Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Kolumne


CRNI DUBIČKI OKTOBAR: ZAVRŠNA ETAPA ETNIČKOG ČIŠĆENJA BOSANSKE DUBICE
Procitaj komentar

Autor: Zijad Bećirević
Objavljeno: 13. October 2019. 14:10:58
Oktobarski dani za koje nema zaborava


Deseti oktobra 1995. provedena je završna etapa etničkog čišćenja Bosanske Dubice od Bošnjaka i Hrvata. Od 6.084 Bošnjaka i 288 Hrvata, koji su živjeli u gradu, pred kraj rata ostalo ih je 642. Tog dana neki su ubijeni, a iz njihovih kuća istjerano i prema Tešnju protjerano 176 . Za počinjena ubistva i progon niko nikad nije ni optužen ni odgovarao. Poznata su imena mnogih koji su rukovodili i onih koji su provodili ovu završnu akciju etničkog čišćenja Bosanske Dubice.



ZIJAD BEĆIREVIĆ: U Bosanskoj Dubici za cijelo vrijeme rata nije bilo aktivnih ratnih dejstava sve do hrvatske operacije “Oluja” i “Una”, ali su od juna 1991.g. kontinuirano gorjele kuće, privođeni i ubijani Bošnjaci i Hrvati. Ubijanje je bilo planski dozirano, imalo za cilj da zaplaši i potstakne na iselenje neSrba. 10-ti Oktobar 1995. je upamćen kao dan u kojem je ubijeno više dubičkih i drugih građana u jednom danu. Ubijeni su bez ikakva razloga i povoda u njihovim kućama ili kod skladišta Dubičkog robnog magazina, na tranzitnom putu Dubica - Prijedor, nedaleko od Tvornice poljoprivrednih priključnih mašiuna “Mehanika”. Do sada nije utvrđrđen ni tačan broj ubijenih.
Posljedna racija dubičkih muslimana


Dana 10. Oktobra 1995.g u ranim jutarnjim satima u Bosanskoj Dubici je počela racija, hapšenje i privođenje preostalih dubičkih muslimana i Hrvata, koji do tada nisu mogli obezbjediti garantne papire i novac za iselenje, ili su mislili da su zaštićeni i da mogu ostati živjeti u svom gradu, na svojoj zemlji i svojoj kući. Akcija je provedena po nalogu čelništva SDS. Izvršioci racije imali su spisak sa imenima i prezimenima onih kojih se tog dana trebalo otarasiti. Išli su od kuće do kuće i prozivali, kao na čas istorije, koju su želili ispisati crvenim slovima.

Mnogi od dubičkih Bošnjaka i Hrvata, koji do tada nisu napustili svoj rodni grad, bili su pritajeni u svojim kućama, kao duhovi, krijući se sami od sebe, svjesni da im svaki čas mogu banuti u kuću grupe pijanih četnika i tražiti novac i materijalne vrijednosti, bez kojih su već davno ostali. Pod stalnom prijetnjom, u strahu, nemoćii i neizvjesnosti, i tu noć 9. Oktobra 1995.godine, kao i sve prethodne od ljetnih dana 1991.godine, provele su u svojim kućnim zabitima mnoge bošnjačke familije dubičkih naselja Puhala, Petrinje, Delića mahale, Binjačke, Leptihora, Krivdića brda…

Dubički crni oktobar


A tog dana, 10. Oktobra 1995. godine, po planu etničkog čišćenja Bosanske Dubice od Bošnjaka i Hrvata, trebalo se otarasiti preostalog “etničkog smeća” , kako bi okupirani grad na obali r. Une ostao samo srpski. U tu svrhu dubičke vlasti pripremile su spisak svih koji moraju napustiti grad i već od jutra je počela racija po cijelom gradu. Bila je formirana grupa koja je dovodila dubičke muslimane u sabirni centar u baraku preko puta tranzita, više Mehanike. Tamo niko nije prošao bez batinanja svime i svačim. Tu su im tražili novce, zlato a nekima iznudili da im prepišu svoja imanja. U tome je učestvovala i vojna policija, njih 9 sa komandirom i zamjenikom, koji su rukovodili operacijom privođenja. Na silu su izvođeni iz kuća i prevoženi vozilima dubičkog SUP-a. Ako nekog ko je bio na spisku nisu našli, uzimali su druge, jer je na svaki način trebalo popuniti predviđeni broj. Sve one koje su tog dana istjerali iz njihovih kuća, mnoge u pidžami i spavaćici, dovezli su na obilazni put kod skladišta Dubičkog robnog magazina, nedaleko od Tvornice poljoprivrednih priključnih mašina “Mehanika”. Tamo je već bio postavljen transporter, dug kamion sa prikolicom, za transport na određeno odredište.

