovičić | 10. September 2019 16:38
» KORAK PO KORAK
Ajša Čišija | 09. September 2019 20:52
» DODATNE NADLEŽNOSTI SU SLOVO DEJTONSKOG SPORAZUMA
Akademik dr. Suad Kurtćehajić | 08. September 2019 16:02
» DODIKOVI KONTRADIKTORNI SUDOVI
Ajša Čišija | 08. September 2019 11:51
» NEMA KRAJA TRAGANJU ZA NESTALIM
Zijad Bećirević | 08. September 2019 11:32
» JOE BIDEN – STOJITE S ONIM KOJI STOJI UZ NAS
Elvir Klempić | 06. September 2019 14:11
» PRILOZI ZA PROGRAM DRŽAVE BOSNE I HERCEGOVINE (I)
Džebrail Bajramović | 04. September 2019 20:41
» BOJE LI SE MUSLIMANI BOGA ILI GAY LOBIJA?
Muhamed Mahmutović | 03. September 2019 00:34
» DA LI JE PRAVDA DOSTIŽNA I „LAHKA“, POPUT ALUMINIJA?
Mr. Milan Jovičić | 03. September 2019 00:33
Ostali prilozi istog autora:
» KAKO JE NIJE STID?
20. September 2019 12:57