Autor: Said Šteta

SAID ŠTETA, tek mali hodač ispod zvijezda: Draga moja Bosno i Hercegovino, zašto si prednost dala šumokradicama, vodokradicama i raznim kradicama, ispred GAZIJA??? Što su ti preči pohlepni milijarderi, dojučerašnji kočijaši i tezgari, ratni profiteri, od GAZIJA??? Što su ti preči oni što su prije skupštinske stolice samo sjedili na tuti, i nigdje više? Što su ti preči oni što u “Versace” odijelu miluju sinuse kažiprstom u prvom saffu džamije, jer se ne umiju drugačije pokazati. Blindirani džip je ostao ispred vrata. Što su ti preči grobovi tih skorojevića pa ih redaš na vidno mjesto, da mi zaklone mezare mojih drugova šehida.

Kišno je oktobarsko jutro kada me prije sabaha probudi poruka mog dragog prijatelja, doajena bosanskohercegovačkog novinarstva. Hvali me za napisani status na društvenim mrežama, koji moj drugi prijatelj zakači za svoj video klip, uz dozvolu naravno. Šutim u polumraku, stisnut između napisane zbilje i pohvale koja me ne umije usrećiti. Padnem na sedždu Gospodaru, jer tako najlakše stresam sa ramena prašinu svakodnevnice koja me pritišće.

Nastavim pisati! Treba mi nešto posebno što ću k’o ornament staviti na početku i na kraju reportaže. Puštam radio a tamo Đorđe Balašević, kao da proviruje iza zavjese, pjeva pjesmu koja je u Srbiji zabranjena.

Dno dna, skupštinski 'leb bez motike
dno dna, to spada u narkotike
dno dna, sa te se igle ne skida...

Vraćam se odlučnije napisanom statusu i evo me. Hoću opet pisati Bosni, a Boga mi, i Hercegovini. Kada nas je prije neku noć predsjednik KPS “Baton”, dr. sc. Amir Ismić, podsjetio na teško ranjavanje i zaplakao. Dvadeset pet godina je čekao da gleda prim. dr. sci. Azra Drino-Čaušević u lice i sve svoje Batonce, pa da se javno zahvali. Ne pamtim kad sam ga vidio da plače, ali sjećanje kada mu je doktorica spasila jedno oko, tačnije 30%, a on sa tih "posto" završio fakultet, pa magistrirao, pa doktorirao, bilo je jače od srca gazije. Kud god se okrenem u sali Muzeja grada Zenica, ugledam samo plačne oči. Više i ne vidim, suza mi muti vid. Pozdravim se sa svima i požurim na Bulevar Ezhera Eze Arnautovića. Tamo gdje mi lišće šapće u mojoj odsutnosti dunjaluka, pa vrisnem! Vrisnem, koliko mi je glasa ostalo, jer se odavno nadmećem sa trubama.



Draga moja Bosno i Hercegovino, zašto si prednost dala šumokradicama, vodokradicama i raznim kradicama, ispred GAZIJA??? Što su ti preči pohlepni milijarderi, dojučerašnji kočijaši i tezgari, ratni profiteri, od GAZIJA??? Što su ti preči oni što su prije skupštinske stolice samo sjedili na tuti, i nigdje više? Što su ti preči oni što u “Versace” odijelu miluju sinuse kažiprstom u prvom saffu džamije, jer se ne umiju drugačije pokazati. Blindirani džip je ostao ispred vrata. Što su ti preči grobovi tih skorojevića pa ih redaš na vidno mjesto, da mi zaklone mezare mojih drugova šehida.

Kako to svugdje daješ prednost uhljupima i lopovima ispred najboljih svojih sinova. Kako to, da moj mladi komšija nema dvadeset i neku marku, za upisninu na Mašinski fakultet, kao sin demobilisanog borca? Kako to da banka dolazi na vrata umrlog borca, da supruga vrati kredit što je dizao za lijekove. Ti si država, a ja samo zapisivač u vremenu, pa te pitam, onako sasvim lično.

Samo da znaš, draga moja Bosno i Hercegovino, sin demobilisanog borca će studirati, ako Bog da!

Onda osjetim ruku Rame, našeg junaka, iako sam ga ispratio dok ga sin Muhamed vodio slijepog. Ali njegova ruka je uvijek tu, k’o melek da me dodirne kada me spopadne bijes. A sve češće se desi! Ostaje mi da pričam sa svojim junacima, mojim Batoncima. Sa mojim Šehom, koji napusti ovaj dunjaluk a da ne završi sliku, oslijepio. Sa mojim Edinom koji nije dočekao da isprati svoju djevojčicu u školu, a ona mu u mezar piše pisma. Sa mojim Mirnesom, kojeg su voljele pčele ali i svi Batonci. Sa Šećerkom, čiju majku i svojom majkom zovem. Sa Vehidom, čiji biseri u očima sada postaju ljudi, ali on to ne dočeka. Sa mojim Vahom, čiji mi se sin, sada ugledni doktor, javi ponekad. Pričam i sa Zaimom, Feridom, Edinom, Sinanom, Fuadom, Zijom, Puretom, Paprletom, Mešom, Ahmedom-Senahidom, Selvedinom. I ponovo pričam sa Amirom, koji me nagovori da o njima pišem priče. Pričam i sa Dolom koji traži lijeka negdje u Njemačkoj ili Holandiji. Sa Nećkom koji ne dočeka da se oženi prelijepom Selmom. Sa Ratkom koji me sa suprugom Saidom mahsuz posjetio iz Amerike. Sa Muhom, koji nosi odmaklu fazu PTSP na slabim plećima, dok šeta bulevarom sa jednom slomljenom rukom, u drugoj štap, baš tamo gdje mi lišće šapće u odsutnosti dunjaluka. Pričam i sa Bećirom što tumara gore po Evropi, a u grlu mu kao sladak zalogaj zastala Bosna, pa neće ni gore ni dolje. Tako ja pričam sa svojim drugovima i plačem.

Draga moja Bosno i Hercegovino, evo ja ti halalim. Za sebe!
Samo ne znam kako, kako da ti halalim za sve moje drugove???
Eto, kako?