Pred početak agresije na BiH u opštini Bosanska Dubica živjelo je 31.606 stanovnika, od kojih su 68% bili Srbi, 20% Bošnjaci, 2% Hrvati, a 10% Jugosloveni i ostali. U gradu su Bošnjaci činili većinu 45%. Srba je bilo 40%, Hrvata 2%, Jugoslovena i ostalih 12%. Po planu dubičkog SDS-a na području opštine moglo je ostati do 8% drugih, a kada su vidjeli da se plan etničkog čišćenja ostvaruje iznad očekivanja, odlučili su ostaviti samo lojalne, starije koji će ionako brzo u zemlju i neke iz mješovitih brakova. U posljednjoj godini rata od 6.084 Bošnjaka, koji su živjeli u gradu i prigradskom naselju Jošik, ostalo ih je svega 642.


Dubički crni oktobar i u njemu 10. neće nikad biti zaboravljeni. Tog dana je iz Bosanske Dubice protjerano 176 dubičana, a nekoliko njih je platilo glavom. Ni danas im se za kosti ne zna. O tom crnom danu u tami beznađa malo se pričalo. Ostao je ovijen šutnjom kao 27.4.1945. godine, Dan oslobođenja Bosanske Dubice, u kojem je ubijeno 169 dubičkih muslimana, koji su na avlijskim vratima i kućnim pragovima željeli dočekati svoje oslobodioce. Tada se nije htjelo znati, da je od šutnje do zaborava samo - jedan korak. Ovaj put neće!


Mnogim Dubičanima je još uvijek nepoznato da je SDS već s prvim danima agresije planirao otvaranje logora u dubičkim selima Pucari i Vojskova..., što je izazvalo otpor nekih, među njima i tadašnjeg dubičkog predsjednika, pok. Karan Nikole. Lokaliteti logora i stratišta, u kojima su likvidirani i mnogi izbjegli građani Kozarca, na dubičkom području su još uvijek nepoznati. Ne mali broj Dubičana i danas vjeruje da nije bilo Nikole Karana muslimani Dubice bi 1992-1993. doživjeli isto što i Prijedorčani, i na tome su mu zauvijek zahvalni.

Sabirni plato Dubičkih očajnika


Na transportnom platou, tog 10. Oktobra, na mjestu gdje su istovareni skupljala se sve veća grupa izbezumljenih očajnika, kojima je život već duže bio o koncu. Među njima smo mogli prepoznati: nanu Rasimu Metić, majku r. Indire iz ulice N.Luketića, Kadiru Ogorinac, majku Mustafe- Mućkare Ogorinca, njenog sina i snahu, majku nastavnika Huse Ogorinca iz Leptihora, Mujičić Ahmeda- Žilu i njegovu ženu Midhetu, Zuhru i Havu Hašić, Omera i Hafizu Metić, iz Puhala, nastavnicu Katarinu, ženu dubičkog pjevača Mehe Islamovića - Lune, sa Urija, Zumru Ćehajić, ženu Ibrahima- Masnoće Esmu, Mujičić Muhibu, brojača para u SDK, ženu Envera ribara i kćerku Fazila Seferović iz Delića mahale, Senku sa kćerkom Sunitom, koja je bila udana za Lipana, Besimu, koja je bila podvornik u školi, a imala sestru Suadu udanu za zubara Ranka Ticu, Mulu- ženu kovača Sade Tulića…Među privedenim je bio i Amirin otac. Vidjelo se da je preživio tešku torturu, jer je bio sav u krvi. Teško pretučen je bio i mali Marfi, koji je živio u kući kod kina; tukli su, ošišali ga i na glavi mu napravili krst... Nedaleko od njih odjeven samo u šarenu pidžamu stajao je Lumbo Edhem. Bilo ga je užasno gledati - oko mu je visilo ispod jabučice, a on ga pridržavao rukavom. Očito je da su mnogi od njih bili nemilosrdno tučeni.

