Piše: Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, bosanski Srbin!

Našli su se antipodi, u prenesenom značenju, dvoje ljudi potpuno oprečna značaja, ćudi, ponašanja, nazora, ljudskih vrlina i osobina, guslar iz Lakataša Milorad Dodik i HDZ-ovac iz plejade nacionalističkih poriva i uzurpatorskih nakana, kao dugogodišnji gradonačelnik polovine ovoga grada „slučaja“ Ljubo Bešlić.
Pozvali su ih i zadužili organizatori da povodom godišnjice jubileja na večeri poezije održe pozitivno slovo velikom čovjeku, književniku, domoljubu, patrioti i ljubimcu ne samo rođenih Mostaraca, kojima i lično pripada, našem Aleksi Šantiću.

Svakako da pripada izvornim srpskim korijenima, po majci i ocu svome, pjesnik Aleksa Šantić, koji je u duši i ljudskoj veličini, u svojim pjesmama i univerzalnim nadahnutim mislima, svojim ponašanjem i poštovanjem i svih drugih i različitih ljudskih bića, u zajedničkom okruženju, slika i prilika čovjeka dostojnog svakog poštovanja i svih Bosanaca i Hercegovaca, i svih Jugoslovena u bivšoj nam zajedničkoj domovini.

Čudna li jada i tužne nam realnosti, naše nakaradne sarkastične stvarnosti, koja upravo skrnavi i pomisao o liku i djelu ovoga velikana lijepe riječi i emotivnih pjesama, kada su se našli ovakvi antipodi, politikanti i recidivi svih prethodnih agresorskih scenarija na ovim prostorima, da bilo šta govore ili zvanično i otvore ovu manifestaciju, velikog Alekse Šantića.



Ne priliči im, da se oni nađu za ovom govornicom, da bi nešto lijepo i pohvalno govorili o velikom pjesniku Aleksi Šantiću, poradi brojnih razloga.
Priča je velika i nužna za široku našu javnost u Bosni i Hercegovini, a i šire na prostorima ove regije.
Prije svega prisjećajući se stihova pjesme, našega Alekse:

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije;
grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
Od svoje majke ko ce naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.
Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.
Ko pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojim čedom...

Dakle, „a majka vaša zemlja vam je ova“ upravo, treba biti i poruka i pouka ovome guslaru iz Laktaša, koji intezivno i kontinuirano ignoriše svoju i našu domovinu Bosnu i Hercegovinu.

Naš znani i poštovani mostarski novinar Sanel Kajan, napisao je:
„Žalosno je da „Šantićeve večeri poezije“ u Mostaru otvara političar koji je nanio toliko štete ovoj državi. Čovjek koji svojim postupcima ubacuje smutnju gdje stigne. Onaj koji ne priznaje državu u čijem Predsjedništvu sjedi. Koji je do sada bezbroj puta uvrijedio cijeli jedan narod. Onaj koji ne priznaje jezik za koji se izjasnilo da mu je maternji više od 50% stanovnika Bosne i Hercegovine.
Siguran sam da Šantić nikad ne bi pristao na takvo što!“

Govorio je „luckasti Mića“ iz svoje genocidne tvorevine RS-a, da ne prizna ovu domovinu i da nije Bosanac. On je veliki Srbin, nacionalistai dio agresorske armade, koja je u agresiji rušila, progonila i ubijala nevine građane ove nam zajedničke domovine, posebno naše vrle komšije Bošnjake, te su na lobanjama i kostima, svih nevinih žrtava stvarao i današnju genocidnu tvorevinu Republiki Srpsku.

Kakve li to ima veze, samo u njegovoj i njegovih istomišljenika ludim glavama, izvorno srpsko porijeklo, našeg Alekse Šantića želi povezati sa njihovim srpstvom? Aleksa je istinski bosansko-hercegovački Srbin i čovjek koji je pripadao, cijenio i poštovao, kada je Mostar u pitanju i Hercegovina, sve svoje komšije i susjede, zato su ga svi volili i svojatali.

Međutim, naša javnost treba da zna, da ovakvi igrokazi velikoga srpstva u ovome gradu i nije nikakvo čudo, kao i ovaj igrokaz, kada se zna da to sve organizuju i čine Srbi, tzv „dodikovci“ pod pokroviteljstvom i plaštom Crkve i njenih vjerodostojnika.

