Autor: Said Šteta

NAGRAĐIVANJE NA NAPISANO SLOVO GORČINE JADNOG VERNESA: Koliko samo duhovne praznine, metastazirane mržnje, za koju nema kemoterapije, spram poziva imama na molitvu, u jednom biću koje bi po svim anatomskim crtama trebalo biti čovjek??? Koliko samo žabokrečine u ustima nekog, ko bi pjesnikom da se zove? Koliko malo čovjeka u jednoj izduženoj sjeni? Nečije slijepo vjerovanje da je postao od majmuna, ne obavezuje druge da mu uzgajaju banane!

Piše: Said Šteta, tek mali hodač ispod zvijezda: Neću se baviti ni jadima mladog Vernesa, čiji duhovni vidici imaju promjer puščane cijevi, a slab karakter podanički podilazi nabrijanim krugovima koji potiru sve što ima miruh bosanskog (čitaj bošnjačkog, op.a), braneći modernost vlastitog bitisanja u poetskom okruženju, na način da je umijeće pljuvati iznad vlastite glave. Očita nedefinisanost identiteta, svakako je mamac u proturanju rogobata i svega onog što bi bosanskohercegovačku kulturu gurnulo na dno bare, a ukupni identitet Bošnjaka zaustavilo u osvjetljenju istinskog postojanja i potvrde njihovih kulturnih vrijednosti. E neće moći!

Kada sam prije nekoliko godina burno reagovao na sprdačinu oko izbora narikače, “Nesta struje stade cika Muje” na konkursu koji nosi ime velikana našeg pjesništva, mislio sam da više nikada neću trebati ponoviti. Međutim, dobro raspoređeni predsjednici žirija koji imaju zadaću da “propuste” samo ono što je izopačeno, nikako sa duhom bosanskim i hercegovačkim, nastavljaju misiju. Zato sam sačekao da se u bari književne nepromišljenosti umiri voda, ali nije nestao smrad. Oni koji svoje duhovne manjkavosti i frustracije, liječe na način da brane ono što je samo po sebi bezvrijedno, još kao takvo predstavlja sramotu i uvredu, a nudi mu se pijedestal pozlaćenosti, glasniji su od “neimara” retoričke baruštine. O čemu se zapravo radi?

“U prekrasnom ambijentu dvorišta Đul-hanumine kuće u Stocu, dodijeljena je nagrada Mak Dizdar. Ovogodišnji dobitnik je mladi pjesnik Vernes Subašić i rukopis 'Papagaj sloboda', koji je stao uz rame Mile Stojića, predsjedavajućeg žirija.”

Ovako je glasila jedna, od nebrojeno novinskih vijesti o tom događaju. Neću se baviti analizom šta je navelo predsjednika žirija Mileta Stojića na ovakav izbor. Nije ni potrebno. Ovdje se libela duhovnog posrnuća i institucionalizirane mržnje toliko umirila da samo budali nije jasno od kud vjetar puše. Samo malouman ne može uočiti znak jednakosti. Čitajući nazovi pjesmu “Gljiva” koja je kruna nagrađenog rukopisa, a koju sam već nazvao retorička barunština, jer ovdje o pjesmi, poeziji pogotovo, nema ni govora, zastajem nad napisanim retkom “Glasina poput ezana odjekuje”. Nastavljam dalje pa uočavam ovo “Sa vidikovca se vide munare, Grad kao kaktus”. To me vrati na “pisoar” jer je u ravni nagonske potrebe, “Gorski vijenac” Petra II Petrovića Njegoša, koji kazuje: “ ’odža riče na ravnom Cetinju”, naprljano 1846.godine upravo na Cetinju. Koliko samo duhovne praznine, metastazirane mržnje, za koju nema kemoterapije, spram poziva imama na molitvu, u jednom biću koje bi po svim anatomskim crtama trebalo biti čovjek??? Koliko samo žabokrečine u ustima nekog, ko bi pjesnikom da se zove? Koliko malo čovjeka u jednoj izduženoj sjeni?

Nečije slijepo vjerovanje da je postao od majmuna, ne obavezuje druge da mu uzgajaju banane!

Ko to određuje izbor žirija na kulturnoj manifestaciji koja nosi ime prije svega čovjeka, zatim Hercegovca i Bosanca, Mehmedalije Maka Dizdara? Čovjeka koji je izvornost bosanskog jezika sačuvao sa nadgrobnih spomenika Rotimlje, upravo pred najezdom negatora bosanskog jezika i onog što čini identitet bosanskohercegovačke kulture. To ga i glave koštalo!

Onda pitam, koji mahnitov može tako jeftino prodati “Zelenu rijeku” “Bosnu, da prostiš...” sa kojima je Mehmedalija Mak Dizdar, (sa istog kamena korijeni nam kreću, op.a) postavio mjeru ljepote u poeziji i intezitet snage napisane riječi, a da nikog ne mrzi, nikog ne vrijeđa i nikom srklet ne čini.

Neću se baviti ni jadima mladog Vernesa, čiji duhovni vidici imaju promjer puščane cijevi, a slab karakter podanički podilazi nabrijanim krugovima koji potiru sve što ima miruh bosanskog (čitaj bošnjačkog, op.a), braneći modernost vlastitog bitisanja u poetskom okruženju, na način da je umijeće pljuvati iznad vlastite glave. Očita nedefinisanost identiteta, svakako je mamac u proturanju rogobata i svega onog što bi bosanskohercegovačku kulturu gurnulo na dno bare, a ukupni identitet Bošnjaka zaustavilo u osvjetljenju istinskog postojanja i potvrde njihovih kulturnih vrijednosti. E neće moći!

Zato ću poručiti svim “neimarima mržnje” pa i onima koji se deklarišu da su mi prijatelji u sferi pisane riječi, a čije mišljenje u odbranu Vernesove “pišanije” ne osuđujem, nego sažaljevam. Nikad više, bosanski jezik neće se zaustaviti u procijepu mržnje i negiranja bosanskohercegovačke kulture. Neće se prešutiti negiranje kulturnih vrijednosti Bošnjaka kao naroda, ni bosanskog jezika koji je stariji od novonastalih na ovim prostorima. Pogotovo neće se prešutiti vrijeđanja vjerskih osjećanja. Ovim ja ne branim islam, kako to Mile požuri replicirati akademiku Durakoviću. Islam je dovoljno jak da se odbrani od ovakvih nasrtaja.

I dok je stihova Muse Ćazima Ćatića, Mehmedalije Maka Dizdara, Alekse Šantića, Antuna Branka Šimića, zatim Abdulaha Sidrana, Enesa Topalovića, Mensura Ćatića, Ilije Ladina, Enesa Kiševića i drugih plemenitih pjesnika, neće u književnosti Bosne i Hercegovine dominirati škrabotine mrzitelja vladike i njegovih kopija, ma kako se to činilo “opasnim” za presjedatelja Mileta Stojića i njegovo okruženje, (čitaj, instalirane glave književnih žirija, op.a.). Uguravanje ovakvih škrabotina u književnost kroz prestižne kulturne festivale, kakav je “Slovo gorčina”, trebalo bi ozbiljno zabrinuti predsjednika Društva pisaca Bosne i Hercegovine, gospodina Hadžema Hajdarevića. Ili je i on kroz svoj durbin književnog promatranja, baš kao i Mile, uočio “književno djelo”, a ne puškarnicu mržnje???

Ako jeste, onda sam posebno ogorčen. Apsolutno kao i na napisano slovo gorčine jadnog Vernesa.