Nisu pronađene ni kosti ubijenih 10. oktobra


U Bosanskoj Dubici za cijelo vrijeme rata nije bilo aktivnih ratnih dejstava sve do hrvatske operacije “Oluja” i “Una”, ali su od juna 1991.g. kontinuirano gorjele kuće, privođeni i ubijani Bošnjaci i Hrvati. Ubijanje je bilo planski dozirano, imalo za cilj da zaplaši i potstakne na iselenje neSrba. 10-ti Oktobar 1995. je upamćen kao dan u kojem je ubijeno više dubičkih i drugih građana u jednom danu. Ubijeni su bez ikakva razloga i povoda u njihovim kućama ili kod skladišta Dubičkog robnog magazina, na tranzitnom putu Dubica - Prijedor, nedaleko od Tvornice poljoprivrednih priključnih mašiuna “Mehanika”. Do sada nije utvrđrđen ni tačan broj ubijenih. Za ova ubistva niko do sad nije ni optužen niti odgovarao. Iako je ovo poznato većini koji su ovdje privedeni, o tome se malo govorilo i tada i kasnije. Nekoliko ubijenih ležalo je jedno do drugog pored karoserije kamiona, sa kojom će tog istog dana biti protjerano preostalih 176 Dubičkih muslimana i Hrvata na područje pod kontrolom ABiH, prema gradu Tešnju. Većina njih, kada su privođeni i tjerani u kamion, mogli su vidjeti ubijene i među njima prepoznati nekog svog ili nekog ko im je poznat. Nakon ove završne faze etničkog čišćenja Bosanske Dubice od muslima i Hrvata u Dubici je ostalo svega oko 300 neSrba, koji nisu imali novac da plate izlazak, koji su su bili lojalni Srbima ili su bili u mješovitom braku i imali čvrste veze sa Srbima, koje su im osiguravali ostanak.

Privođenje i silovanje


Dok je transporter bio parkiran, uniformisani srpski vojnici su u manjim vozilima dovozili dubičke Bošnjake i Hrvate, koje su podigli iz njihovih kuća. U toku privođenja, žene i djevojke su odvodili u obližnje prostorije, silovali ih i vraćali u vozilo. Vidjeli su to mnogi svojim vlastitim očima. Jednu od njih vodili su i vraćali više puta. Prelijepu visoku djevojku, staru oko 17 godina, odveli su i nije se vratila. Sviju su vraćali, ali nju nisu.

Prema izjavama nekih koji više nisu među živima, ali i onih koji su još živi, bliže se tada bilo smrti nego životu. Život je svima visio o koncu. Dok su još stajali kraj kamiona, pokušavajući da se popnu i smjeste na karoseriju, vidjeli su kako žigosane dovode i raspoređuju u vozilo. Među onima koji su se već smjestili u prikolici kamiona bili su: Lumbo, Mina Kahrić, Rifeta…a mjesto su za sebe tražili majka i tetka Tome Horešovskog, poznatog dubičkog TV tehničara. Neko im je pomogao da se popnu u kamion. Dok su još pokušavali da se smjeste u prikolicu kamiona, jer je kamion već bio pun, jedan od vojnika koji je nadzirao utovar oštro je prekinuo njihov razgovor prijetnjom: “Samo duh ako se čuje, ubiću vas!”

Dok su još tražili način kako da se popnu u vozilo, neki od njih obilazili su oko karoserije, ne sluteći da će naići na nepomična beživotna tijela, koja su ležala na zemlji jedno pored drugog. Ostajući bez daha, usplahireno su izmicali, znajući ako ih zabilježe kao svjedoke, da bi se i sami mogli naći u tom nizu. Među njima su prepoznali poznatog dubičkog ribara Mateku, iz Delića mahale, ženu Muharema Sarača sa Urija…