Vladika Grigorije i njegov mentor i guslar iz Laktaša

Svi su oni zajednički i bili pobjegulje iz ovoga grada Mostara, u vremenu i druge silne agresije sa zapada, od strane Hrvata i njihovih bojovnika iz HV i HVO-a i HOS–a!

Svi mi, koji smo ostali i branili što se moglo odbraniti, od oba agresora, dobro je znano svima nama i široj našoj javnosti, ali je trebalo i spasiti, muzej Hercegovine u Mostaru je u ratu, pod kišom granata, spašavao knjige i dokumente vezane uz Aleksu Šantiića. Skoro sva Šantićeva građa je spašena, i to kao prioritetna. Nažalost, tu sudbinu nisu doživjele mnoge druge zbirke. To pokazuje odnos ne samo nas ostalih Srba u gradu, već i svih ostalih građana ovoga grada.

Istina je, koja nije niti čudna, da nas je ovaj isti „veliki Srbin i diktator u svojoj republici“ guslar Milorad Dodik, sve Srbe u Mostaru i Federaciji svrstao u tzv. „rezervne Srbe“ a kao mentor Vladici Grigoriju, isti je prihvatio ovu tvrdnju i javno je iznosio na medijima u TV emisijama.

Isti su zajednički i činili i svoj lični doprinos, da su pod uticajem svoga psihijatra sa Pala, inače stanovnika Haga, Radovana Karadžića, u Mostaru formirali i „Prosvjetu“ pored već postojeće, sa svojim „dodikovcima“ jer im rezervni Srbi nisu bili po mjeri i volji, bili su to kako vele Alijini Srbi.

Šta novo reći ili napisati o njegovom drugom prisutnome čimbeniku, iz jaranske klike guslarovog orguljaša Dragana, ovom prilikom gradonačelnika Ljube Bešlića, kao dugogodišnjeg predsjednika Kantonalnog HDZ-a, koji je revnosno u svakome pogledu slijedio svoga šefa, samozvanog akademika i „čistokrvnog“ Hrvata iz mostarskih Bara, druga Dragana Čovića.

Prema njihovom scenariju i agresorskoj moći, s obzirom da je godinama grad Mostar postao „slučaj“ i da je ličio na raspolovljenu tikvu ili bundevu, bio i ostao podijeljen na dva dijela, tako su se i ponašali isti kao gospodari, HDZ na zapadnoj strani a SDA na istočnoj strani grada.

Međutim, danas su sve prisutniji mračni recidivi i njihovi konzumenti, mladi naraštaji, koji propalu i ubilačku mračnu ideologiju, kroz neprimjereno ponašanje, devastaciju spomenika i nacionalnih objekata, ispisivanje grafita, govor mržnje. Zadovoljstvo im čine pogotovo javni istupi i manifestacije, recimo utakmice Zrinjskoga protiv Veleža. Ta mladež tada skandira „Mi smo Ustaše˝, “Za dom spremni“ i slične slogane iz mračne prošlosti Drugog svjetskog rata. Zato i nije nikakvo čudo, što po ovom gradu osviću ružni grafiti i najcrnji simboli, pa i na devastiranom „Partizanskom spomeniku“. Nažalost, mi se danas krećemo ulicama ustaških čimbenika, imenovanih bez trunke srama a u duhu scenarija ideološke mračne tvorevine njihovog Poglavnika i „oca lijepe njihove“.

Ti isti recidivi neofašističke ideologije, skrnavili su i uništili i Spomen ploču na nacionalnom spomeniku, nadaleko čuvenoj mostarskoj gimnaziji, koja je nekada nosila ime našeg poznatog i priznatog pjesnika Alekse Šantića.

Naime, njeni učenici i profesori (po spisku njih 65) koji su pohađali i radili na ovoj uglednoj gimnaziji dali su i svoje živote za naš slobodarski Mostar i oslobađanje zemlje od fašizma. Radi podsjećanja na njih i u znak zahvalnosti, u auli gimnazije je godine 1954. naš Džemal Bijedić otkrio spomen-ploču, u organizaciji Saveza boraca NOR-a, na kojoj je pisalo: „NEKA IMENA PALIH JUNAKA SLUŽE KAO PRIMJER KAKO SE VOLI I UMIRE ZA SLOBODU SVOGA NARODA“.

