Autor: B.net

Gust i težak vazduh u sobi, dok se dan pozdravlja sa blagim akšamom. Ja neobavezno pretražujem po telefonu i naiđem na link o divnim mladim ljudima koji su ukrasili podvožnjak kod našeg Doma zdravlja. Woou! Uskliknuh. Svaka čast mladi ljudi, zagledah se da eto možda i ja vidim i procijenim značenje kad ono neki nasmijani ljudi sretni, tu je i džamija i Ganića kula divno. Kad tamo neko sivilo rekoh šta li ovo može biti Ya Rabby? Ne kontam, kad neki portal objavio pa to je inostranstvo?! Ma šta kažeš!? Ja mislila svi su sretni tamo preko. Boga mi mladi dragi ljudi, pojma vi nemate koliko je težak i surov život u našem gradu. Nekada sam gledala šta je od kozmetike na sniženju a sada: pelene, varenika, kozmetika za bebu, voće, meso (samo za bebu) i naravno ono najosnovnije. Dragi moji, stvarajte umjetnost ali ne i fikciju. Nestvarno je da nam u gradu postoje neki nesretnici koji su decenijama studirali i sada su jelte direktori koji upošljavaju bivše narkomane, alkoholičare a prilikom upošljavanja nema potrebe imati CV kao u sretnim zemljama, nego po preporuci adža Salka dolazim. Tako novi trend u jednoj našoj instituciji gaćošivarke iz "Tiika“ ostavši bez posla izvele su djecu na pravi put, pa hajd’ mlada, fina zgodna daj da se uposlim. Negdje za fine novce završile vanredno. Jedna im "kolegica“ u novoj struci završila redovno ko je jebe nije kvalitetna kao "ove“ 15 godina na birou, završila jezik i čeka vizu. A vi gaćošivarke i domaćice priučene stručnice ostanite tu gdje jeste!? Valja adžo Salko svima nama. I ova sirota tužila ovog deceniju šutnje što je imao u Parlamentu, do ministarstva stigla kazu ODOZGO ,,ove“ imaju sve pohvale, pa sigurno adžo Salko tako okrenuo priču pare mile. Draga djeco, mislite svojom glavom i razmišljajte je li realno to što stvarate jedan svijet izmišljeni. Osmijehe vam vidjeh na naslikanim licima, čime je izazvan? Od računa za struju?, ili u ETC-u kada ti kasirka kaže račun za osnovne stvari?! Niste to naslikali?! E to ni slika Edvara Munka "Krik“ dočarala ne bi!

Da ne spominjem ove novopečene bogataše što drže: jele, johe, vrata prozore, gdje je radnik bukvalno rob u današnjem demokratskom društvu. Radi od 7 do dok se njemu (privatniku) navije rabota, poslove i što je opis i što nije njegovog radnog mjesta, odmor nema naravno, slobodan dan hahahahha.

Mladi i neiskusni pa šarate. Da ste našarali njihove cijenjene portrete pa makar da se ovi napaćeni radnici napišaju na face njihove velelepne buržujske.

"Ovdje je tvoj dom“ piše na muralu. Moja dječice, duša i srce sve boli kad se odlazi iz gradića dok posljednji put ljubiš svojeg najmilijeg znaš da odlazi na bolje nemaš pravo soliti mu ranu. Dijete gladno, ti bos i go godinama ideš, postaneš sluga jebenom sistemu! Ne želim da moje dijete odrasta u mjestu gdje gaoćošivari, priučeni, liječe ljude, gdje nepismeni ljudi su na rukovodećim mjestima u gradu. Gdje neko ima za cijelo janje a drugi nema ni večeru. E to je to moji umjetnici fikcija, od toga se ne živi. Ja svojem djetetu mogu objasniti ko je i zašto su me nepismeni ljudi natjerali da odem iz grada, a ne mogu mu objasniti zašto nema večeru i zašto nema ne luksuz nego jebene osnovne stvari da preživi. E to prijatelji, to vam tjera omladinu iz grada a ove sličice doradite u portrete robovlasnika da se barem pišaju po njima. Toliko od mene, svi ćemo mi jednom tamo negdje. Ko posljednji ode iz grada nek’ ugasi svjetlo. Do izbora ni vidjeti neće koliko nas je otišlo u baš to sivilo koje crtate nama je možda svjetlo na kraju tunela.

Autor: Neko iz mase