“Dok sam se kretao prema transporteru”, pričao je kasnije jedan od prisutnih, “sa zaprepaštenjem sam spazio tijela ubijenih. Ležali su jedni pored drugih. Ni sam nisam smio vjerovati šta vidim. Obuzeo me je jeziv strah od pomisli da bi i moje tijelo moglo uskoro biti tu pridodato.” A prema kasnijim saznanjima neki su ubijeni tu, a neki na nekim drugim mjestima i tu dotjerani. Svojim očima je vidio kad su ubili Hamzu Cerića. Pri tom su mu psovali majku, tukli ga. A pred očima njegove majke ubili su i Hilmiju. Bio je sav u krvi. Kosti Hamze Cerića i drugih, koji su ubijeni tog dana, još nisu promađene, niti ih zvanični organi traže.

Put u nepoznato


Desetog oktobra 1995. u 9 sati i 20 minuta, nakon nekoliko sati priprema, transport sa posljednjim dubičkim Bošnjacima, “etničkim smećem” kojeg se trebalo otarasiti, krenuo u nepoznato. Svako je za sebe nagađao kuda se ide, jer nisu smjeli među sobom razgovarati. Neki su mislili da ih vode za razmjenu, a neki su slutili ono najgore. U toku vožnje vozilo je više puta ustavljano. Zaustavljale su ga oružane paravojne bande radi pljačke. Tražili su pare i oduzimali sve što im se dopalo. Od nekih već ranije u baraki, ali opet pri ulasku u kamion i tokom putovanja, oduzimali su novac, zlatni nakit i dragocjenosti i sve što su ocjenili da im nešto vrijedi. U toku vožnje nisu ih više tukli, ali nisu dobili ni hranu ni vodu, niti su imali mogućnost vršiti nuždu. Jedan od naoružanih pratilaca im je zaprijetio: “Ako upišate kamion, svi ćete na streljanje!” Jedna od žena se dosjetila i stavila svoju torbu, u koju su mogli pišati, a poslije su je bacili.

Koraci u slobodu


Na domak Tešnja stigli su oko 15 sati popodne. Iskrcani su iz kamiona i odatle nastavili pješice. Morali su preći preko improvizovanog daščanog prelaza postavljenog preko neke rijeke i nastaviti pješačiti, dok nisu došli do šumovitog proplanka, gdje su ih je dočekali pripadnici ABiH sa grupom građana. Odmah su im dali hranu i vodu. Bila je to velika radost za sve. Među onima koji su ih dočekali, sjećao se jedan od prognanih, bio je neki Mujo iz Zenice, koji se raspitivao sa svoje u Dubici. Tu su ih primili u kamione i prevezli u Zenicu, gdje ih je u gradskoj kuglani čekao već pripremljen privremeni smještaj. Jedan dio skupine je ostao je u Zenici, a dio je prebačen u Bos. Petrovac, Bos. Krupu, Ključ i Sanski Most. U zeničkom prihvatilištu neki su ostali punih 5 godina.

Zenička dobrodošlica


Jedan broj dubičana koji su živjeli u Zenici, kad su saznali da su u Zenicu došli njihovi sugrađani iz ratom zahvaćene Dubice, požurili su da ih vide, s njima razgovaraju i budu im od pomoći. Bilo je tu i bliskih rođaka, koji se veoma dugo nisu čuli niti susretali. Njihov susret je bio veoma dirljiv.
Posebnu pažnju ukazale su im zubarica Sabina, kći dubičkog geometra Seada Đozića, Seka Kapetanović…i mnogi drugi. Odmah su im donijeli hranu, odjeću…i ono najdraže što im je do tada najviše nedostajalo, nadu u bolje sutra.

Ovim poslednjim konvojem, konvojem protjeranih dubičkih očajnika, grad Bosanska Dubica ostala je etnički potpuno čista, bez Bošnjhaka i Hrvata. Ono što je ostalo je samo simbolika, koja je poslužila okupacionim srpskim vlastima da mogu reći međunarodnoj zajednici da su Kozarskoj Dubici, kako je sada zovu, ostali oni Bošnjaci i Hrvati koji su željeli ostati.