Agresorske snage i bojovnici sa zapada, koji su okupirali i ovu Gimnaziju, izvršili su totalnu devastaciju ove Spomen-ploče, jer oni pripadaju j drugoj ideologiji, za koju se, nažalost, zalaže očigledno i naš gradonačelnik Ljubo Bešlić, koji je inače i dugogodišnji gradonačelnik, kao član nacionalističke stranke HDZ-a i kao takav i nije u stanju da se pomiri sa nastojanjima antifašista da se Spomen-ploča obnovi i postavi na svoje staro mjesto. SABNOR grada Mostara već godinama vodi bitku i u više navrata se obraća Gradskoj upravi i direktno Gradonačelniku Ljubi Bešliću da se dozvoli postavljanje novoizrađene i obnovljene spomen-ploče, koja još uvijek stoji u skladištu njenog izvođača. Od početka investicionih radova na opravci Gimnazije od prije osam godina, SABNOR insistira na obnovi spomen ploče. Međutim, nadležne strukture grada uporno ignorišu i odbijaju uvrštavanje u projekat izgradnje devastirane gimnazije, ali se zato SABNOR uz pomoć svoga članstva i dobrih ljudi brine o pribavljanju potrebnih novčanih sredstava kako bi se Spomen- ploča ponovo izradila, što je i učinjeno. Pored brojnih obraćanja i saglasnosti državnih institucija kojima se SABNOR obratio, to su „Komisija za nacionalne spomenike“ i „Zavod za zaštitu spomenika Federacije“, uspjelo se dobiti pozitivno odobrenje. Ali, domaći gradski elementi za urbanizam i gradnju, a neki od njih su potomci ustaških recidiva, uporno i krajnje drsko odbijaju zahtjeve i molbe SABNOR-a, već u tri navrata.

Reklo bi se i gradonačelniku Ljubi Bešliću to odgovara. Iz prethodno kazanog da se zaključiti šta sve doživljava grad Mostar i njegovi građani, za kojeg ne znam znaju li kakvog gradonačelnika imaju i ko ih prestavlja na ovoj funkciji. Upravo se i prisjećam i to ne bez razloga i svoje reakcije, negdje 2003.godine, bio sam vijećnik i čelnik Gradskoga vijeća, kada je HDZ predložio Ljubu Bešlića za dogradonačelnika. Tada sam lično i jedini i postavio pitanje „Ko je taj čovjek i kakvi su to njegovi planski i programski ciljevi i njegove nakane“ da nam to obrazloži. Kao da sam naslutio sa kime ćemo ovolike godine imati posla, međutim „jastrebovi“ iz HDZ-a su skočili i graknuli na mene poput „crnih gavranova“, otkuda meni pravo da ja tako nešto tražim. Toga se dobro sjećam.

Na njihovoj teritoriji, nestala je i polovina ulice Alekse Šantića i pretvorena je u ulici ustaškog zlikovca Mile Budaka.

U ovakvom raspolućenom gradu, poput tikve, raspršile su se košpice, kao srpske ili ping pong loptice „dodikovaca“ a takav im je ostao i status nepoželjnih i nepodobnih.

Prije svega Srbi u ovome gradu i Kantonu još uvijek nisu konstitutivni narod, anedavna sjednica Skupštine HNK-odlučila je:

Status i oblik grada „slučaja“ Mostara, poput tikve, u nadležnosti HDZ-a zapadna polovina, istočna je SDA, a košpice su „dodikovci“ koji se bore za svoju konstitutivnost i izbor svojih legalnih i legitimnih predstavnika u institucijama zakonadavne i izvršne vlasti.

Za to vrijeme, guslar Mićo i orguljaš Dragan, uspješno i trajno izvode svoje svirke, koje su dosadile i Bogu i ljudima.



Očito je da naši susjedi Hrvati iz HDZ-a, žele svoga Srbina, gospođu Zoru Dujmović da proture za mjesto potpredsjednika, iako se njen čelnik i „čistokrvni“ Hrvat Dragan Čović zalaže za izmjenu Izbornoga zakona, kako drugi, odnosno Bošnjaci ne bi mogli opet izabrati Željka Komšića za Predsjedništvo države.
Naša su to posla, ludo, jadno i bijedno, da jadnije ili crnje i ne može biti.