DR. MUSTAFA CERIĆ: Stoga, ovaj čin dodjele nagrade za književnost od strane Nobelove nagrade je crni dan u povijesti čovječanstva, crnji nego sam zločin protiv čovječnosti – Genocid. Jer, glorificiranje zločina – Genocida je gore od samog Genocida, jer se time odašilje poruka svim budućim ratnim zločincima da se Holokaust isplati i da se za Genocid neće odgovarati, već će taj zličinački čin Odbor Nobelove nagrade hvaliti i nagraditi svojom nagradom kao putokaz svim monstrumima u budućnost. To ne služi na čast Nobelovoj nagradi.

Cijeli svijet zna za Nobelovu nagradu, koju je ustanovio Alfred Nobel, švedski industrijalac i izumitelj dinamita na dan 27. novembra, 1895. god. I, cijeli svijet s nestrpljenjem čeka imena dobitnika Nobelove nagrada za humano i znanstveno djelovanja u svijetu.

Kao što je već poznato ove godine dobitnici za književnost su Poljakinja Olga Tokarczuk i Austrijanac Peter Handke. Naizgled ništa neobično osim šokontne vijesti da ovu nagradu s Olgom Tokarczukom dijeli niko drugi do Peter Handke.

Ne mogu zamisliti da Odbor za dodjelu Nobeleve nagrade za književnost nije bio upoznat s rezolucijama Europskog parlamenta o osudi srpskog genocida u Srebrenici, kao i s punopravnim presudama međunarodnih sudova u Hago za srpski genocide nad Bošnjacima u Bosni. Siguran sam da je Odbor za dodjelu Noberlove nagrade za književnost znao da Peter Handke ne samo da negira dokazani srpski genocid, već taj zločinački čin javno odobrava i glorificira.

Dakle, svi su sve znali u Odboru Nobelove nagrade u Štokholmu, ali su Peteru Handkeu ipak dali nagradu, u kojoj je jasna i sramna poruka cijelo svijetu: Genocid se isplati. Nakon ovoga sramnog čina Odbora Nobelove nagrade za književnost pitamo se ima li smisla međunarodni sud pravde?

Ima li smisla uopće govoriti o istini i pravdi, o dobroti i humanosti?

DR. MUSTAFA CERIĆ: Ima li smisla više vjerovati da ideja Nobelove nagrade promovira ljudsku čast ako su njeni vlasnici odlučili da ju kroz sramni karakter Handkea pretvore u nečastu ljudsku dušu, koja ima umjetničku vještinu u pisanju, ali nema ljudsku vještinu u susosjećanju s žrtvama Genocida?

Ima li više ikakvog dobra u ljudima ako svjetski mozgovi predstavljeni u Odboru za dodjelu Nobeleve nagradu za književnost u Štokholmu ne raspoznaju razliku između dobra i zla, ne prepoznaju razliku između zla ratnih zločinaca i patnji žrtava Genocida?

Ima li više ikakve humanosti u ljudima ako je umjetnost Lucifera vrednija od ljudske nevinosti?

Ima li smisla više vjerovati da ideja Nobelove nagrade promovira ljudsku čast ako su njeni vlasnici odlučili da ju kroz sramni karakter Handkea pretvore u nečastu ljudsku dušu, koja ima umjetničku vještinu u pisanju, ali nema ljudsku vještinu u susosjećanju s žrtvama Genocida?

Jer, onaj koji umije da se solidarše sa zločinom protiv čovječnosti, ne umije da se suosjeća s čovjekom u njegovoj patnji zbog tog zločina, a to znači da nije čovjek i da, zbog toga, ne zaslužuje da ga se hvali i nagrađuje za ono što mu ne pripada – humanist za humanist. Stoga, ovaj čin dodjele nagrade za književnost od strane Nobelove nagrade je crni dan u povijesti čovječanstva, crnji nego sam zločin protiv čovječnosti – Genocid.

Jer, glorificiranje zločina – Genocida je gore od samog Genocida, jer se time odašilje poruka svim budućim ratnim zločincima da se Holokaust isplati i da se za Genocid neće odgovarati, već će taj zličinački čin Odbor Nobelove nagrade hvaliti i nagraditi svojom nagradom kao putokaz svim monstrumima u budućnost. To ne služi na čast Nobelovoj nagradi. Treba da se stidi, kao što se i sam stidim u ime čovječnosti što sam dočekao ovaj trenutak da se na ovakav način u Europi slavi zločijn protiv čovječnosti – Genocid protiv mog naroda i moje zemlje – Bosne.

No, mi ovdje u Bosni i na Balkanu moramo jedno shvatiti: fino je biti fin i miran, ali je finije biti glasan da te dobro čuju i jasan da te dobro razumiju. Neka te ne vole, ali neka te poštuju. A poštovat će te ako nisi previše fin, već samo onoliko koliko će te poštovati, jer oni ne razumiju tvoju finoću. Oni razumiju samo tvoju strogoću, ali istinitu i pravednu riječ. Kad to shvatimo i primjenimo u našoj duhovnoj i političkloj praksi, onda će nas poštivati i neće se smjeti poigravati s našim žrvama Genocida, kao što to sadfa rade.

Na Balkanu ostaju i opstaju samo one nacije koje imaju kuraž da glasno govore i znanje da jasno zauzmu stav te da ne čekaju da ih drugi vodi u nepoznatom pravcu.

Budući da to danas nemamo – ni glasan glas ni jasan stav – doveli su nam načalnika u Srebrenicu, koji negira srpski Genocid u Srebrenici; doveli su nam osuđenog ratnog zločinaca da vodi općinu Veliku Kladušu; odvode nam jednog po jednog generala dok bivši i sadašnji Kosovci trljaju ruke u udruženom zajedničkom poduhvatu protiv časnih ljudi u našem narodu; i dok nam nameću urednike novina i žurnala, koji nam serviraju stav o tome da nam nije potreban nikakav stav niočemu osim stav o njihovom stavu da nismo vrijedni ni samih sebe, a kamoli naših dokazanih prijatelja i naših dokazanih heroja.

Zbog svega ovoga i drugog što nam se može dogoditi ako se na vakat ne ohavjestimo, ne piše nam se dobro. Stoga, nužno je da se što prije ustanovi odbor za unutar bošnjačko pomirenje prije pomirenja s drugima. To imaju zrele i odgovorne nacije, poput Albanaca, od kojih bismo mogla štošta naučiti prije nego nam dovedu one koji će nas ponižavati, koji će nas sramotiti, koji će vladati nad nama, koji će nas negirati, koji će nas ulagivati da priznamo da smo mi počinili genocide nad njima, a ne oni nad nama.

I prije nego nas odvedu oni koji nam se svaki dan nameću kao urednici spasitelji, servirajući nam svoj stav tako da nas povedu tamo odakle nam nema više povrata - u beznađe i poniženje.

Bošnjače, probudi se!
Još nije kasno!