Od šutnje do zaborava


Dubički crni oktobar i u njemu 10. neće nikad biti zaboravljeni. Tog dana je iz Bosanske Dubice protjerano 176 dubičana, a nekoliko njih je platilo glavom. Ni danas im se za kosti ne zna. O tom crnom danu u tami beznađa malo se pričalo. Ostao je ovijen šutnjom kao 27.4.1945. godine, Dan oslobođenja Bosanske Dubice, u kojem je ubijeno 169 dubičkih muslimana, koji su na avlijskim vratima i kućnim pragovima željeli dočekati svoje oslobodioce. Tada se nije htjelo znati, da je od šutnje do zaborava samo - jedan korak. Ovaj put neće!

Optužnice protiv počinilaca ovih i drugih zlodjela počinjenih na Bošnjacima Bosanske Dubice još uvijek su u pripremnoj fazi ili kupe prašinu u ormarima tužilaštava. Izvjesno je da će svi odgovorati za počinjeno, samo se još ne zna da li će na red prije doći počinioci zlodjela ili korumpirani tužioci koji ih pokušavaju zaštiti od odgovornosti.

VRH



Ostali prilozi:
» MIRO I MILAN SU ŽIVI SVJEDOCI ISTINE RODNOGA SARAJEVA!
Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac | 17. March 2024 22:41
» ZID OKO GAZE SIMBOL JE MASMEDIJSKIH ZIDOVA
Dr. Sead Alić | 17. March 2024 18:04
» JA NISAM BOSANAC I HERCEGOVAC!
Mr. sci. Džavid Begović | 17. March 2024 17:58
» SANDŽAČKI ISTORIJSKI USUD
Velija Murić | 17. March 2024 17:52
» DA LI JE CARIGRADSKA KONVENCIJA ODVOJILA SANDŽAK OD BOSNE?
Mehmed Meša Delić | 17. March 2024 14:12
» OTVARANJE MUSLIMANSKIH UMOVA, ALI I SRCA
Dženan Hasić | 15. March 2024 15:33
» BOŠNJAK, BOSANAC I NARCISOIDNA NAKLAPANJA
Suad Karamustafić | 12. March 2024 13:13
» SVJETLOST RAMAZANA MJESECA KOJI OBASJAVA CRNU GORU
Božidar Proročić, književnik i publicista | 11. March 2024 17:53
» POKRŠTAVANJE BOSANSKOG JEZIKA
Sead Zubanović | 09. March 2024 20:20
» PLAVLJANKE, NJEGOŠ I OSMI MART
Šemso Agović | 09. March 2024 15:35
» GENOCID POČINJE RIJEČIMA, A ONDA SE PRETVORI U DJELO
Mehmed Meša Delić | 06. March 2024 20:50
» NEODGOVORNA POLITIKA BOŠNJAKA U DOMENU INDIREKTNIH POREZA
Prof. dr. Husein Muratović | 06. March 2024 15:10
» GEOPOLITIČKE IGRE MOĆI KAKO RAT U UKRAJINI REDIFINIŠE SVJETSKI POREDAK
Božidar Proročić, književnik i publicista | 06. March 2024 14:03
» BOŠNJACI PO MJERI AUSTROUGARA
Mehmed Meša Delić | 03. March 2024 15:35
» ZBOG DIRANJA U IVU I NJEGOŠA – NIKOLAIDISA NA LOMAČU!
Šemso Agović | 03. March 2024 12:56
» OD PRIZNANJA DO PLAMENA - PARADOKS SPALJIVANJA ANDREJA NIKOLAIDISA
Božidar Proročić, književnik i publicista | 03. March 2024 12:47
Ostali prilozi istog autora:
» MJESEC DANA SMRTNE AGONIJE PALESTINE
07. November 2023 20:22
» KONJI I KONJANICI IZ KONJICA
10. August 2023 14:25
» NAPADI NA DRŽAVNU IMOVINU
16. June 2023 14:39
» BIH IZBORNI FIJASKO
28. April 2023 18:45
» ZAČEPITE USTA GRAĐANI!
20. March 2023 17:26
Optuzujembann.jpg
Feljtonalijaizetbegovic.jpg
fastvee.gif
EsmirBasic2312.jpg
EnesTopalovic54.jpg
AtentatnaBosnuavdohuseinovic1mart2022ad.jpg
Beharban.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
Bos-Eng-pasanbegovic.gif
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
NjegosMilo.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif